Svjedočanstvo istine – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka izmjene |
citati |
||
Red 10:
== Sadržaj ==
I. Dio počinje uvodom u kojem se autor obraća onima obdarenima duhovnim sluhom, „''onima koji umeju slušati, ne samo ušima, nego svojim razumevanjem''". Autor piše kao čuvar istinskog evanđelja. On veruje da je velika većina hrišćana, koji prihvataju vođstvo „apostolskih očeva" i njihovu moralnost, zapala u grešku:
I. Homilija počinje uvodom u kojem se autor obraća onima obdarenima duhovnim sluhom. Potom slijedi napad na [[Tora|Zakon]], sažet u zapovijedi o razmnožavanju. Polemika nastavlja napadima na one koji prigrljuju [[mučeništvo]] u uvjerenju da će postići "[[tjelesno uskrsnuće]]" (31,22-38,27). [[Spol]]no "okaljanje" (39,5), odnosno [[brak]] i prokreacija, energično se kritizira (38,27-41,4), pri čemu se [[Isusovo rođenje od djevice]] koristi kao znak da bi kršćani trebali voditi kreposni život (40,5-7). Vrhunac je homilije opis života arhetipskog gnostika: njegovo odricanje od svijeta, i ulazak u [[Božje kraljevstvo|kraljevstvo vječnosti]] (41,4-44,30). Svečani završetak sažima "istinsko svjedočanstvo": [[samospoznaja]] je znanje o [[Bog]]u i ona vodi ka "kruni koja ne blijedi" (44,30-45,6).▼
{{citiranje|„Mnogi su tražili istinu i nisu je mogli pronaći jer ih je savladao prevladao 'stari otrov' Fariseja i učitelja zakona'."<ref name="Pejgels"/>}}
▲
{{citiranje|Niko ne poznaje Boga istine izuzev onog ko odbaci sve što je od ovog sveta.<ref name="Pejgels"/>}}
Jedino odricanje osposobljuje čoveka da odbaci svoje staro, lažno ja ispunjeno [[strah]]om, pohlepom, [[gnev]]om, požudom i zavišću, i ponovo otkrije svoje pravo [[ja]] u Gospodu. Istinski hrišćanin bira put kojeg se kloni većina takozvanih hrišćana. Pravi hrišćanin, kaže ovaj autor:
{{citiranje|...razmišlja o energiji koja protiče kroz celu vasionu, i koja silazi na njega... i on je učenik svog duha... On otpočinje ćutnju u sebi... on odbacuje raspravu i polemiku... on je strpljiv sa svakim, s ljudima se ophodi kao s jednakim, ali se takođe od njih odvaja.<ref name="Pejgels"/>}}
Svečani završetak sažima "istinsko svjedočanstvo": [[samospoznaja]] je znanje o [[Bog]]u i ona vodi ka "kruni koja ne blijedi" (44,30-45,6).
{{citiranje|Ovo je istinsko svedočanstvo: kada čovek upozna sebe i Boga koji vlada istinom, on će biti spasen.<ref name="Pejgels"/>}}
II. Dodaci su se nalazili u dijelu Kodeksa IX koji je pretrpio znatna oštećenja, pri čemu je dosta tekstova izgubljeno. Bez obzira na to, jasno je da se polemički ton izražen u homiliji sastoji od gnostičkog midraša o zmiji iz [[Knjiga Postanka|Postanka]] 3 (45,23-19,10). On pripovijeda priču o [[Raj]]u, i to na način da je zmija prikazana kao objaviteljica života i znanja, a [[Bog Stvoritelj]] kao zao i neuk [[demon]]. Građa je vjerojatno utemeljena na ranijem izvoru, a autor Svjedočanstva istine dodao je nekoliko uredničkih zahvata, uključujući i alegorijsko tumačenje zmije kao simbola za [[Krist]]a (49,7).
Drugi dio djela, nažalost u vrlo fragmentarnom stanju, sastoji se od polemika protiv učenja nekih drugih gnostika, na primjer [[Valentin]]a (56,2-5), [[Bazilid]]a i njegova sina Izidora (57,6-8), te [[simoniti|simonita]] (58,2-3). Pretpostavlja se da je autor Svjedočanstva istine doživljavao te učitelje i zajednice heretičkima na osnovu njihove etike i obrednih praksi. Valentinitima se, primjerice, kritika upućuje zbog njihova korištenja sakramenta [[krštenje|krštenja]] (55,7-9); krštenje vodom se u Svjedočanstvu istine opetovano osuđuje (66,7-24; usp. 30,18-30). Simonite se, pak, kritizira zbog ženidbe i rađanja [[djeca|djece]] (58,2-4), što se odnosi i na sljedbenike Valentina i Bazilida.<ref name="Gnostika"/>
== Analiza ==
| |||