Etrurci – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m Vraćene izmene korisnika 213.240.29.73 na poslednju izmenu korisnika Ptbotgourou
Xqbot (razgovor | doprinos)
m robot Mijenja: zh:伊特魯里亞文明; kozmetičke promjene
Red 39:
 
 
== Geografski uslovi i prirodna bogatstva ==
 
Antička se Etrurija nalazila u srednjoj [[Italija|Italiji]], ograničena na zapadu [[Tirensko more|Tirenskim morem]] (za koje su Grci već rano priznali da pripada narodu ''Tyrrhenoi''), na severu rekom Arno, a na istoku i jugu rekom [[Tibar]]. Ova se oblast velikim delom poklapa sa današnjom [[Toscana|Toskanom]], te s delovima [[Lazio|Lacija]] i [[Umbria|Umbrije]]. Glavno prirodno bogatstvo ove oblasti, koje je nesumnjivo imalo važnu ulogu u etrurskoj trgovini i razvoju gradova, bile su bogate naslage metala kako u severnoj tako i u južnoj Etruriji. Na jugu, u primorskoj oblasti koja se prostirala između prvih velikih etrurskih gradova Tarkvinija (''Tarquinii'') i Cere (''Cerae'', danas ''Cerveteri''), niske planine Tolfa su pružale zalihe bakra, gvožđa i kalaja. Ti su se minerali vadili i u unutrašnjosti zemlje, u oblasti planine Amijata, najviše planine u Etruriji, blizu grada Kluzija (''Clusii'', danas ''Chiusi''). Najproduktivnija je oblast ipak bila u severnoj Etruriji, u planinskom lancu nazvanom Catena Metallifera (= "Lanac koji daje metal"), odakle su se u ogromnim količinama vadili bakar i, naročito, gvožđe. Grad Populonija (''Populonia''), smešten na obali, imao je vodeću ulogu u ovoj industriji, kao i obližnje ostrvo [[Elba]], koje je od ranog vremena bilo poznato po svom rudnom bogatstvu.
Red 45:
Drugo značajno prirodno bogatstvo Etrurije bile su šume, koje su obezbeđivale velike količine drvne građe kako za metalurške operacije tako i za gradnju brodova. Etrurci su bili poznati (ili možda ozloglašeni) po svojoj pomorskoj aktivnosti: dominirali su morima na zapadnoj obali Italije, a njihova reputacija gusara zadavala je strah širom [[Sredozemlje|Mediterana]]. Međutim, izgleda da je njihov viševekovni prosperitet bio zasnovan i na jakoj poljoprivrednoj tradiciji: kada je [[Scipion Afrikanac Stariji|Scipion Afrikanac]] 205. god. st. e. opremao ekspediciju protiv Hanibala, etrurski su gradovi još uvek bili u stanju da obezbede impresivne količine žita, kao i oružja i materijala za brodogradnju.
 
== Istorijski periodi ==
 
O prisustvu Etruraca u Etruriji svedoče pre svega njihovi sopstveni natpisi, koji se datiraju u oko 700. godinu st. e., ali veruje se da su Etrurci živeli u Italiji i pre ovog vremena, te da [[Praistorija|praistorijska]] kultura [[Željezno doba|gvozdenog doba]] nazvana "[[Villanova]]" (9―8. vek st. e.) zapravo predstavlja ranu fazu etrurske civilizacije.
 
Kako ne postoje nikakva etrurska [[Književnost|književna]] dela, hronologija etrurske istorije i civilizacije konstruisana je na osnovu [[Arheologija|arheoloških]] i literarnih podataka bolje poznatih civilizacija [[Antička Grčka|Grčke]] i [[Antički Rim|RimRima]]a, te [[Egipat|Egipta]] i [[Bliski Istok|Bliskog Istoka]]. Etrurci su prvi put došli u dodir sa Grcima otprilike u vreme kada je u Italiji osnovana prva grčka kolonija (775―750. st. e.), kada su Grci sa ostrva [[Eubeja|Eubeje]] osnovali gradić ''Pithekoussai'' u [[Napuljski zaliv|Napuljskom zalizalivu]]vu. Posle toga u Etruriju su se uvozili mnogi grčki i bliskoistočni predmeti, pa su oni ― zajedno sa etrurskim artefaiktima, koje odaju grčki ili orijentalni uticaj ― poslužili da se uz opštu ustanovi i nešto preciznija hronologija. Zapravo, nazivi za istorijske periode u Etruriji pozajmljeni su od odgovarajućih perioda u Grčkoj; ti su periodi ustanovljeni tako da uvek nastupaju nešto kasnije nego odgovarajući periodi u Grčkoj (što je možda pogrešno), kako bi se ostavio prostor za "protok vremena" između kultrura. Tako etrurski [[Hronologija antičke Grčke|orijentalizirajući period]] pripada 7. veku st. e., [[Hronologija antičke Grčke|arhajski period]] 6. veku i prvoj polovini 5. veka, [[Hronologija antičke Grčke|klasični period]] drugoj polovini 5. veka i 4. veku, a [[Hronologija antičke Grčke|helenistički period]] traje od 3. do 1. veka st. e. Tokom 1. veka st. e. etrurska je kultura bila asimilovana u rimsku civilizaciju, pa je nestala kao poseban entitet.
 
 
== Jezik i pismo ==
[[ImageDatoteka:Schriftzug Etruskisch rtl.jpg|thumb|350px]]
Etrurski, posle grčkog i latinskog treći veliki jezik u Italiji, nije sačuvan u književnim delima. Neka etrurska religijska literatura jeste postojala, a podaci ukazuju na to da je možda postojao i znatan korpus istorijske i dramske književnosti. Poznato je, na primer, ime nekog pisca drama, ''Volnius'', koji je ― u nama nepoznato doba ― pisao "etrurske tragedije". Etrurski jezik je prestao da se govori u doba [[Rimsko carstvo|Rimskog Carstva]], mada su ga i dalje učili sveštenici i [[Filologija|filolozi]]. [[Klaudije|Car Klaudije]] (umro 54. god. n. e.) napisao je (danas izgubljenu) istoriju Etruraca u 20 knjiga, koja se zasnivala na izvorima koji su u njegovo vreme još postojali. Etrurski se jezik do pozne antike koristio u religijske svrhe; poslednji podatak o takvoj upotrebi etrurskog jezika odnosi se na pustošenje Rima od strane [[Alarih]]a, vođe [[Vizigoti|Vizigota]], 410. godine n. e., kada su pozvani "etrurski sveštenici" kako bi izazvali udar munje na varvare.
 
Red 62:
Shvatanje, koje je preovladalo u 20. veku, da u vezi s etrurskim jezikom postoji neka "misterija", u osnovi je pogrešno: ne postoji nikakav problem u dešifrovanju, kako se često pogrešno tvrdi. Etrurski se tekstovi uglavnom mogu pročitati. Alfabet potiče od grčkog alfabeta, koji su Grci ranije preuzeli od Feničana. Njega su po Italiji tokom 8. veka proširili kolonisti sa Eubeje, ali je on prilagođen etrurskoj [[Fonetika|fonetici]]; od njega se u krajnjoj liniji razvio i latinski alfabet. Sa svoje strane, etrurski se alfabet raširio krajem arhajskog perioda (oko 500. god. st. e.) u severnu Italiju, te je postao model za alfabete [[Veneti|Veneta]] i raznih alpskih populacija; to se dogodilo istovremeno sa stvaranjem umbrijskog i [[Osci|osačkog]] alfabeta na poluostrvu.
 
Pravi problem s etrurskim tekstovima leži u teškoći da se razumeju značenja reči i [[Gramatika|gramatički]] oblici. Glavna prepreka potiče iz činjenice da nijedan drugi poznati jezik nije dovoljno blizak etrurskom da bi se uspostavilo pouzdano, obuhvatno i sigurno poređenje. Već su antički pisci konstatovali očiglednu izolovanost etrurskog jezika, koju potvrđuju i stalni i uzaludni napori modernih filologa da etrurski jezik pripišu nekoj od različitih lingvističkih grupa ili tipova mediteranskog i [[Eurazija|evroazijskog]] sveta. Međutim, veze s [[Indoevropski jezici|indoevropskim jezicima]] zapravo postoje, naročito s italskim jezicima, a takođe i s više ili manje poznatim ne-indoevropskim jezicima zapadne [[Azija|Azije]] i [[Kavkaz|Kavkaza]]a, [[Egejsko more|Egejske oblasti]], Italije i alpske zone, kao i s ostacima mediteranskog lingvističkog substratuma, koji se otkriva u [[toponim]]ima. To znači da etrurski jezik nije suštinski izolovan, nego se njegovi koreni prepliću sa korenima drugih prepoznatljivih lingvističkih formacija u okviru geografske oblasti koja se proteže od zapadne Azije do istočne i srednje Evrope i centralnog Mediterana, a do njegovog poslednjeg formativnog razvoja možda je došlo u neposrednijem kontaktu s preindoevropskim i indoevropskim lingvističkim okruženjem Italije. Ali to takođe znači da se etrurski, kao što filolozi znaju, ne može jednostavno klasifikovati kao pripadnik kavkaskih, [[Anatolski jezici|anatolskih]] ili indoevropskih jezika, kao što su grčki i latinski, od kojih se, izgleda, razlikuje u strukturi.
 
Tradicionalne metode koje su se do sada koristile u interpretaciji etrurskog jezika jesu (1) [[Etimologija|etimološka metoda]], koja se zasniva na upoređivanju korena reči i gramatičkih elemenata s korenima i elementima drugih jezika, i koja pretpostavlja da postoji neki lingvistički odnos koji dopušta objašnjavanje etrurskog spolja (ova je metoda dala negativne rezultate, pošto je pretpostavka bila pogrešna), (2) [[Kombinatorika|kombinatorska metoda]], koja predstavlja proceduru analize i interpretacije etrurskih tekstova, strogo ograničene na unutrašnje komparativno proučavanje samih tekstova i gramatičkih oblika etrurskih reči (to je napravilo značajan napredak u poznavanju etrurskog, ali mane leže u hipotetičkom karakteru mnogih zaključaka, zbog nepostojanja spoljnih dokaza ili potvrda), te (3) [[Bilingvalizam|bilingvalna metoda]], koja se zasniva na poređenju etrurskih rutualnih, votivnih i pogrebnih formula sa, po pretpostavci analognim, formulama iz epigrafskih ili književnih tekstova napisanih na jezicima koji pripadaju blisko povezanom geografskom i istorijskom okruženju, kao što su grčki, latinski ili umbrijski. Ipak, sa sve većim broj pouzdanih podataka, delimično iz nedavnih epigrafskih otkrića (kao što su već pomenute zlatne ploče iz Pirgija), razvija se tendencija da se koriste svi raspoloživi postupci i metode.
 
== Arheološki podaci ==
[[ImageDatoteka:Canthare janiforme 02.JPG|thumb|300px]]
Nepostojanje etrurske književnosti i opštepoznata pristrasnost i kontradiktorni prikazi etrurske istorije koje su nam ostavili grčki i rimski pisci stvaraju jednu situaciju u kojoj je za razumevanje Etruraca osnovno pažljivo proučavanje njihovih vidljivih ostataka. Arheološki konteksti i sami ostaci (među kojima su keramika, predmeti od metala, [[skulptura]], [[slikarstvo]], arhitektura, životinjske i ljudske kgosti i najneznatniji predmeti svakodnevnog života) dele se na sledeće tri osnovne kategorije: pogrebni, gradski i sveti (religijski), premda ponekada postoji preklapanje ovih kategorija.
 
Daleko najveći procenat materijala je pogrebnog karaktera; stoga postoji dosta podataka o etrurskim idejama o zagrobnom životu i o njihovim stavovima prema umrlim članovima svojih porodica. Ali nema sumnje da su od velike važnosti i relativno siromašna obaveštenja o etrurskim naseljima. Ostaci dobro očuvanog etrurskog grada na lokalitetu Marzabota (oko 500. god. st. e.) blizu [[Bolonja|Bolonje]] (koja je verovatno bila etrurska kolonija) otkrivaju da su Etrurci među prvima na Mediteranu organizovali grad prema mrežastom planu: osnovu mu je činila jedna glavna ulica u pravcu sever―jug, koju je presecala jedna ili više ulica u pravcu istok―zapad. Obred koji je bio povezan s postavljanjem ovakvih temelja grada bio je Rimljanima poznat kao ''ritus Etruscus'' (= "etrurski obred"). Taj su sistem Rimljani najviše koristili pri postavljanju temelja za vojne logore i za nove gradove, te se on i danas može videti u mnogim evropskim gradovima. Izgleda da su u Etruriji tako strogo organizovani [[Urbanizam|urbanistički]] planovi bili retki, jer se češće nailazi na jednu nepravilnu šemu, koja je nastala kao rezultat stapanja selâ u doba kulture Villanova i koja je prilagođena brdima, koja su uglavnom bila birana za mesta na kojima će se osnovati gradovi.
 
U kontekstu svetinja, etrurski hram takođe često otkriva pažljivu organizaciju, ponovo s jednim sistemom koji je kasnije prešao Rimljanima. Za razliku od [[Grčki hram|grčkih hramova]], Etrurci su često jasno razlikovali prednji i zadnji deo, s dubokim prednjim [[trem]]om, na kome su se nalazili stubovi, i sa [[cela|celom]] koja je bila u istoj ravni kao i podij na kome je stajala. Često su se koristili nepostojani materijali (drvo i cigla od blata, na temelju od kamena), a izuzetak su bile mnogobrojne skulpture od [[Terakota|terakote]] koje su ukrašavale krov. Naročito su dobro očuvane [[Akroterija|akroterije]] ili krovne strukture, sa hrama Portonaccio u [[Veji|Vejima]]ma (kraj 6. veka st. e.), koje prikazuju Apulua (etrurskog [[Apolon]]a) i druge mitološke ličnosti.
 
Drugačije su vrste spektakularni pronalasci s lokaliteta Poggio Civitate (Murlo) blizu [[Siena|Sijene]], gde su otkopavanja (započeta 1966) otkrila veliku zgradu iz arhajskog perioda sa zidovima od nabijene zemlje, koja je sa svake strane visoka oko 197 stopa i u čijem se središtu nalazi prostrano dvorište. Zgrada je bila ukrašena ljudskim (muškim i ženskim) i životinjskim figurama od terakote u prirodnoj veličini; neke figure nose velike "kaubojske" šešire u lokalnom stilu. Ispitivači se još uvek ne slažu o prirodi ove lokacije i nisu sigurni da li je zgrada bila neka palata, svetilište ili možda mesto za sednice gradske skupštine. Obične etrurske kuće, poznate s nekiliko lokaliteta, imaju ili oblik ovalnih koliba u San Giovenalu i drugim mestima, ili pravolinijsku strukturu u Veju i Akvarosi (iz arhajskog doba) i Vetuloniji (iz helenističkog doba).
Red 82:
Pored njihovih karakterističnih načina za dizajniranje grada ili za izgradnju hrama i grobnice, može se primetiti i njihova jedinstvena keramika, ''buccehro'' (koja se javlja od oko 680. god. st. e.), s njenim dekorativnim urezima na sjajnom crnom materijalu. Ona se znatno razlikuje od standardne dekoracije na grčkim vazama, koja se redovno sastoji u boji i u kontrastu crvene ili boje krema i crne. U metalurgiji, njihova bronzana ogledala, za koja se ponekada govori da predstavljaju etrursku "nacionalnu industriju", sastoje se od konveksne odrazne strane i konkavne strane ukrašene gravurama s temama iz grčke i etrurske mitologije i svakodnevnog života. Etrurska je moda takođe sadržavala mnoge jedinstvene elemente, kao što su pletenica puštena niz leđa (7. vek st. e.), cipele sa zašiljenim vrhom (oko 575–475. god. st. e.) i plašt sa savijenim rubom, koji je kod Rimljana bio poznat kao toga (6. vek st. e. i kasnije). Najzad, Etrurci su se, izgleda, rano zainteresovali za reprodukovanje odlika njihovih proslavljenih rođaka ili zvaničnika (kao na pogrebnim kupolastim urnama iz Kluzija), te su tako dali podsticaj za razvoj istinski realitičnih [[portret]]a u Italiji, posebno u helenističkom periodu.
 
== Religija i mitologija ==
[[ImageDatoteka:Etruscan temple Orvieto.jpeg|thumb|300px|Etrurski hram]]
 
Glavni je element etrurske religije bilo verovanje da je ljudski život samo jedan mali deo sveta koji kontrolišu bogovi, koji svoju prirodu i svoju volju manifestuju u svakom deliću prirode, ali i u predmetima koje su stvorili ljudi. Ovo verovanje prožima etrursku umetnost, gde nalazimo bogato oslikanu zemlju, more i vazduh, sa čovekom integrisanim u taj ambijent. Rimski nam pisci svedoče da su Etrurci svaku pticu i svaku biljku smatrali potencijalnim izvorom znanja o bogovima, te da su razvili istančanu nauku i prateće rituale za korišćenje tog znanja. Njihovi sopstveni [[mit]]ovi objašnjavali su da su tu "nauku" ljudi dobili od samih bogova, preko proroka Tagesa, čudesnog detata koje je imalo osobine nekog starog mudraca, koji je iskočio iz izorane brazde na poljima grada Tarkvinija te otpevao elemente onoga što su Rimljani nazvali ''disciplina Etrusca''.
Red 93:
Etrurci su imali brojna božanstva (jetra iz Piacenze pominje ih više od 40), od kojih su mnoga danas nepoznata. Njihova je priroda često bila maglovita, a njihovo pominjanje puno je nesigurnosti u pogledu broja, atributa, pa čak i roda. Neka od vodećih božanstava su se na kraju izjednačila sa glavnim grčkim i rimskim božanstvima, što se naročito vidi iz natpisa na etrurskim ogledalima. ''Tin'' ili ''Tinia'' je odgovarao [[Zevs]]u ([[Jupiter]]u), ''Uni'' [[Hera|Heri]] ([[Junona|Junoni]]), ''Sethlans'' [[Hefest]]u ([[Vulkan]]u), ''Turms'' [[Hermes]]u ([[Merkurije|Merkuriju]]), ''Turan'' [[Afrodita|Afroditi]] ([[Venera|Veneri]]), a ''Menrva'' [[Atena (boginja)|Ateni]] ([[Minerva|Minervi]]). Međutim, njihov karakter i mitologija često su se značajno razlikovali od odgovarajućih grčkih božanstava. Na primer, Menrva, veoma popularno božanstvo, smatrana je zaštitnicom braka i rođenja deteta, za razliku od devičanske Atene, koja se više bavila delima muškaraca. Mnogi su bogovi imali lekovita dejstva, a mnogi su imali moć da bacaju munje. Postojala su i izvorno grčko-rimska božanstva, kao ''Hercle'' ([[Herakle]]) i ''Apulu'' ([[Apolon]]), koji su očigledno bili uvedeni direktno iz Grčke, ali su dobili svoje posebne prostore i kultove.
 
== Poreklo ==
 
Pošto su Etrurci govorili neindoevropskim jezikom, dok su ih istovremeno u istorijsko doba okruživali indoevropski narodi, kao što su Latini i Umbro-Sabeli, ispitivači su u 19. veku proučavali i raspravljali poreklo ovog "anomalnog" naroda. Iz tih rasprava proizašli su sporovi, koji su se nastavili i u 20. veku, ali su sada izgubili mnogo od svog intenziteta. Vodeći naučnik na polju etrurskih studija, [[Massimo Pallottino]], mudro je primetio da su takve rasprave postale sterilne kao rezultat netačne formulacije problema. Suviše je naglaska bilo stavljeno na ishodište Etruraca, s očekivanjem da može postojati jedan jednostavnan odgovor. U stvarnosti je ovaj problem izuzetno složen, a pažnja bi zapravo trebalo da se usmeri na formaciju stanovništva, kao, na primer, pri proučavanju porekla "Italijana" i "Francuza". Pallottinov se stav može jasnije razumeti kroz kratak prikaz te rasprave.
Red 106:
 
 
== Ekspanzija i dominacija ==
 
Arheološki podaci pomažu da se stvori slika o počecima etrurskih gradova tokom villanovskog perioda. Gotovo u svakom većem etrurskom gradu istorijskog doba nalaze se ostaci iz villanovskog perioda, ali najraniji znaci formiranja gradova pojavljuju se na jugu, posebno blizu obale. Postoji hipoteza da su se u ovo vreme grupe koliba, koje su činile mrežu više sela na jednom brdu ili na nekoliko susednih brda, stapale u proto-gradska naselja. Sa ovom se hipotezom slaže činjenica da neki gradovi imaju ime u množini, na primer ''Vulci'', ''Tarquinii'', ''Veii''. Urne sa pepelom, u obliku ovalnih koliba sa slamnatim krovom, pronađene u toj oblasti, pokazuju kako su mogle izgledati kuće za stanovanje, dok sličnost zagrobnih predmeta za žene i muškarce otkriva društvo koje je u suštini bilo egalitarno, barem u svojim ranim fazama. Često se kao ostatak iz proto-villanovskog perioda nailazi i na kremacija sa pepelom pohranjenim u bikoničnu urnu; pojavila se i [[inhumacija]], koja je tokom orijentalizirajućeg perioda postala dominantan obred, osim u severnoj Etruriji, gde se kremacija zadržala sve do 1. veka st. e.
Red 122:
Verovatno su gotovo od samog početka Etrurci u svojim sopstvenim morima bili suparnici Grka, koji su se od osnivanja Pitekuse i [[Cumae|Kume]] naselili po brojnim kolonijama južne Italije. Etrurci su istovremeno bili i suparnici Feničana, koji su oko 800. god. st. e. osnovali [[Kartagina|Kartaginu]]. Kartaginjani su imali pretenzije na delove [[Sicilija|Sicilije]], [[Korzika|Korzike]] i [[Sardinija|Sardinije]], kao na svoju uticajnu sferu, te su dominirali morem zapadno od ovih ostrva sve do Španije. Između ova tri naroda bili su uspostavljeni uglavnom dobri trgovinski odnosi i delikatna ravnoteža sila. To su, međutim, u arhajskom periodu poremetili novi talasi grčkih kolonista. Grci iz [[Fokeja|Fokeje]] su na Korzici osnovali koloniju Alaliju (danas ''Aleria''), koja je predstavljala pretnju kako za Etrurce u Ceri, tako i za Kartaginjane, te su ta dva naroda napravila koaliciju. Usledila je pomorska bitka kod Korzike (oko 535. god. st. e.), koja je imala katastrofalne posledice za Fokejane, koji su iz bitke doduše izašli kao pobednici, ali su izgubili toliko mnogo brodova da su napustili svoju koloniju i prešli u južnu Italiju. Kartaginjani i Etrurci su povratili kontrolu nad Korzikom, a etrurska je moć cvetala još oko 25 godina.
 
== Organizacija ==
 
Od 6. veka st. e. nadalje teritorijalna organizacija i političko-ekonomska inicijativa bile su koncentrisane u ograničenom broju velikih gradova-država u samoj Etruriji. Ovi gradovi-države, slični grčkim polisima, sastojali su se od jednog urbanog centra i teritorije čija je veličina varirala. Brojni izvori pominju savez "Dvanaest gradova" Etrurije, koji je stvoren u religijske svrhe, ali je izgleda dobio i neke političke funkcije. Sastajao se svake godine u glavnom etrurskom svetilištu, ''Fanum Voltumnae'', tj. svetilištu Voltumne, blizu [[Volsinij]]a. Tačna lokacija ovog svetilišta nije poznata, ali se ono možda nalazilo blizu današnjeg Orvijeta (za koji mnogi veruju da je antički Volsinij). Što se tiče Dvanaest gradova, nije sačuvan nijedan konačan spisak tih gradova (izgleda da su oni vremenom varirali), ali su se među njima verovatno nalazili sledeći veći gradovi: Cera, Tarkvinij, Vulci, Ruzela, Vetulonija, Populonija (svi blizu obale), te Veji, Volsinij, Kluzij, Peruzija (Perugia), Kortona, Arecij ([[Arezzo]]), Fezula (Fiesole) i Volatera (Volterra) ― svi u unutrašnjosti zemlje. Postoje pomeni i sličnih etrurskih saveza u Kampaniji i severnoj Italiji, ali je mnogo teže sastaviti spisak etrurskih kolonija ili etrurizovanih gradova koji bi mogli ulaziti u sastav tih saveza.
Red 133:
 
 
== Kriza i pad ==
 
Kraj 6. i početak 5. veka bio je preloman trenutak za etrursku civilizaciju. U to je vreme izbilo nekoliko kriza, od kojih se Etrurci nikada nisu potpuno oporavili i koje su, kako se ispostavilo, bile zapravo samo početak brojnih nedaća koje su imali da pretrpe u narednim vekovima. Proterivanje [[Trakvinije Oholi|Tarkvinijevaca]] iz Rima 509. godine st. e. lišilo ih je kontrole nad ovom strateškom tačkom na Tibru i preseklo njihov kopneni put u Kampaniju. Uskoro su izgubili i premoć na moru, kada su brodovi sirakuškog tiranina [[Hijeron I|Hijerona I]] naneli katastrofalan poraz njihovoj floti kod Kume 474. god. st. e. Izgubivši svaki kontakt s etrurskim gradovima u Kampaniji, nisu mogli sprečiti da ovu oblast preuzmu umbro-sabelska plemena, koja su se iz unutrašnjosti kretala prema obali.
 
[[ImageDatoteka:Populonia tumulo.jpg|thumb|400px]]
 
Sve su ove nedaće dovele do ekonomske krize i prekinule trgovinu sa gradovima na obali i na jugu, preusmeravajući trgovinu ka jadranskoj luci Spini. Situacija se na jugu dodatno pogoršala kada je grad Veji, posle periodičnih sukoba sa Rimom, postao prva etrurska država koja je pala pod vlast ove sve snažnije sile u srednjoj Italiji (396. st. e.).
Red 163:
* [http://web.tiscali.it/pittau/Etrusco/Tabula/tabcort.html Tabula Cortonensis], described by Dr Massimo Pittau (in Italian).
* [http://www.cortonaweb.net/eng/musei/index.php Museum of the Etruscan Academy], in Cortona, Italy.
* [http://www.eng.archeopg.arti.beniculturali.it/canale.asp?id=499 (Soprintendenza per i Beni Archeologici dell'Umbria) "The Cai Cutu Etruscan tomb"] An undisturbed late Etruscan family tomb, reused between the 3rd and 1st century BC, reassembled in the National Archeological Museum of Perugia
* [http://www.usc.edu/dept/LAS/wsrp/educational_site/uscarc/Pendant.shtml Etruscan Lion Plaque Pendant], article on a piece of Etruscan art.
* [http://www.baruch.cuny.edu/mishkin/lombra/etruscan.html Etruscan Splendors from Volterra in Tuscany]
Red 170:
* [http://www.pubmedcentral.nih.gov/articlerender.fcgi?artid=1181945 The Etruscans: A Population-Genetic Study]
 
[[CategoryKategorija: Antika]]
[[Kategorija:Etrurci]]
 
{{Link FA|af}}
{{Link FA|nl}}
Linija 226 ⟶ 227:
[[tr:Etrüskler]]
[[uk:Етруски]]
[[zh:伊特拉斯坎人魯里亞文明]]