Arapsko-izraelski sukob – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m Datoteka/fajl Declaration_of_State_of_Israel_1948.jpg je uklonjen/a jer ga/ju je na Ostavi obrisao Fastily sa razlogom: Copyright violation; see commons:Commons:Licensing |
m robot kozmetičke promjene |
||
Red 12:
No, realizacija ideje židovske državnosti ipak se pojavila na horizontu, nakon što je britanska vojska [[1917]] zauzela taj dio Osmanskog Carstva. U tom trenutku najvećim postignućem cionističkog pokreta pokazalo se donošenje tzv. Balfourove deklaracije u studenom 1917., nazvane po britanskom ministru vanjskih poslova Balfouru. Tom je deklaracijom britanska vlada, nastojeći pridobiti potporu svjetskih Židova za sile [[Antanta|Antante]], dala potporu ideji da se na području Palestine osnuje nacionalni dom za Židove. No, britanska je diplomacija vješto trgovala Palestinom u dva ranija slučaja. London je obećao Arapima stvaranje države na ruševinama Osmanskog Carstva u zamjenu za njihovu borbu protiv Turaka, o čemu svjedoči korespondencija britanskog povjerenika za Egipat McMahona i tada najutjecajnijeg arapskog vođe Huseina Ibn Alija vođena između [[1915]] i [[1916]], godine. U drugom dokumentu, tajnom dogovoru Sykes-Picot iz 1916. [[Ujedinjeno Kraljevstvo|Velika Britanija]] je obećala podjelu područja svojim saveznicama Francuskoj i [[Rusija|Rusiji]].
Balfourova je deklaracija otvorila put većem židovskom useljavanju u Palestinu. Ubrzo, podjelom Palestine na Palestinu i Transjordan, dio Palestine istočno od rijeke Jordan zatvoren je za židovsko useljavanje. Iako je u početku britanskog mandata u Palestini živjelo 590 tisuća Arapa i tek pedesetak tisuća Židova, taj se omjer počeo naglo mijenjati. Od Britanaca pomognuto useljavanje Židova dodatno su potaknuli gospodarska depresija tridesetih godina i uspon [[nacionalsocijalizam|nacizma]] u [[Nemačka|Njemačkoj]]. Arapsko, pak, useljavanje ubrzano je gospodarskim razvojem regije. Iako su Britanci nastojali održati političku ravnotežu između doseljenih Židova i arapske većine hraneći ih kontradiktornim obećanjima, s rastom židovske imigracije u Palestinu jačalo je i arapsko nezadovoljstvo. Prvi napadi na doseljene Židove dogodili su se [[1920]] u [[Jeruzalem
Najveća židovska paravojna formacija bila je lijevo orijentirana skupina [[Hagana]] sa svojom elitnom jedinicom [[Palmach]], iz koje je potekao niz židovskih lidera XX. stoljeća, kao što su [[Yitzhak Rabin]] i [[Moshe Dayan]]. Na drugoj strani nalazila se ideološki desna oružana skupina [[Irgun Zvai Leumi]], iz koje su pak potekli bardovi izraelske desnice [[Menachem Begin]] i [[Yitzhak Shamir]]. Obje su skupine sudjelovale u okršajima s arapskim militantima te u napadima na britanske garnizone u Palestini, da bi poslije, tijekom političke konsolidacije izraelskog vodstva, došlo i do kratkotrajnog oružanog sukoba između te dvije skupine.
Tretirajući ga kao unutrašnje britansko pitanje, problem Palestine je [[1937]] pokušala riješiti tzv. Peelova komisija koja je predložila novu podjelu Palestine na dva dijela. Uoči početka II. svjetskog rata Velika Britanija je unatoč vijestima o progonu europskih Židova, u nastojanju da da ustupke Arapima, smanjila broj Jevreja koji se mogu useljavati u Palestinu
Ali ni rat u Europi i Sjevernoj Africi nije okončao povremene međusobne sukobe Židova i Arapa, koji su [[1944]] godine kulminirali oružanim ustankom židovske milicije Irgun protiv britanske vlasti u Palestini. Nakon što su na vidjelo izbila stradanja Židova za vrijeme [[holokaust
[[Datoteka:UNGA 181 Map.png|thumb|desno|300px|Države koje su glasovale za UN-ovu rezoluciju 181 (zelena boja)]]
U međuvremenu su se ostale zemlje regije polako izvlačile ispod kolonijalne vlasti - 1944. godine Veliki Libanon odvojen od Sirije je postao neovisan, [[1946]]. Transjordanija i Sirija, a Egipat je još [[1922]] stekao formalnu neovisnost uz britansku vojnu nazočnost na svom tlu koja se protegnula do [[1956]] godine. Unatoč neovisnosti, u većini zemalja na vlasti su ostale monarhije ili političke elite koje su odgovarale bivšim kolonijalnim posjednicima. Tek su revolucije koje su se dogodile desetljeće kasnije otrgnule arapske države od kolonijalnog utjecaja. U Kairu su [[1945]] Egipat, Libanon, Sirija, Transjordanija, Irak, [[Saudijska Arabija]] i [[Jemen]] osnovali [[Arapska liga|Arapsku ligu]], političku organizaciju arapskih država čiji je deklarirani cilj bio zajednička suradnja i koordinacija vanjske politike država članica. No, u trenutku stvaranja, jedna od najvažnijih političkih zadaća Arapske lige bilo je sprječavanje nastanka židovske države u Palestini, koja će proglašenjem države Izrael tri godine kasnije evoluirati u vojnu zadaću.
Red 131:
| [[Pobuna Arapa 1936-1939]]
| 5.000<ref name="aljazeera net">[http://web.archive.org/web/20051215061527/http://english.aljazeera.net/NR/exeres/9A489B74-6477-4E67-9C22-0F53A3CC9ADF.htm]The History of the Palesitinian revolt</ref>
| 400<ref name="aljazeera net"/><br />
|- align=right
| [[Arapsko-izraelski rat 1948.]]
Red 142:
|- align=right
| [[Suecka kriza|Sueska kriza]]
| 1.650-3.000<ref name="twentieth century atlas"/><br />
| 186<ref name="jewish virtual library"/><br />
|- align=right
| [[Šestodnevni rat]]
Red 153:
| accessdate = 03. 04. 2009.
}}</ref>
| 776<ref name="jewish virtual library"/><br />
|- align=right
| [[Rat iscrpljivanja]]
| 5.000<ref name="twentieth century atlas"/><br />
| 1.424<ref>{{cite web
| url = http://www.jewishvirtuallibrary.org/jsource/History/war_of_attrition.html
Red 193:
| [[Intifada]]
| 1.162<ref name="btsestat">[http://www.btselem.org/english/statistics/first_Intifada_Tables.asp B'Tselem] Statistics; Fatalities in the first Intifada</ref>
| 160<ref name="btsestat"/><br />
|- align=right
| Sukobi od [[1993]]. do [[2000]].
| 387<ref name="btsestat"/><br />
| 261<ref name="btsestat"/><br />
|- align=right
| [[Druga Intifada]]
| 5.502<ref name=un2009jan9>[http://www.ochaopt.org/documents/ocha_opt_gaza_humanitarian_situation_report_2009_01_09_english.pdf Gaza Humanitarian Situation Report]. Jan. 9, 2009. OCHA oPt ([[United Nations Office for the Coordination of Humanitarian Affairs]] - occupied Palestinian territory).[http://www.ochaopt.org]</ref>
| 1.062<ref name=un2009jan9/><br />
|- align=right
| [[Izraelsko-libanonski rat 2006.]]
Red 230:
|- align=right
| Ukupno
| 68.254-101.352<ref name="twentieth century atlas"/><br />
| 22.406<ref name="jewish virtual library"/><br />
|}
Red 248:
Osobito su teške bile palestinske terorističke akcije s velikim civilnim žrtvama, među kojima je bilo i djece. Otmica autobusa u mjestu Avivim Moshav [[1970|1970.]] godine, rušenje stambene zgrade u naselju Kyrjat Shmona 1974. godine te škole u kibucu Maalot mjesec dana kasnije, a veliki medijski publicitet dobio je PLO kada je zauzeo brod "[[Achille Lauro]]" [[1985|1985.]] godine.
* Postupno su terorizam kao oblik političke borbe prihvatili gotovo svi politički pokreti diljem regije. U Egiptu je sedamdesetih godina terorističku djelatnost prihvatio pokret [[
[[Datoteka:Israeli soldiers on Palestine street.jpg|thumb|desno|250px|Izraelski vojnici patroliraju u [[Hebron]]u]]
* U [[Libanon]]u je pak povećani utjecaj [[Iran]]a na lokalne šijite nakon izraelske agresije na tu zemlju 1982. imao za posljedicu stvaranje organizacije [[Hezbollah]]. Ciljevi Hezbolaha su bili strani vojnici u Libanonu i izraelski vojnici. U travnju [[1983|1983.]] godine izveden je prvi veliki samoubilački napad čiji je cilj bila američka ambasada u [[Bejrut]]u. Zgrada ambasade je gotovo u potpunosti uništena, a akcija je odvela u smrt 63 čovjeka. [[23. 10.|23. listopada]] iste godine izvedena je nova velika samoubilačka akcija; simultani napadi automobilima bombama na bazu američkih marinaca na bejrutskom aerodromu te na vojarnu francuskih padobranaca. Poginuo je 241 američki marinac i 58 francuskih vojnika. Za američke oružane snage samoubilačke su akcije u Bejrutu bile težak udarac i najveći ljudski gubitak nakon Vijetnamskog rata, kao i za francusku vojsku nakon Alžirskog rata. Samoubilački napadi Hezbollaha imali su izravne političke konzekvence. Naime [[Sjedinjene Američke Države]], [[Ujedinjeno Kraljevstvo|Velika Britanija]] i [[Italija]] u veljači [[1984|1984.]] godine povukli su svoje vojnike iz Libanona, a nekoliko mjeseci kasnije je to učinila i Francuska. Nakon što su izgubili zapadne vojnike kao metu, Hezbollah se okrenuo samoubilačkim akcijama protiv izraelskih trupa u Libanonu i sunitskih ekstremista. Ukupno je u Libanonu od 1983. do [[1999|1999.]] godine izvedeno pedesetak samoubilačkih akcija, od čega se jedan manji, ali značajan dio može pripisati Hezbollahu.
Red 259:
== Vanjske veze ==
{{Commonscat|Arab-Israeli conflict}}
* [http://www.mideastweb.org/history.htm Dokumenti o Arapski-izraelskom sukobu i povijest Izraela i Palestine]
* [http://www.zionismontheweb.org/zionism_documents.htm Dokumenti o Cionizmu i stvaranju Izraela]
* [http://www.mtholyoke.edu/acad/intrel/me.htm Dokumenti o Bliskoistočnom sukobu]
{{Bliskoistočni sukob}}
[[Kategorija:Bliskoistočni sukob]]
[[Kategorija:Izrael]]
[[Kategorija:Palestina]]
[[Kategorija:Palestinska samouprava]]
{{Link FA|hr}}
| |||