Tapio Wirkkala – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
mNema sažetka izmjene
mNema sažetka izmjene
Red 81:
 
1959. izrađuje svoj prvi plastični pribor za jelo za finskog zrakoplovnog prijevoznika, te dizajnira finske električne žarulje, za koje će dobiti Grand Prix na Milanskom Triennalu 1960. Kupuje teren na kojem će kasnije sam izgraditi kuću za odmor u [[Lapland (Finska)|Laponiji]]. Ta će mu slikovita zemlja do kraja života biti antejskim mjestom nadahnuća i utočište u razdobljima životnih kriza.
 
===1960-e===
[[File:Wirkkala for Venini.jpg|thumb|Boce za venecijansku manufakturu Venini]]
[[File:Ultima Thule1.jpg|mini|320px|Servis za piće i zdjela Ultima Thule, Iittala, 1968.]]
 
===1960-e===
Već sljedeće, 1960. godine, za seriju skulptura u staklu komornih dimenzija, nastalih pod dojmom laponskog krajolika koje nose naziv „Paadarin jää“ („Led Paadara“), prema jezeru Paadar u koje utječe rijeka Lemmenjoki, dobiva Grand Prix na Milanskom Triennalu.
 
Red 94:
 
Inspiriran dolinom rijeke Lemmenjoki u [[Lapland (Finska)|Laponiji]], 1967. je za Svjetsku izložbu u [[Montreal]]u izradio svoju najveću skulpturu, reljef u zrakoplovnoj šperploči „Ultima Thule“ dug 9, a visok 4 metra, koji je bio izložen i godinu kasnije, povodom [[Olimpijada 1968|Olimpijskih igara u Meksiku]], 1968.
 
 
 
===1970-e===
[[File:Don't Litter Vase by Tapio Wirkkala for Rosenthal.jpg|thumb|Porculanska "papirna" vaza za Rosenthal, oko 1970.]]
1970., po uzoru na čaše iz kolekcije „Ultima Thule“ dizajnira „zaleđenu“ bocu poznate [[votka|votke]] „Finlandia“, koja se proizvodila sve do 1999., te zbog izvoza tog popularnog proizvoda diljem svijeta, vjerojatno predstavlja Wirkkalino najpoznatije djelo.
 
Linija 120 ⟶ 119:
 
===Način rada i umjetnička filozofija===
 
[[File:Don't Litter Vase by Tapio Wirkkala for Rosenthal.jpg|thumb|Porculanska "papirna" vaza za Rosenthal, oko 1970.]]
Godine 1953. jedan engleski likovni kritičar je napisao: „U finskom pristupu primijenjenoj umjetnosti postoji stalno izbjegavanje strojne preciznosti obrisa i oblika, i povratak prisutnosti stvaratelja u životu predmeta, sa svim izmišljotinama i nepredviđenim vibracijama njegovih kreativnih prstiju.“ Ova misao savršeno opisuje rad Tapia Wirkkale, koji je, premda je bio modernistički dizajner, imao podsvijest majstora-obrtnika. Wirkkala je sam jednom rekao: „Moj rad rukama mnogo mi znači. Rekao bih da on ima gotovo terapeutsko djelovanje, kada kiparim i kada oblikujem prirodne materijale. To me na neki način prenosi u drugi svijet – svijet u kojem oči na vrhovima mojih prstiju slijede pokret i promjenu oblika, čak i onda kada me moje oči u glavi izdaju.“