Marko Emilije Lepid (trijumvir) – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka izmjene |
Nema sažetka izmjene |
||
Red 4:
Bio je [[pretor]] ([[49. pne.]]) i [[konzul]] ([[46. pne.]]) zajedno s [[Cezar]]om te pristaša Cezara i stranke [[populari|populara]]. Bio je i [[Pontifex Maximus]]. Zagovarao je osvetu za Cezarovu smrt. Nakon Cezarove smrti preuzeo je s Markom Antonijem vlast u [[Rimska republika|Rimskoj Republici]]. Bio je čovjek osrednjih sposobnosti. Kao pranećak prethodnog i šurjak cara Kaligule, u tijumviratu je imao podređen položaj, a pri raspodeli međusobnog sopstveništva trijumvira, Lepid je poslan u politički nevažnu provinciju [[Afrika Nova|Afriku Novu]]. [[36. pne.]] beše pobuna protiv Gaja Oktavijana na Siciliji. Dok je tijekom te pobune bio nemilosrdan prema protivnicima što je dovelo do stvaranja mržnje običnog stanovništva prema okrutnom vođi nakon pobjede on postaje milostiv davajući oproste gotovo svima. Gaj Oktavijan optužuje ga za dizanje bune protiv njega na [[Sicilija|Siciliji]]; oduzima mu sve titule, osim one Pontifexa Maximusa. Kao veliki političar on tada zna da treba pridobiti srca stanovništva kako bi mogao nastaviti vladati. Vojska ga napušta, a Lepid se tada povlači iz političkog života [[Rimska republika|Rimske Republike]]. Kako je na kraju trebao ipak izabrati u službenim dokumentima izdanim nakon 27. p. n. e., Gaj Oktavijan oprašta i Lepidu i u dogovoru koji će uslijediti priznaje Senat kao najviši državni organ od kojeg potječe sva vlast u Rimu.
Tu sliku on je htio uvijek zadržati znajuću veoma dobro da mu daje popularnost u narodu. U skladu s tom politikom nakon obje drastične ustavne promjene u njegovu korist on bi napustio Italiju i krenuo u inspekciju provincija dok se stvari ne slegnu. Nakon gušenja pobune na Siciliji tu dužnost preuzima general Marko Vipsanije Agripa, veliki Krasov prijatelj iz doba pobune. Marko Emilije Lepid se okušao i u književnosti: prema antičkim svjedočanstvima, napisao je dve manje pesme, zbirku epigrama i druga manja djela, ali nam se ništa od toga nije sačuvalo. Za istoriju rimske književnosti od velike je važnosti njegov autobiografski spis u kojem je opisao svoja politička i vojna dela. Taj je spis bio uklesan pred mozaikom kod ville rustice nedaleko od Massilije.
Nakon smrti je kremiran, a njegovi posmrtni ostaci su stavljeni u grobnicu u Vindoboni. Oni su se tamo nalazili sve do 410. godine kada su ih Goti tijekom pljačke grada razasuli.
== Napomene i reference ==
| |||