Nuklearni reaktor – razlika između verzija

Na prvoj razini kontrole u svim nuklearnim reaktorima, važan fizikalni proces je emisija zakašnjelih neutrona od strane određenog broja fisijskih [[izotop]]a, koji su bogati neutronima. Zakašnjeli neutroni čine oko 0,65% ukupnog broja neutrona nastalih u fisiji, a ostatak je oslobođen odmah nakon fisije. Fisijski produkti, koji proizvode zakašnjele neutrone, imaju nakon raspada, zbog emisije neutrona, poluživot koji traje od nekoliko milisekundi do čak nekoliko minuta. Kad se reaktor održava u zoni lančane reaktivnosti, gdje su zakašnjeli neutroni neophodni kako bi se postigla kritična masa, to daje vremena mehaničkim uređajima ili ljudima da kontroliraju lančanu reakciju. U drugom slučaju bi vrijeme za intervenciju, između postizanja kritičnosti i taljenja jezgre nuklearnog reaktora, što nastaje kao rezultat eksponencijalnog izboja snage iz normalne nuklearne lančane reakcije, bilo prekratko.

 

 

Kod drugih reaktora '''rashladno sredstvo''' djeluje kao '''apsorber''', tako što apsorbira neutrone na isti način na koji to čine kontrolne šipke. Kod takvih reaktora izlazna snaga može se povećati grijanjem rashladnog sredstva, što ga čini manje gustim apsorberom. Nuklearni reaktori obično imaju automatske i ručne sustave za isključenje reaktora u hitnim slučajevima. Takvi sustavi stavljaju velike količine apsorbera (često je to [[Bor (element)|bor]] u obliku borne kiseline) u reaktor kako bi isključili fisijsku reakciju.To se događa ako su uvjeti nesigurni ili se predviđa da bi mogli biti. <ref> "Reactor Protection & Engineered Safety Feature Systems", The Nuclear Tourist, [http://www.nucleartourist.com/systems/rp.htm], 2008.</ref>