Hrvatsko Kraljevstvo – razlika između verzija

 

Pod Tomislavovom vlašću, raste ne samo hrvatska država, već i njena vojna sila. U to doba je hrvatska vojska prema navodima [[Bizant|bizantskoga]] cara [[Konstantin VII. Porfirogenet|Konstantina VII. Porfirogeneta]] brojila 100 000 pješaka i 60 000 konjanika (radi se vjerojatno o preuveličanim brojevima). Po Jadranskom je moru plovila flota od 80 sagena (veliki brodovi sa po 40 mornara) i preko 100 [[kondura]] (manji brodovi sa 10-20 mornara). Te navode valja međutim uzeti s velikom rezervom i gotovo sigurno su pretjerani jer bi Hrvatska za dizanje takve vojne sile morala imati više o procjenjenih milijun i pol stanovnika. Širenje područja, jačanje vojne sile i porast vlastite moći podigli su Tomislavovu samosvijest i moguće je da se 925. godine ili nešto ranije proglasio za kralja, za što je dokaz pismo [[papa|pape]] [[Ivan X.]] koji u jednom pismu Tomislava oslovljava titulom ''rex'' (kralj).

 

Naglo jačanje Hrvatske pod Tomislavovim vodstvom uznemirilo je bugarskog kralja Simeona koji oko [[926.]] napada Hrvatsku, ali ga Tomislav pobjeđuje negdje u sjeveroistočnoj Bosni i učvršćuje svoju moć i vlast.

 

=== Hrvatska za Tomislavovih nasljednika ===

 

Za Tomislavovih nasljednika Trpimira II. (vjerojatno Tomislavov brat) i Krešimira I. (možda Tomislavov nećak) Hrvatsko Kraljevstvo je isto tako veliko i jako kao i u njegovo vrijeme, ali zbog potpunog nedostatka izvora ništa više o tom dobu nije poznato. U doba kralja [[Miroslav]]a (945.-949.) buknuo je rat za prijestolje. U ratu je ban Pribina pomogao Miroslavovu protivniku i bratu Mihajlu Krešimiru II. (949.-969.) Miroslava su ubili, a Krešimira okrunili za kralja.

Krešimirovo je vladanje zbog mnogočega značajno za našu povijest. On je obnovio jedinstvo hrvatske države. Bizant, koji je tada ratovao u [[Azija|Aziji]] s [[Turci|Turcima Seldžucima]], a u južnoj [[Italija|Italiji]] s Normanima, predao je Krešimiru dalmatinske gradove i otoke. Za Krešimirove vladavine Hrvatska je najmoćnija i najsnažnija u svojoj povijesti.

 

 

Krešimir se nazvao "kraljem Hrvatske i Dalmacije". Kada je u Ninu 1069. darovao samostanu sv. Krševana otok [[Maun]], Krešimir je istaknuo da otok "leži u našem dalmatinskom moru". Bio je to znak da su Hrvati ponovno zagospodarili Jadranskim morem.

Da bi zadržali hrvatskog vladara, Hrvati su se okupili oko izabranoga kralja Petra, koji je poznat pod imenom [[Petar Svačić]] (1093.-1097.) On je stolovao u Kninu i uspio sjedniti zemlje do Drave s Hrvatskom protjeravši Almoša. Međutim, obnovljena jednistvena Hrvatska bila je kratkog vijeka.

 

 

Godine 1097. u Hrvatsku prodire [[Koloman]] (1095.-1116.) On je pobijedio hrvatsku vojsku na planini Gvozdu. Na njoj je poginuo i kralj Petar, pa se planina u njegovu spomen i danas zove [[Petrova gora]]. Koloman je uspješno prodro do mora, zauzeo Biograd 1098. i priznao Mlečanima posjede na hrvatskom primorju.

 

== Položaj Crkve ==

[[Crkva]] je u svim srednjevjekovnim državama bila jaka svjetovna i feudalna sila i velik i moćan oslonac kraljevske vlasti, pa tako i u Hrvatskoj. Hrvatski su kraljevi bogato darivali Crkvu zemljom i ostalim dobrima, podupirali Crkvene moćnike za koje su smatrali da će im njihovo prijateljstvo najviše koristiti te sklapali savez sa Svetom Stolicom kao jednom od najutjecajnijih političkih faktora u srednjevjekovnoj [[Europa|Europi]].

 

Na prvom Crkvenom saboru u [[Split|Splitu]] najviše se raspravljalo o pitanju vrhovne Crkvene vlasti u Hrvatskoj. Kada su dalmatinski gradovi došli pod hrvatsku vlast, splitski je nadbiskup Ivan zatražio pravo da u crkvenim poslovima upravlja nad svim dalmatinskim biskupijama i nad čitavom Hrvatskom, u kojoj je vrhovnu crkvenu vlast imao biskup Grgur iz [[Nin|Nina]]. On se odupro težnji splitskog nadbiskupa, koji je htio na taj način doći do prihoda sa cjelokupnog hrvatskog područja.

 

 

Da se o tome odluči, u Splitu su sazvana dva crkvena sabora za Hrvatsku, [[Dalmacija|Dalmaciju]] i [[Zahumlje]]. Na njima je zaključeno da se vrhovna crkvena vlast prizna splitskom nadbiskupu na čitavom hrvatskom području od mora do Drave i od Raše do Kotora, čime je bila uspostavljena jednistvena crkvena organizacija korisna za hrvatsku državu. Ninska je biskupija ukinuta, a Grguru predana Skradinska. Osim toga su sabori zabranili da se zaređuju svećenici koji bi se u bogoslužju služili staroslavenskim jezikom.