Manojlo I Komnin – razlika između verzija

{{Monarh (HR)

| titula = Bizantski car

| opis slike =

| vladavina = [[1143]]. - [[1180]]. (ukupno 37 god.)<ref name = "Stone"/>

== Biografija ==

=== Uspon na prijestolje ===

Nakon očeve smrti [[8. 4.|8. aprila]] [[1143]]., vojska je proglasila ''Manojla'' za cara.<ref name="Gib72">Edward Gibbon (1995) ''The History of the Decline and Fall of the Roman Empire'' (Volume III), Penguin Classics. ISBN 0-14-043395-3., str. 72</ref>

=== Sudjelovanje u [[Drugi križarski rat|Drugom križarskom ratu]] ===

Prve njegove akcije nakon preuzimanja vlasti bile su dvije vojne kampanje protiv [[Seldžučka Monarhija|Seldžuka]] u [[Mala Azija|Anadoliji]] i [[Kilikija|Kilikiji]] [[1144]]. i [[1146]]. Zatim je postao saveznik [[Križarski ratovi|križara]] ([[Konrad III., rimsko-njemački kralj|Konrada III]] i [[Louis VII od Francuske|Luja VII]] i dozvolio prolaz njihovih vojski kroz svoje zemlje na [[Balkan]]u [[1147]]. Iako je još uvijek bilo svježe sjećanje na vrlo loše iskustvo sa [[Prvi križarski rat|Prvim križarskim ratom]] i brojnim pljačkama koje su tad napravile križarske vojske po bizantskim gradovima na putu za [[Jeruzalem]]. Manojlo se dobro pripremio za doček križarskih vojski u Konstatinopolisu, gdje je sve dobro prošlo, ali ne i na [[Cipar|Cipru]]. Njega je orobio Rainald od Châtillona, novi princ od [[Antiohija|Antiohije]] [[1156]]. Manojlo je energično krenuo na [[Antiohija|Antiohiju]] u zimi [[1158]]. / 59. i prisilio Rainalda da mu se preda i moli za oprost. Bizantska vojska pobjednički je ušla u grad [[12. 4.|12. aprila]] [[1159]]. Nakon toga je car Manojlo na čelu [[hrišćanstvo|kršćanske]] vojske krenuo u maju prema [[Edesa (Mezopotamija)|Edesi]], ali se odlučio na povratak u [[Istanbul|Konstatinopolis]] nakon što je tadašnji vladar [[Sirija|Sirije]] Nur ad-Din (Zengi) oslobodio 6 000 kršćanskih zarobljenika.

Manojlo se [[1147]]. suočio s napadom [[Roger II od Sicilije|Rogera II od Sicilije]], čija je flota orobila bizantski otok [[Krf]] i opljačkala [[Teba (Grčka)|Tebu]] i [[Korint]], istovremeno je bio zauzet ivazijom [[Kumani|Kumana]] na [[Balkan]]. Zbog tog je Manojlo [[1149]]. obnovio savez sa [[Konrad III., rimsko-njemački kralj|Konradom III]] koji je uz pomoć [[mletačka Republika|venecijanske]] flote ubrzo porazio sicilijanske [[Normani|Normane]]. Manojlo je ponovno zauzeo Krf i spremao se poduzeti ofenzivu protiv Normana, istovremeno je Roger II poslao Georga Antiohijskog s flotom od 40 brodova u pljačku okolice [[Istanbul|Konstatinopolisa]]. Manojlo se dogovorio s [[Konrad III., rimsko-njemački kralj|Konradom]] o zajedničkoj invaziji i podjeli južne Italije i Sicilije, sve je to prekinula Konradova smrt.

Nakon smrti Rogera II u februaru [[1154]], njega je naslijedio Wilhelm I. Protiv novog [[Normani|normanskog]] [[kralj]]a izbile su brojne pobune po [[Sicilija|Siciliji]] i [[Apulija|Apuliji]], a brojne izbjeglice preplavile bizantski dvor.

S druge strane [[Konrad III., rimsko-njemački kralj|Konradov]] nasljednik [[Friedrich I Barbarossa|Fridrik Barbarossa]] nije uspio kontrolirati Normane, tako da je [[Apeninsko poluostrvo|Apeninski poluotok]] bio jako nestabilan. Zbog tog je Manojlo poslao svoje generale Mihajla Paleologa i Jovana Duku [[1155]]. sa brojnom vojskom, 10 brodova i velikom količinom zlata na invaziju Apulije. Njegovi generali su uz pomoć lokalnih nezadovoljnih [[Feudalizam|feudalaca]] postigli zapanjujuće brz uspjeh, jer se cijeli jug Italije pobunio protiv Wilhelma I.

Građani [[Bari]]ja, koji je bio prije dolaska [[Normani|Normana]] centar bizantske vlasti u južnoj Italiji, otvorili su širom gradska vrata carskoj vojsci, i srušili normanski kaštel. Nakon pada Barija, u bizantske ruke redom su pali; [[Trani]], Giovinazzo, [[Andria]], [[Taranto]] i [[Brindisi]], a Wilhelm je teško poražen sa svojih 2 000 vitezova.

 

Kad se činilo da je Manojlo osigurao sve da uspije, stvari su počele teći po zlu. Uzročnik je bio [[general]] ''Mihajlo Paleolog'' koji je svojim tvrdim stavom i ponašanjem, - udaljio bizantske saveznike od sebe tako da je bizantska kampanja stala, niti njegov opoziv nije ništa promjenio. Nakon poraza u Bitci za Brindizi bizantskog carskoj vojsci krenula su kola nizbrdo, čak ni dolazak pojačanja s brodovima ništa nije pomogao, - tako da je bizantska vojska [[1158]]. zauvijek napustila Italiju.

 

Za cijelo vrijeme talijanske kampanje, a i kasnije Manojlo se silno trudio oko postizanja crkvenog jedinstva. Ipak su njegove želje za ujedinjenjem naišle na nepremostive teškoće. Pape su htjele da im se crkvena moć prizna kako na Zapadu tako i na Istoku, ali nisu bile spremne priznati Manojlu svjetovu vlast kako na Istoku, tako i na Zapadu. Tako su pregovori zapeli, a ujedinjenje ostalo puki san.

Konačni rezultat Manojlove talijanske kampanje bio je nakraju vrlo mali [[Ancon]]a je postala glavna bizantska baza u Italiji, koja je prihvatila cara kao suverena.

Manojlo je vojnim kampanjama [[1150]].-[[1152]]. prisilio pobunjene srpske despote i njihovog vođu [[Uroš II|Uroša II]], na [[vazal]]stvo. Zatim se okomio na [[Ugarska|Ugare]] i zauzeo teritorije uz [[Sava|Savu]]. Radi zaštite sjevernih granica obnovio je i proširio [[beograd]]sku tvrđavu i dodao joj kaštel u obliku deltoida. Aktivno je učestvovao u dinastičkim previranjima velikih [[župan]]a u [[Raška|Raškoj]], u kojoj je na kraju postavio na vlast Tihomira da bi posle novih prevrata priznao [[Stefan Nemanja|Stefana Nemanju]] ([[1166]] ili [[1168]]-[[1196]]) za velikog [[župana [[Raška|Raške]], kada mu se on obavezao na vazalstvo.

 

Mirovni ugovor je sadržavao i zbližavanje Ugarske sa metropolom, po tadašnjim običajima. Ugarski prijestolonasljednik Béla, mlađi brat ugarskog kralja [[Stjepan III., hrvatsko-ugarski kralj|Stjepana III]], bio je poslan u dvor u [[Istanbul|Konstatinopolis]] radi školovanja. Manojlo je Beli promijenio ime u Aleksije, zaručio ga sa svojom kćeri Marijom, te ga je odlučio imenovati svojim nasljednikom, jer u to doba još nije imao sina.

 

Kontrola [[Egipat|Egipta]] je bila decenijama san [[Križarski ratovi|križarskog]] [[Jeruzalemsko Kraljevstvo|Jeruzalemskog kraljevstva]], a [[kralj]] [[Amalrik I Jeruzalemski]] trebao je za taj cilj veliku vojnu i financijsku pomoć. Zato je [[1165]]. poslao svoje izaslanike na bizantski dvor, sa Manojlom je već bio u rodovskim odnosima, on je oženio [[1161]]. njegovu rođakinju Mariju Antiohijsku, a on sam je [[1167]]. oženio Manojlovu nećakinju Mariju Komnin. Formalni pregovori okončani su [[1168]]. po tom dogovoru Manojlu bi pripalo primorje a Amalriku unutrašnjost Egipta.

U jesen [[1169]]. Manojlo je poslao zajedničku ekspediciju na čelu s Amalrikom u [[Egipat]], to je bila flota od 20 velikih ratnih brodova, 150 [[galija]] i 60 teretnih brodova, pod komandom Andronika Kontostefanosa i Amalrika I.

 

Zajednička vojska Manojla i [[Amalrik I Jeruzalemski|Amalrika I Jeruzalemskog]] okružila je fatimidsku utvrdu Damijetu [[27. 10.|27. oktobra]] [[1169]].<ref name = "Stone"/>, ali opsada nije dovela do pobjede zbog loše suradnje i razmirica između bizantske i križarske vojske. Kad su počele kiše invazione snage pokupile su se u brodove i krenule natrag, na putu kući polovica bizantskih brodova nastradalo je u oluji.

Nakon lošeg iskustva s opsadom Damijete, i nakon pada Egipta u [[Saladin]]ove ruke - Manojlo je sam poslao [[1177]]., flotu od 150 brodova da napadne [[Egipat]]. Flota se međutim vratila kući nakon odbijanja križara da sudjeluju u pohodu.

 

 

Manojlo se odlučio da je vrijeme da se sa Seldžucima obračuna jednom za svagda. On je okupio veliku carsku vojsku od 35 000 ljudi i krenuo u pohod da zauzme njihovu prijestolnicu [[Konya|Ikoniju (današnja Konya)]].<ref name = "Stone"/>

{{DEFAULTSORT:Manojlo I Komnin}}

[[Kategorija:Vizantijski carevi]]

 

{{Link FA|en}}