Realizam (filozofija) – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m robot kozmetičke promjene |
|||
Red 2:
== Problem univerzalija u srednjovjekovnoj filozofiji ==
U [[filozofija|filozofiji]] se pojam '''realizam''' pojavljuje u ranom srednjem vijeku u raspravi o [[univerzalije|univerzalijama]], koja se vodila u teologiji i filozofiji, uglavnom na području zapadnog (latinskog) kršćanstva. (Slična se rasprava u isto vrijeme vodila i u [[islam]]skoj filozofiji.) Riječ je o problemu [[ontologija|ontološkog]] statusa općih [[pojam|pojmova]] (ideja), odnosno vrsta i rodova: postoje li opći pojmovi, kao "konj", "trokut", "dobro" i sl. realno (posjeduju [[supstancija
Problem se pojavio pri tumačenju [[Aristotel]]ovog spisa ''Kategorije'', jednog od rijetkih Aristotelovih spisa koji je bio poznat kršćanskome svijetu (i na zapadu i na istoku) nakon pada Rimskog carstva. Neoplatoničar [[Porfirije]] ukazao je na taj problem u svojem ''Uvodu u Aristotelove kategorije'', ali nije dao odgovor. [[Boetije]] je taj spis preveo na latinski i tako je on postao poznat i na zapadu.
Red 21:
=== Realistički odgovor: Anselmo i Vilim ===
Najznačajniji predstavnik realizma, u polemici sa Roscelinom, bio je [[Anselmo od Canterburyja]] (1033-1109)l. Anselmo ističe prvenstvo vjere nad razumom: prvo se mora vjerovati, da bi se uopće smjelo raspravljati o Svetom Pismu, inače primjena [[dijalektika|dijalektike]] dovodi do [[hereza|hereze]], kao što se desilo Roscelinu. Nadovezujući se na Eriugenu, Anselmo je skovao [[ontološki dokaz postojanja Boga]].
Drugi značajni realist bio je [[Vilim iz Champeauxa]] (1070-1121). On naučava da suština (bit, bitnost) postoji samo u općem (rodu), a pojedinačne se stvari razlikuju samo u [[akcidencija]]ma. Iako je sam Vilim kasnije, pod utjecajem Abelardove kritike, odustao od radikalne formulacije, a drugi realisti tražili umjerenije formulacije, realizmu je teško izbjeći [[panteizam|panteističku]] konzekvencu, da u svim pojavama svijeta treba vidjeti samo jednu božansku supstanciju. Takvo je učenje, ističu kritičari, sumnjivo sa gledišta kršćanske pravovjernosti. Crkva je međutim generalno prihvaćala realizam, koji daje filozofsku pozadinu za nauk o trojstvu i o nasljednom grijehu.
Red 31:
Time je Abelard ukazao na put iz šupljeg skolastičkog formalizma koje ne brine o odnosu svojih spekulacija prema osjetilnoj stvarnosti, iako je sam faktički još unutar tog formalizma ostao. Stoljeće i pol kasnije, [[Toma Akvinski]] ponovo prihvaća [[Aristotel]]ovu koncepciju odnosa općeg i posebnog, koja je sadržajnija i daje viša poticaja za dalja istraživanja. (To je bilo omogućeno činjeicom da su tek u XIII. st. glavni Aristotelovi spisi postali ponovno poznati u kršćanskim zemljama, zahvaljujući židovskim i arapskim prevodima.)
=== Osvrt: i danas postoje realisti i nominalisti! ===
Ove rasprave mogu u 21. stoljeću izgledati posve daleke i apstraktne. One su naravno bile uklopljene u teološke diskusije koje su tada, a i danas, bile posve nerazumljive velikoj većini kršćanskih vjernika (ali se zbog njih moglo i na lomači završiti), a kamoli drugima.
Red 43:
Izvan spomenutog konteksta rasprave o univerzalijama, pojam "realizam" u filozofiji se koristi u različitim značenjima.
* Tako se ponekad "realistima" nazivaju svi oni filozofi koji idejama pripisuju objektivno postojanje, odnosno, svi "objektivni idealisti".
* [[Immanuel Kant|Kantovo]] se učenje naziva pak '''transcendentalni realizam''', a učenje nekih njegovih nastavljača '''kritički realizam''', koji se pak po smislu približava "znanstvenom realizmu" (vidi dolje).
* Potpuno drugačije je značenje kada se "realizam" suprotstavlja '''subjektivnom idealizmu''', kao učenje da vanjski svijet postoji nezavisno o svijesti, odnosno nezavisno o subjektu, koji ga spoznaje. U tom slučaju pojam "realizam" može se koristiti kao istoznačnica za [[materijalizam]] ili kao širi pojam, koji uključuje i neke tzv.[[idalizam|idealističke]] koncepcije.
* Suvremeni '''znanstveni realizam''', kao "prirodna filozofija" koju znanstvenici obično u svojem radu slijede, kompromisni je (eklektički) stav po kojem neke osobine predmeta pripadaju njima samima, ali druge zavise o odnosu prema spoznajnom subjektu; koje su prvog, a koje drugog tipa treba u svakom pojedinom slučaju istraživanjima utvrditi. Dokle pak ta relativnost spoznaje seže i koji su joj sve oblici, odnosno koliko znanost može pretendirati na univerzalnost svojih spoznaja, predmet je značajnih diskusija u [[filozofija znanosti|filozofiji znanosti]] i [[sociologija spoznaje|sociologiji spoznaje]] [[20. stoljeće|XX. stoljeća]].
* Također se u filozofskim djelima, osobito u suvremenoj [[analitička filozofija|analitičkoj filozofiji]] može naći pojam '''realizam''' u njegovom svakodnevnom smislu.
Zbog te višestrukosti, ako se termin "realizam" koristi, treba biti točno naznačeno na koje se značenje misli. Ako je moguće, treba ga zamijeniti nekim preciznijim terminom. Općenito, treba biti vrlo oprezan u tome da se raznolike koncepcije svode pod neki opći pojam, da se "etiketiraju" (da se dakle postupa u smislu "realizma", svodeći vrlo različita razmatranja i učenja filozofa na neku opću "suštinu").
== Literatura ==
* Bošnjak, Branko: ''Filozofija od Aristotela do renesanse i odabrani tekstovi filozofa'', Zagreb: Nakladni zavod Matice Hrvatske, 1978. (2. izdanje; prvo izdanje 1957), str. 97-103
* [[Hrvatski enciklopedijski rječnik]], svezak 9, Zagreb 2004.
* [[Opća enciklopedija JLZ]], svezak 7, Zagreb 1981.
* Windelband, Wilhelm: ''Povijest filozofije. Knjiga prva'', Zagreb: Kultura, 1956, str. 334-346.
{{filozofija}}
| |||