Sveti Lovreč – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
→Povijest: uređenje |
→Spomenici i namenitosti: nadopune |
||
Red 28:
Općina Lovreč zauzima krajnji jugoistočni dio nekadašnje Općine [[Poreč]] i okružuje je, počevši od sjevera na istok, [[Poreč|Grad Poreč]], [[Tinjan|Općina Tinjan]], na zapadu [[Vrsar|Općina Versar]], dok joj južnu granicu čini obala [[Limski kanal|Limskog kanala]]. Ukupna površina Općine je 30,61 km<sup>2.</sup> Jakići Dolinji
== Spomenici i
Gradić ima izrazita obilježja kaštela:
* na prostoru između feuda Kalisedo (Gradine) i
*Crkvica sv. Lovreča, zaštitnika Grada, na mjesnom groblju, sa sigurnošću se datira u [[8. vijek|VIII. st.]] i spada među najstarije građevine ove vrste na ovim prostorima. Masivni romanički zvonik s [[Bifora|biforama]] na vrhu potječe iz [[12. vijek|XII]]-[[13. stoljeće|XIII. st
*'''Bazilika sv. Martina''' prvi se put spominje u Buli pape Aleksandra III od 3. IV [[1177]]., a potvrdu svega nalazimo u dokumentu o razgraničenju posjeda Grada s feudom [[Calisedo|Caliseda]] potpisanom u crkvi sv. Martina 24. 1186. Riječ je ranoromaničkoj trobrodnoj bazilici građenoj u [[10. vijek|X]] ili [[11. vijek|XI st.]] Više puta popravljana i preuređivana ali je sačuvala svoje stare proporcije. Posljednja dogradnja (prednja fasada) je iz [[19. vijek|XIX. st]]. Monumentalni stupovi s rustično obrađenim ranoromaničkim kapitelima koji imitiraju ukras kapitela na stupovima u [[Eufrazijeva bazilika|Eufrazijevoj bazilici]] u Poreču, dijele baziliku na tri lađe. Svaka lađa završava vlastitom [[Apsida|apsidom]]. Jednostavnost izrade ukazuje na lokalno graditeljstvo. U apsidi glavne lađe je kameni oltar. U lijevoj apsidi sačuvane su [[Freska|freske]] iz [[11. vijek|11. st]]. Drveni [[poliptih]] sv. Martina vrijedan je spomenik lokalne umjetnosti iz [[14. vijek|XIV. st]]. Kameni oltar sa sarkofagom s relikvijama sv. Korone i sv. Viktora je iz [[16. vijek|XVI. st.]] dok je [[sarkofag]] 1365. donesen iz crkve sv. Sofije u [[Dvigrad|Dvigradu]]. U crkvi su sačuvane orgulje iz [[18. vijek|XVIII. st]].
*Zvonik crkve nekadašnja je obrambena kula koja će u vrijeme kapetana-podeštata Contarinija biti preuređena u zvonik. Tada će se i zazidati istočna ulazna vrata Grada u podnožju kule-zvonika.
*očuvane bedeme, kule i gradska vrata iz mletačkog doba,
Red 51:
[[Venecijanska republika|'''Venecijanska Istra''']]. Poreč se 1267. predaje Veneciji. Nakon Poreča 1269. isto čini Umag, 1270. Novigrad, a 1271. i Lovreč. U sljedećih nekoliko desetljeća Venecija će zauzeti veći dio Istre koja će ostati podijeljena na [[Habsburška monarhija|habsburški]] i mletački dio, stanje koje će ostati do 1797., odnosno do propasti [[Mletačka republika|Serenissime]]. Utvrđen gradić, kaštel Lovreč dobrovoljno se stavlja pod zaštitu [[Mletačka republika|Venecije]] čije Veliko vijeće 25. XI [[1271|1271.]] prihvaća zaštitu pod istim uvjetima kao i nad ostalim istarskom gradovima: u sljedeće dvije godine Gradom će upravljati od [[Dužd|dužda]] izabrani podeštat s godišnjom plaćom od 200 lira i plaćenim stanom. Nakon ovog perioda izbor podeštata vršit će se na način kao i u ostalim istarskim gradovima s godišnjom plaćom od 300 lira i stanom. Venecija će se postupno domoći i ostalih istarskih gradova i poslije niza ratova i sukoba s [[Akvileja|Akvilejom]] i [[Kopar (grad)|Koprom]] učvrstiti svoj položaj u [[Istra|Istri]].
'''Pazenatik.''' Kako bi cijeli prostor nadgledala i vojno povezala, posebno široki teritorij izvan jurisdikcije pojedinih gradova čiji statuti preciziraju ovlasti pojedinih komuna, stvara posebnu instituciju, ''pazenatik'' («societas Paysanatici terrarum», od venetske riječi ''pais'', ''paiz'' - zemlja, kraj, predjel), mletačko izvangradsko područje (više v. [[Julija]], ''Povijest''). Prvi kapetan pazenatika sa sjedištem u Lovreču bio je Pietro Zeno. Ovlasti kapetana se brzo šire: od [[1304|1304.]] kapetan pazenatika je i redovni sudac u mogućim parnicama među istarskim komunama, postavši tako najviši vojni, politički i juridički autoritet. Već [[1309|1309.]] Senat i dužd objedinjuju funkcije kapetana pazenatika i podeštata u jednu, s plaćom koju će osiguravati Senat, uključujući i troškove za normalno funkcioniranje ovih institucija. Iako samo funkcioniranje kapetanata plaća Senat, većinu ostalih troškova oko izdržavanja vojske i utvrđivanje grada ide na teret samog Grada. Budući je Lovreč kao sjedište vojne vlasti izravno podčinjen mletačkom Senatu s kojim izravno komunicira, trebalo je najprije sam grad dobro utvrditi. Stoga počevši od [[1342|1342.]] u vrijeme kapetana-podeštata Giovannia Contarinija grade se vrlo čvrste zidine proširujući postojeće gradske bedeme prema istoku, unutar kojih će ostati bazilika sv. Martina, sačuvane dobrim dijelom do današnjih dana.
Lovreč je početkom [[14. vijek|XIV. st.]] uvučen u borbu s [[Vrsar|Vrsarom]] oko granica teritorija. Sukob je došao do razine mletačkog Senata. U parnici je u ime Senata presudio porečki biskup Bonifacije definitivno utvrdivši granice teritorija prema Vrsaru. Četrdesetih godina XIV. st. izbio je novi sukob s Vrsaranima ovaj puta zbog granice s teritorijem Kaliseda ([[Gradina (Vrsar)|Gradina]]), odnosno posjeda feuda Giroldi koje su Lovrečani uz najam obrađivali, napasali stoku i sjekli šumu. Porečki se biskup, ovaj puta gospodar Vrsara (porečki biskupi su polovinom XIV. st., premda je sjedište biskupije bilo u Poreču, stolovali na svojem feudu u Vrsaru i nazivali se gospodarima – signori - Vrsara) obratio izravno duždu. Presudu je u ime dužda izrekao generalni kapetan cijelog pazenatika i podeštat Lovreča Marco Corner na način da je priznao Lovrečanima pravo vlasništva ali i Vrsaranima dozvolio da mogu svoju stoku nesmetano napasati na istom posjedu. Ove su granice između vrsarskih i lovrečkih posjeda uglavnom ostale do danas. Lovrečani nisu, međutim, tako dobro prošli u sukobu oko teritorija samostana sv. Mihovila (San Michele) nad [[Limski kanal|Limom]] ([[Kloštar]]). Samostan je u [[13. vijek|XIII. st.]] jedno vrijeme ostao skoro bez redovnika. Posjede su počeli koristiti Lovrečani. Manastir preuzimaju benediktinci sv. Mihovila iz [[Murano|Murana]] u venecijanskoj laguni. U sporu s ovima Lovreč je osuđen (1394.; i opet je presudio kapetan i podeštat Lovreča Tommasino Giustinian) na napuštanje teritorija ovog samostana i povratak svih oduzetih dobara a u korist benediktinskog samostana sv. Mihovila iz Murana, ostavljajući Lovrečanima mogućnost ispaše stoke jer su pašnjaci smatrani zajedničkim dobrom. Uz sve ovo Lovreč će imati i problema oko granice teritorija i s Porečom te [[Tinjan|Tinjanom]] i [[Dvigrad|Dvigradom]]. O ovom posljednjem svjedoči najstariji pravni dokument na ovim prostorima – ''Istarski razvod''.
Linija 69 ⟶ 67:
Društvene i socijalne prilike, zdravstveno i imovinsko stanje Grada i njegovog suburbija, stalni demografski pritisci rezultirat će teškoćama u upravljanju Gradom posebno zbog činjenice da je sloj ljudi koji bi mogli upravljati Gradom svakim danom postajao sve tanji. U cilju poboljšanja stanja Lovrečani su se odlučili na jednu mjeru neviđenu u dotadašnjoj povijesti.: 20. XII [[1556|1556.]] u bazilici sv. Martina sastalo se gradsko vijeće, predstavnici nobila i pučana te predstavnici lovrečkog suburbija i pripadajućih sela, ukupno 116 osoba. Izabrali su novo vijeće od 10 članova: 3 iz redova nobila, 3 iz redova gradskih pučana i okolnih sela te 4 predstavnika [[Baderna|Baderne]] i njezinog područja. Riječ je o svojevrsnoj općoj skupštini svih slojeva stanovništva i demokratskom izboru koji bi i danas u mnogo slučajeva mogao biti uzorom. Lovreč će na ovaj način osigurati priličnu autonomiju. [[18. vijek|XVIII. st.]] donosi izvjestan prosperitet i lovrečki podeštat, poslije labinskog, bit će najbolje plaćeni podeštat u mletačkoj Istri. Prema Statutu, pored podeštata i sudaca Lovreč je imao javne službenike plaćene od Grada: notare (advokate), kirurga, kancelara, podeštatovog konjušara, nuncije, javnog trubača, mjernika zaduženog za ispravnost utega i mjera, procjenjivača, poljara, kovača i sakristana. Posebnu je ulogu imao fontikar, voditelj ''fontika'' (skladišta žita). U pet stoljeća mletačke vlasti u Istri oblici davanja ostali su više-manje nepromijenjeni. Davanja veoma različita: u mesu, vinu, žitu, ulju, ribi, soli i dr. U lovrečkom statutu nalazimo i odredbu prema kojoj se plaća Veneciji i za životinje koje se izvoze izvan teritorija Lovreča, za eksport ulja morem itd. Prema kraju 18. stoljeća stanje se pogoršava što će imati odraz u smanjenju broja stanovnika pa tako i smanjenju proizvodnje.
Prema službenoj mletačkoj procjeni broja stanovnika za razdoblje [[1771]].-75., dakle pred sam kraj [[Mletačka republika|Serenissime]], Lovreč ima ukupno 947 osoba (cijela komuna 1.608) od čega 485 muškaraca, i 489 žena. Broj obitelji je 164, od čega 8 nobila, 20 građana i 136 pučana. Bilo je 7 svećenika, 2 klerika, 3 učitelja slobodnih umjetnosti, 1 trgovac, 255 poljoprivrednika i 6 zanatlija. U Gradu je bila 1 uljara, 3 tkalca, stočni fond brojio je 604 goveda za rad, 13 za klanje, 121 konja, 9 magaraca i 4125 ovaca. Istovremeno je u [[Baderna|Baderni]] živjelo 634 stanovnika koji su imali 425 goveda, 26 konja, 2 mule, 33 magarca i 1740 ovaca. Imali su jednog svećenika, 1 trgovca, 128 poljoprivrednika, 23 zanatlije 6 tkalaca lana, odnosno konoplje, i 6 tkalaca vune. Sve do propasti Mletačke republike u Lovreču je djelovalo 8 bratovština vjernika religioznog i karitativnog karaktera.
Usporedo sa slabljenjem feudalizma dolazi do sekularizacije feuda, pa će takva sudbina zadesiti i feude na Lovreštini. Godine [[1740|1740.]] Samostan sv. Mihovila u Muranu prepušta imanja samostana Sv. Mihovila na Limu, koji je u međuvremenu napušten, Kapetanatu i podeštatu koparskom. Godine 1778 imanje će doći u posjed grofova Coletti iz Trevisa u Italiji. Nije, međutim, utvrđeno kad je Kalisedo, odnosno gradinski feud došao u posjed rovinjske obitelji Califfi, no dobar dio ovog imanja polovinom [[18. vijek|XVIII. st.]] je nacionaliiziran. Godine 1778. sekulariziran je vrsarski posjed porečkih biskupa u korist Lovreča odlukom Senata, pa će Vrsar plaćati Lovreču da može uživati biskupske posjede sve do prvih godina XIX. st. kad će Vrsar postati općina.
[[Datoteka:Sveti Lovreč (260333429).jpeg|mini|254x254piksel]]
Venecija je propala u oktobru 1797. a Istra je cjelokupna potpala pod [[Habsburška Monarhija|Austrijsku monarhiju]], čija će vlast trajati vrlo kratko i biti zamijenjena francuskom, da bi vrlo brzo i ova bila zamijenjena ponovo austrijskom. Istra je drugačije organizirana nego u vrijeme Mletaka i pazenatik kao sustav je ukinut čime Lovreč u potpunosti gubi svoje nekadašnje značenje. Unatoč činjenici da svi demografski i gospodarski podaci govore u korist Lovreča, V'rsar je, premda do tada u kaštelu tek ladanjski prostor porečkih biskupa a na obali neznatno ribarsko mjesto i zbog plitkoće i brojnih otoka zgodna luka za izvoz švercane robe, postao općina, a Lovreč sveden tek na poreznu općinu u okviru versarske. Da će do izražaja doći nekadašnji konflikti između Vrsara i Lovreča, posebno oko pitanja granica, ne treba posebno isticati. Lovrečki teritorij [[Baderna|Baderne]] pripojen Poreču, Gradina Kalisado i područje Kloštra, odnosno nekadašnjeg feuda Sv. Mihovila pripojeni Vrsaru. Lovreč doživljava potpunu [[Dekadencija|dekadencu]] i malo je nedostajalo da doživi sudbinu Dvigrada iz XVII. st.. Gospodarske će se prilike donekle popraviti početkom [[20. vijek|XX. st.]] uslijed eksploatacije brojnih nalazišta [[Boksit|boksita]] koji će se izvoziti preko [[Limski kanal|Limskog kanala]], odnosno otvaranjem ugljenokopa u bazenu [[Raša (Istra)|Raša]] na istočnoj istarskoj obali, gdje će se zaposliti znatan broj radnika iz Lovreča i njemu pripadajućih sela. U novookupiranim krajevima Austrija nastoji što prije uvesti austrijski zakonodavni sustav. To nalazi svoj poseban odraz u školstvu. S tim u vezi nastoji otvoriti niz tzv. trivijalnih pučkih škola po tzv. Felbigerovom školskom sustavu. Dvorska kancelarija 1821. određuje otvaranje škole u Lovreču. No lovrečka škola zbog nedostatka učitelja (svećenika) i adekvatnih prostorija bit će otvorena tek 1883. godine, punih 13 godina
U [[19. vijek|XIX. st.]] dolazi do buđenja nacionalne svijesti naroda Istre koji potkraj stoljeća sve više prerasta u [[Nacionalizam|nacionalizme]] koji će posebno biti pogubni za Isrijane u [[20. vijek|XX. st.]] kada [[Iredentizam|iredentistički]] pokreti (talijanski, hrvatski i slovenski) nasilno priključuju Istru tzv. matičnim zemljama.
Po okončanju [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]] i
▲Po okončanju [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]] i talijanskoj aneksiji Istre Lovreč dijeli sudbinu cijele Istre: hrvatska škola zatvorena, hrvatski jezik zabranjen. U cilju potpune talijanizacije područja fašistička vlast, uz školu u Lovreču, otvara i školu u Gradini, gradeći 30-ih godina novu školsku zgradu a u mjestima gdje nema 60 djece školskih obveznika tzv. seoske škole otvara nacionalistička organizacija ONAIR: u Krunčićima, Selini, Voštenima i Orbanima.
==== Partizanski pokret i oslobođenje ====
Partizanski pokret. Još u toku 1943. razvija se snažan partizanski pokret koji će rezultirati da će u srpnju 1943. prve grupe od 67 boraca s brežuljka Rušnjak u blizinu sela [[Rakovci|Rahovci]] otići u [[Gorski kotar|Gorski Kotar]] gdje će se priključiti partizanskom pokretu. Nakon kapitulacije Italije 8. IX. 1943. dolazi do općeg narodnog ustanka u Italiji, pa i Istri. U Lovreču pokret otpora preuzima vlast, ali nakon velike njemačke ofenzive, partizani odlaze preko granice na slobodni teritorij Gorskog kotara ili [[Kras|Krasa]]. Pokret je jak pa će već 1944., unatoč neprijateljskoj prisutnosti, djelovati partizanske škole u Rahovcima, [[Selina (Sveti Lovreč)|Selini]] i [[Zgrabljići|Zgrabljićima]]. Lovreč je zajedno s okolicom oslobođen od njemačke okupacije u aprilu 1945.
== Gospodarstvo ==
Linija 91 ⟶ 87:
== Spomenici i znamenitosti ==
Protekla vremena ostavila su velikih tragova u izgledu teritorija pa bismo cijeli Grad i dobar dio njegovog područja mogli nazvati spomenikom kulture. Legenda kaže da je na prostoru Lovreča bilo više od 35 crkava. Sačuvalo ih se do danas tek nekoliko. Iz 11. stoljeća datiraju ostaci kompleksa svetog Mihovila nad Limom. Riječ je o jednobrodnoj romaničkoj bazilici s polukružnom apsidom, prvim objektom u romaničkom stilu koji su u Istru donijeli benediktinci. Unutrašnjost crkve oslikana je vrijednim freskama, najstarijim u Istri, međutim, cijeli je kompleks u raspadajućem stanju.
'''[[Bazilika svetog Martina u Sv. Lovreču|Bazilika sv. Martina]]''' prvi se put spominje u Buli pape Aleksandra III od 3. travnja 1177., a potvrdu svega nalazimo u dokumentu o razgraničenju posjeda Grada s feudom Caliseda potpisanom u crkvi sv. Martina 24. listopada 1186. Riječ je ranoromaničkoj trobrodnoj bazilici građenoj tijekom desetog ili jedanaestog stoljeća. Sjedište je kaptola. Kroz dugu povijest više puta je popravljana i preuređivana ali je sačuvala svoje stare proporcije. Posljednja dogradnja (prednja fasada) potječe iz 19. stoljeća. Monumentalni stupovi s rustično obrađenim ranoromaničkim kapitelima koji imitiraju ukras kapitela na stupovima u [[Eufrazijeva bazilika|Eufrazijevoj bazilici]] u Poreču, dijele baziliku na tri lađe. Svaka lađa završava vlastitom apsidom. Jednostavnost izrade ukazuje na lokalnu graditeljsku starokršćansku tradiciju. U apsidi glavne lađe je kameni oltar s kamenim svetohraništem. U lijevoj apsidi sačuvane su [[Freska|freske]] iz 11. stoljeća. Drveni poliptih sv. Martina vrijedan je spomenik lokalne umjetnosti iz 14. stoljeća. Kameni oltar sa sarkofagom s relikvijama sv. Korone i sv. Viktora je iz 16. stoljeća dok je [[sarkofag]] 1365. donesen iz crkve Sv. Sofije u [[Dvigrad|Dvigradu]]. U crkvi su sačuvane orgulje iz 18. stoljeća, rad šibenskog majstora Petra Nakića. Zvonik crkve nekadašnja je obrambena kula koja će u vrijeme kapetana-podeštata Contarinija biti preuređena u zvonik. Tada će se i zazidati istočna ulazna vrata Grada u podnožju kule-zvonika.
| |||