Velika Kolumbija – razlika između verzija

 

I dok je Bolívar svakako imao snažnu podršku njemu lojalnih časnika i političara, nezadovoljstvo predsjedničkim centralizmom u drugim dijelovima Velike Kolumbije, mahom u [[Ekvador]]u (koji nije uživao jednaku reprezentaciju kao Venezuela i nova Granada, a uz to je bio i ekonomski podređen) i [[Venezuela|Venezueli]] (koja se tokom [[1826.]] godine gotovo odvojila od Kolumbije), dovela je do jačanja podrške Santanderu i njegovoj ideji. Prvi znak postojanja ozbiljnijih podjela bila je pobuna [[José Antonio Páez|Joséa Antonija Páeza]], koji je bio generalni zapovjednik u Venezueli, u [[Caracas]]u, a koja je ubrzo dobila određenu podršku i bila je interpretirana kao podrška Satnanderovom federalizmu protiv centralističkog bolivarizma. ''[[La Cosiata]]''<ref>Termin ''la cosiata'' do tog trenutka nije postojao u [[španjolski|španjolskom jeziku]]. Radi se o [[neologizam|neologizmu]] stvorenom kako bi se opisala upravo Páezova pobuna, a može se ugrubo prevesti kao "ona neobična pojava koja nema imena".</ref> je započela u travnju [[1826.]] godine i ubrzo je prerasla inicijalnu podršku, toliko da je pritisak za uklanjanje Páeza s pozicije postajao sve snažniji; i dok je ovaj inicijalno bio voljan otići, nakon par dana se predomislio kako bi prkosio centralnoj vlasti. Podrška pobuni se širila zemljom, a ubrzo je i [[Quito]] reagirao, podržavši Páeza u njegovoj borbi protiv centralne vlasti. Naredni period bio je obilježen manjim konfliktima, uz prijetnju centralne vlasti da će, ukoliko bude potrebno, i vojno intervenirati u Venezueli.

Vrhunac revolta se, pak, zbio kada je Bolívar promulgirao konzervativni ustav [[Bolivija|Bolivije]], koji je davao enormne ovlasti doživotnom predsjedniku, a kojega je pokušao implementirati i u Kolumbiji. Bolivarski ustav izazvao je snažne reakcije federalista i pritisak na centralnu vlast je bio sve snažniji.