Zdenko Strižić – razlika između verzija

'''Zdenko Strižić''' ([[Bjelovar]], [[29. rujna]] [[1902.]]. – [[Braunschweig]], [[1. studenog]] [[1990]].), [[Hrvatska|hrvatski]] arhitekt.

 

== Boemski dani ==

Zdenko Strižić rođen je [[29. rujna]] [[1902.]] godine u Bjelovaru no gimnazijske dane provodi u Zagrebu. Nakon mature 1921. godine Strižić odlazi na studij arhitekture u [[Dresden]], gdje će boraviti do 1923. godine. 1924. gododine Strižić odlazi na školovanje u [[Pariz]] intenzivno se posvetivši crtanju i slikanju. Tada nastaje čitava serija crteža pariških veduta, portreta muškaraca i žena. No Strižićeva opijenost efemernim boemskim životom umjetničkog Pariza vrlo brzo presahnjuje budući da već 1925. godine odlazi u [[Berlin]] gdje na Akademiji upisuje studij arhitekture kod glasovitog arhitekta [[Hans Poelzig|Hansa Poelziga]].

 

== Kod Hansa Poelziga ==

Kao vrstan pedagog, Poelzig vrlo brzo zamjećuje Strižića sa kojim već na samom početku studija radi i supotpisuje nekoliko projekata za stambene objekate te projekt berlinskog kinematografa i kazališta Capitol. Iste godine Zdenko Strižić odlazi na kratko studijsko putovanje u [[Venecija|Veneciju]] gdje se u potpunosti posvećuje crtanju veduta s karakterističnim venecijanskim motivima od kojih će neke uspjelije prenijeti i u grafiku. Nakon diplome, 1926. godine Strižić se i službeno pridružuje Poelzigovom ateljeu s sjedištem u Potsdam Wildparku. Kako je Poelzig izuzetno cijenio Strižića 1927. godine povjerava mu rad na organizaciji stambenog naselja Spandau kraj Berlina.

 

 

1930. godine. [[Ukrajina|ukrajinski]] grad Harkov raspisuje veliki međunarodni natječaj, jedan od najznačajnijih u povijesti svjetske moderne, za novu zgradu kazališta. U Strižićevom u projektu kazalište je zamišljeno kao centralna građevina s osnovnom tendencijom prožimanja i međusobnog povezivanja scene i prostora za publiku. Strižićevom radu dodijeljena je jednakovrijedna prva nagrada koju dijeli s Alfredom Kastnerom i autorskom skupinom Kolektiv (J.P. Afanasssjev, W.P. Kostenko, M. A. Mowschowitsch, R.M. Friedmann, J.A. Steinberg). Projekt nije nikada izveden budući da u to vrijeme u tadašnjem [[SSSR|Sovjetskom Savezu]] započinje era [[Josif Staljin|Staljinove]] vlasti koja će propagirati krajnje birokratiziranu socrealističku izgradnju. Sličnu sudbinu doživjeo je i kasniji Strižićev projekt zgrade Opere u [[Beograd|Beogradu]] (1948.) čija osnova, iako je utemeljena na harkovskim iskustvima predstavlja daljnji pomak u promišljanju i oblikovanju centralnog kazališnog prostora te njegovog stapanja s okolnim prostorom čineći time sa njim jednu skladnu i nerazdvojnu cjelinu.

 

== Bijeli Zagreb ==

Pod utjecajem tadašnjih modernih kretanja ali i zbog potreba uvjetovanih novim načinom života 1930. godine grad Zagreb raspisuje međunarodni natječaj za centralnu regulatornu osnovu te natječaje za izgradnju Židovske i Zakladne kliničke bolnice. Projekte za bolnice Strižić će izraditi u suradnji s Hansom Holzbauerom u Berlinu, dok će projekt regulatorne osnovu pod geslom “Bijeli Zagreb“dovršiti u Zagrebu. Njihovo viđenje regulacije Zagreba a za što im je dodijeljena treća nagrada.

 

Iako Strižić od 1930. gododine uglavnom djeluje u Zagrebu stalno mu je boravište sve do 1933. u Berlinu. Te godine pod pritiskom nacionalsocijalističkog režima Zdenko Strižić napušta definitivno Berlin i Njemačku. U razdoblju njegova odlaska iz Njemačke [[Švedska]] je zahvaljujući dobrim socijalnim programima stambene izgradnje postala uzorna zemlja moderne arhitekture s naglašenom funkcionalističkom tendencijom koja je paralelno tekla s širokim programima stambene izgradnje. Iz tog razloga nije za čuditi što je Strižiću upravo Švedska nakon svih prethodnih iskustava povjerila projekt regulacije Stocholma te izgradnje jednog obližnjeg stambenog naselja. Strižić je ondije također izradio i projekt zgrade muzeja u [[Malmö]]u.

 

Nakon povratka u domovinu Strižić se u potpunosti posvetio problematici projektitanja novih stambenih naselja te izradbi regulatornih osnova- stambeno naselje Vrhovec u Zagrebu (1933.) i Željezničarsko naselje u [[Sarajevo|Sarajevu]] (1934.). Njegov najznačajniji projekt iz tog razdoblja je stambeno naselje Trešnjevka (1935.) za Prvu hrvatsku štedionicu. Ovo naselje koje čine nizovi tipiziranih, skromno dimenzioniranih jednokatnica u zelenilu, namjenjenih srednjem građanskom sloju, svojom arhitektonskom idejom i urbanističkom koncepcijom odgovara svim načelima moderne arhitekture. Do početka rata Strižić će između inih raditi regulatorne osnove [[Sušak|Sušaka]] i [[Novi Sad|Novog Sada]] te pregradnju [[Dubrovnik|dubrovačkog]] hotela Excelsior a 1940. i adaptaciju zagrebačkog hotela Milinov (današnji hotel Dubrovnik). Do realizacije nekoliko većih projekata koje je Strižić pripremio za izvedbu neće nikada doći zbog rata. Početkom rata Strižić je kao časnik jugoslavenske vojske dospio u njemačko zarobljeništvo. Nakon povratka iz uzništva sve do kraja rata Strižić se uglavnom bavi interijerima i umjetničkim obrtom.

 

 

Po svršetku rata, početkom 1946. gododine Strižić je izabran u [[Arhitektonski fakultet u Zagrebu|Arhitektonski odjel tadašnjeg zagrebačkog Tehničkog fakulteta]] za profesora pri katedri projektiranja. Time ujedno započinje Strižićeva dugogodišnja pedagoška aktivnost nastala na zasadama i iskustvima njegovog učitelja Hansa Poelziga. U tom razdoblju Strižić radi i na projektu dovršenja mosta Sušak - Rijeka te uređenju njegove okolice. No njegov najopsežniji projekt tada je regulatorni plan za uređenje [[Plitvička Jezera|Nacionalnog parka Plitvička jezera]] s projektima hotelskog paviljona , restauracije, kupališta i pristaništa na jezeru.

Cjelokupan Strižićev opus okrunjen je s dvije značajne knjige- Arhitektonsko projektiranje I (1952.) i nešto kasnijom knjigom O stanovanju, Arhitektonsko projektiranje II (1956.).Osim ovih dviju knjiga Strižić objavljuje i fotomonografiju “Svjetla i sjene“ u kojoj u lirskom ozračju daje jedinstvenu interpretaciju gornjogradskih pročelja. Strižić je uz to i suradnik u čitavom nizu domačih i stranih stručnih publikacija.