Takeshi Kitano – razlika između verzija

Godine 1989. Kitano se okitio još jednom profesionalnom titulom -redateljskom. Trebao je glumiti u policijskom [[triler]]u veterana gangsterskog filma [[Kinji Fukasakua]], no kad potonji odlazi s filmskog projekta, producenti redateljsku palicu nude Kitanu. On prerađuje scenarij, a rezultat je poznat kao film "Nasilni policajac" ("Violent Cop"), delirično nasilno remek-djelo koje mu donosi međunarodne pohvale. Tim filmom Kitano definira svoj redateljski stil karakteriziran dugim kadrovima, minimalnim dijalogom i čvrstom kompozicijom. Uvodi i svojevrsnog, šakama sklonog antiheroja, osobu koja će se, uz varijacije, pojavljivati u kasnijim njegovim radovima. Ta, ne baš laka mješavina komedije i brutalnosti postat će trade mark njegovih kasnijih krimića: "Boiling Point", "Sonatine" i "Vatromet" ("Hana-bi") (pobjednički film [[Venecijanski filmski festival|venecijanskog Filmskog festivala]] 1997.). Iako ponajprije poznat po svojim kriminalnim epskim pričama, Kitano je našao vremena i za laganu dramu o gluhonijemom skupljaču smeća koji uči surfati u filmu "Scene uz more" ("Scene By The Sea"), za [[slap-stick komedija|slap-stick komediju]] satiričnog pogleda na japansku kulturu u "Getting Any?" ("Jesi li šta...?") te za "Djeca se vraćaju" ("Kids Return"), priču o odrastanju dvoje školskih propalica.

 

 

Kitano je imao i svoj komični serijal, na svoj način sličan "[[Igre bez granica|Igrama bez granica]]": "Takešijev dvorac" (Takeshi's Castle).

 

{{Lifetime|1947| €Kitano, Takeshi}}

 

[[bg:Такеши Китано]]

[[kk:Китано, Такеши]]

[[ko:기타노 다케시]]

[[mdf:Китано]]

[[nl:Takeshi Kitano]]