Van Allenov pojas zračenja – razlika između verzija

[[Datoteka:Ap8-omni-1.000MeV.png|mini|desno|200px|Čestice jače od 1MeV]]

[[Datoteka:Ap8-omni-400.0MeV.png|mini|desno|200px|Čestice jače od 400MeV]]

 

 

[[Sjedinjene Američke Države|Američki]] [[fizičar]] James Van Allen je otkrio dva pojasa pojačanog [[Radioaktivnost|radioaktivnog]] zračenja koji opkoljavaju Zemlju. Pojaseve u obliku torusa, nazvane “Van Allenovi pojasevi zračenja”, otkrio je pomoću [[Geigerov brojač|Geigerovih brojača]], postavljenih na umjetnim satelitima [[Explorer 1|Explorerom 1]] i [[Explorer 3|Explorerom 3]] 1958. godine. Poslije su izmjereni i mapirani sa [[umjetni satelit|umjetnim satelitima]] [[Explorer 4|Explorerom 4]], [[Pioneer 3|Pioneerom 3]] i [[Luna 1|Lunom 1]]. Oni štite Zemlju od opasne Sunčeve radijacije tako što je “skupljaju” i od nje formiraju pojase koji opasavaju Zemlju. Te čestice predstavljaju elektroni, [[protoni]] i [[alfa-čestica|alfa-čestice]]. <ref> Stern David P., Peredo, Mauricio: "Trapped Radiation - History" [http://www-istp.gsfc.nasa.gov/Education/whtrap1.html], 2009.</ref>

 

Van Allenovi pojasevi zračenja su otkriveni i na drugim planetima. Svaki planet koji ima dovoljno jako [[magnetno polje|magnetsko polje]], može stvoriti takve pojaseve. Sunce nema takve pojase. [[Voyager 2]] je potvrdio da postoje na [[Uran]]u i [[Neptun (planeta)|Neptunu]]. <ref> ''Introduction to Geomagnetically Trapped Radiation'' by Martin Walt, 1994.</ref>

 

 

Vanjski pojas je veći od unutarnjeg i čestice su dosta promjenjive, posebno pod utjecajem [[geomagnetska oluja|geomagnetskih oluja]], koje nastaju zbog pojačanog magnetskog djelovanja na Suncu.

 

Unutarnji Van Allenov pojas zračenja se širi od 100 do 10 000 km iznad površine Zemlje. Sadrži visokoenergetske protone, čija energija prelazi i 100 MeV te elektrone sa energijom preko 100 keV, koji su zarobljeni sa jakim Zemljinim magnetskim poljem, u tom području. <ref> "ECSS Space engineering ECSS-E-ST-10-04C" 2008.</ref>

 

Protoni su [[kinetička energija|kinetičke energije]] od 100 keV (može proći kroz [[olovo]] debljine 0,6 mm) do 400 MeV (može proći kroz olovo debljine 143 mm). Energija koju imaju brzi elektroni ili alfa-čestice, u unutarnjem i vanjskom Van Allenovom pojasu zračenja, opasna je za ljudsko zdravlje.

 

[[Teorija zavjere|Teoretičari zavjere]] smatraju da astronauti ne bi preživjeli put do [[Mjesec]]a zbog jakog zračenja prilikom prolaska kroz Van Allenove pojaseve, te uslijed kozmičkih zraka. Objašnjenje je da su [[Apollo 11|Apollo letjelice]] kroz Van Allenov pojas prolazile četiri sata, a od [[Ionizacija|ionizirajućeg]] zračenja bili su zaštićeni metalnom oplatom same letjelice. Štoviše sama putanja letjelice od Zemlje do Mjeseca odabrana je na način da se što više smanji izlaganje zračenju prilikom prolaska kroz Van Allenov pojas. Čak je i sam dr James Van Allen, otkrivač Van Allenovog pojasa, demantirao tvrdnje da je zračenje preopasno za [[astronaut]]e te je ustvrdio da je količina zračenja prilikom prolaska kroz Van Allenov pojas manja od 1 rem (10 m[[Sievert|Sv]]), što je ekvivalent normalnom ambijentalnom zračenju koje prosječan čovjek na zemlji primi u tri mjeseca. S druge strane, zračenje je upravo dokaz da su astronauti išli na Mjesec. Uočeno je da je 33 od 36 astronauta iz programa Apollo dobilo [[siva mrena|sivu mrenu]] za koje se pokazalo da je posljedica izloženosti kozmičkom zračenju za vrijeme putovanja. <ref> "Earth's Radiation Belts with Safe Zone Orbit", publisher=Goddard Space Flight Center, NASA [http://svs.gsfc.nasa.gov/vis/a000000/a003000/a003052/index.html], 2009.</ref> <ref> Rachel A.: "Earth's Safe Zone Became Hot Zone During Legendary Solar Storms", publisher=Goddard Space Flight Center, NASA, [http://www.nasa.gov/vision/universe/solarsystem/safe_zone.html], 2009.</ref>