Egzistencijalizam – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
→Filozofija egzistencije: nadopuna oznake: vraćena izmjena vizualno uređivanje |
→Filozofija egzistencije: linkovi oznake: vraćena izmjena vizualno uređivanje |
||
Red 2:
== Filozofija egzistencije ==
"Skupna oznaka onih suvremenih filozofskih struja koje se izvanjski-formalno podudaraju u tome što pod [[Egzistencija|egistencijom]] ne razumiju naprosto opstanak uopće, nego način bitka i osebujno izvršenje ljudskoga opstanka u njegovoj jednokratnosti, konačnosti i povijesnosti. S obzirom na središnje filozofsko pitanje o bitku ta se filozofska nastojanja dijele u tri skupine:
# filozofiju egzistencije u pravom smislu te riječi - [[Karl Jaspers|K. Jaspers]], [[Gabriel Marcel|G. Marcel]] (Marsel)
# egzistencijalnu filozofiju - [[Martin Heidegger|M. Heidegger]] (Hajdeger) i sljedbenici
# egzistencijalizam - [[Jean-Paul Sartre|J. P. Sartre]] (Sartr), djelomično [[Albert Camus|A. Camus]] (Kamì), M. Marleau-Ponti
Dok su Jaspers i Marcel teisti i zastupaju filozofiju vjere ili obnovu religioznog čovjeka, Heidegger je u tom pogledu manje određen, a Sartre propovijeda postulatorni ateizam. Bliski su filozofiji egzistencije religiozni mislioci kao [[Martin Buber|M. Buber]] i [[Franz Rosenzweig|F. Rosenzweig]] (Rozencvajg), a posebno takvi pisci i pjesnici kao E. Jünger, [[Rainer Maria Rilke|R. M. Rilke]], [[Franz Kafka|F. Kafka]], [[André Malraux|A. Malraux]] (Malrò) i [[Simone de Beauvoir|S. de Beauvoir]] (Buvoar). Kriza građanskog svijeta i potres Prvog svjetskog rata tvore svjetono ishodište filozofije egzistencije koja od 30-ih godina XX. st. izbija na čelo svih filozofskih strujanja u Njemačkoj, a teško iskustvo izgubljenog rata, okupacije i otpora (''Résistance'') pruža realno tlo za njein uspon u Francuskoj poslije 1945. Ona ima svoje predstavnike u Italiji - [[Nicola Abbagnano|N. Abbagnano]] (Abanjano), E. Grassi, i Španjolskoj - M. de Unamuno, Južnoj Americi i Japanu, ali na manji odjek nailazi u anglosaskim zemljama.
Misaoni korijeni filozofije egzistencije sežu u XIX. st. i izrastaju iz reakcije na spekulativnu preuzetnost hegelovskog idealizma. [[Søren Kierkegaard|Kierkegaardov]] (S. Kjerkegord) 'protest' protiv svođenja pojedinca na razvojni moment apsolutne ideje ističe u prvi plan individualnu slobodu i općenito se suprostavlja esencijalizmu tradicionalne [[Metafizika|metafizike]], što ukazuje i na dodirne točke s romantikom, 'pozitivnom filozofijom' kasnoga [[Friedrich Wilhelm Joseph von Schelling|Schellinga]], te [[Friedrich Nietzsche|Nietzscheovom]] kritikom dekadencije i apoteozom dionizijskog. Tome se u XX. st. priključuju motivi [[Henri Bergson|Bergsonove]] [[Filozofija života|filozofije života]], [[Wilhelm Dilthey|Diltheyeve]] hermeneutike povijesti, [[Edmund Husserl|Husserlove]] fenomenologije s njenim obratom stvarima, [[Max Scheler|Schelerove]] antropologije i obnove ontologije N. Hartmanna, dok u Francuskoj jače djeluje nacionalna tradicija i utjecaj [[Sigmund Freud|Freudove]] psihoanalize.
1. Najznačajniji predstavnik ''filozofije egzistancije u užem smislu'' [[Karl Jaspers|K. Jaspers]] polazi od iskustva 'sustajanja' pojedinačnog opstanka u njegovu naporu da postane vlastit i samosvojan. Filozofsko orijentiranje u svijetu vodi rasvjetljenju srži egzistencije koja se otkriva kao transcedencija u ono nadegzistencijalno. 'Granične situacije' (borba, trpljenje, smrt, krivnja, savjest) ukazuju na ono 'obuhvatno' iznad subjekt-objekt rascjepa što se može doseći samo metafizikom 'čitanja šifara', nečega što se da do kraja racionalno-znanstveno iskusiti. Posljednja je poruka metafizike 'filozofska vjera' egzistencije u transcedenciju.
Red 18:
3. ''Egzistencijalizam'' [[Jean-Paul Sartre|J. P. Sartrea]] polazi od Heideggerove prve faze, ali sam pojam egzistencije obrađuje okretanjem tradicionalnog odnosa esencija-egzistencija i davanjem primata egzistenciji kao beraložnoj bačenosti u svijet. Boravak u njemu izaziva mučninu, ali apsolutna sloboda kao osuđenost na ništenje bitka nužno proizlazi iz fundamentalnog besmisla svijeta što čovjeka-kopilana nagoni da stalno iznova pokušava biti jedinim kreatorom smisla, bogom ('L'ètre et le néant', 1943.). Tu glavnu temu Sartre-pisac na različite načine varira u svojim novelama, romanima i dramama. Težnja da prevlada [[nihilizam]] privela ga je [[Karl Marx|Marxu]] i u svojoj druoj fazi ('Critique de la raison dialectique', 1960.) on smatra da je egzistencijalizam sastavni dio [[Marksizam|marksizma]] koji se brine oko pojedinačne egzistencije čovjeka. Politički angažman Sartreov udaljio je od njega [[Albert Camus|A. Camusa]] koji svijet dožiljava kao apsurd i čovjeka kao Sizifa, i M. Merleau-Pontya koji je svojim interesom za percepciju i kritikom dijalektičke misli bliži [[Fenomenologija|fenomenologiji]].
Zajednička je težnja svih filozofija egzistencije nastojanje da se pojmom egzistencije pomire tradicionalne opreke duha i poriva, racionalnog i iracionalnog, znanstveno-objektivnog i umjetničko-subjektivnog, da se na taj način prodre s onu stranu besmislenog trajanja osamnjenog pojedinca kao jedinog poprišta zbivanja novovjekovne povijesti, da se postigne takav iskonski obzor mišljenja koji bi mogao pružiti izlazište punog življenja. Svojim tematiziranjem posljednjih pretpostavki novovjekovnog mišljenja filozofije egzistencije makar i na negativan način donose neke elemente za prevladavanje jednog dotrajalog zbivanja." (''[[Danilo Pejović|D. Pejović]]'')
<br />
| |||