Demokratska Kampućija – razlika između verzija

Režim Crvenih Kmera u egzilu u konačnici je prestao postojati [[1991.]] godine potpisivanjem [[Pariški mirovni sporazum (1991)|Pariškog mirovnog sporazuma]], s tim da su njihovi gerilci i dalje kontrolirali dijelove zemlje sve do [[1998.]] godine.

 

 

{{main|Kambodžanski građanski rat|Crveni Kmeri|Kmerska Republika}}

Kada je [[1970.]] godine premijer [[Lon Nol]] [[Državni udar u Kambodži 1970.|svrgnuo]] princa [[Norodom Sihanouk|Sihanouka]] s vlasti, [[Kambodžanski građanski rat]], koji se od [[1967.]] godine vodio paralelno s [[Vijetnamski rat|Vijetnamskim ratom]], došao je do prekretnice. Dotadašnja [[Kraljevina Kambodža (1953–1970)|monarhija]] je ukinuta, a na njenom mjestu je formirana [[Kmerska Republika]]. [[Crveni Kmeri]], koji su dotad kao gerilci ratovali protiv monarhije, dobili su novog oponenta, koji je još oštrije reagirao na komunističke pobunjenike. S druge strane, svrgnuti Sihanouk je u [[Peking]]u formirao vladu u egzilu ([[GRUNK]]) te je osnovao jedinstveni front ([[FUNK]]) sa svojim dotadašnjim protivnicima, Crvenim Kmerima. U cilju da svrgnu Lon Nola, komunisti su tako dobili novog saveznika, međutim politički ciljevi unutar FUNK-a nisu se poklapali. Lon Nolov režim je nastavio žestoku borbu protiv komunističkih gerilaca, a podršku su mu pružile i [[Sjedinjene Države]], koje su u dvije serije zračnih bombardiranja (operacije ''[[Operacija Menu|Menu]]'' i ''[[Operacija Freedom Deal|Freedom Deal]]'') ciljale lokacije Crvenih Kmera.

Kako je vrijeme odmicalo, Crveni Kmeri su imali sve više uspjeha, dok je Lonov režim postepeno krahirao. Jačanjem svoje pozicije, Crveni Kmeri su postajali sve više neovisni u odnosu na svoje saveznike iz [[Sjeverni Vijetnam|Sjevernog Vijetnama]]. Nakon osvajanja [[Neak Luong]]a [[1. travnja]] [[1975.]] godine, Crveni Kmeri su imali otvoren put prema [[Phnom Penh]]u. Uvidjevši neizbježnost poraza, Lon Nol je istoga dana napustio zemlju i pobjegao za [[Sjedinjene Države]];<ref name="ISAACS 1999 WHDiVaC P274">{{cite book | language = en | author1 = Arnold R. Isaacs | title = Without Honor: Defeat in Vietnam and Cambodia | publisher = [[Johns Hopkins University Press]] | date = 27. siječnja 1999 | | isbn = 9780801861079 | link = http://jhupbooks.press.jhu.edu/ecom/MasterServlet/GetItemDetailsHandler?iN=9780801861079&qty=1&viewMode=1 | page = 274}}</ref> otpor pobjedonosnom ulasku Crvenih Kmera je nestao. Trijumfalni ulazak u [[Phnom Penh]] uslijedio je [[17. travnja]] iste godine, što je označilo konačni krah Kmerske Republike i uspostavi države Kampućije, koja će početkom [[1976.]] godine promijeniti ime u Demokratska Kampućija.

 

Kada su Crveni Kmeri došli na vlast, narod mahom nije znao ništa o identitetima stvarnih vođa pokreta koji je preuzeo kontrolu nad zemljom; [[Khieu Samphan]], [[Hu Nim]] i [[Hou Yuon]] (s tim da je potonji vjerojatno eliminiran tokom travnja [[1975.]] godine) bili su eksponirane ličnosti pokreta u javnosti, dok je [[Saloth Sar]], koji se tada još uvijek nije zvao [[Pol Pot]], preferirao djelovati iz sjene. Uz to, [[Norodom Sihanouk]] je na samom početku vladavine Crvenih Kmera još uvijek figururao kao načelni šef države (ono što će kasnije postati predsjednik Državnog prezidija), tako da je narod ostao u priličnom neznanju. Činjenica da vladajuću strukturu sačinjava kadar [[Komunistička partija Kampućije|Komunističke partije Kampućije]] bila je poznata samo uskom krugu vođa Crvenih Kmera, dok javnost i članovi tih organizacija te činjenice nisu bili svjesni. Crveni Kmeri su se kambodžanskom narodu predstavili kao da djeluju u ime ''Angkara'' ([[kmerski]]: អង្ការ; [[srpskohrvatski|sh.]] Organizacija), što je bilo ime iza kojega se skrivala Partija.

 

Dana [[9. rujna]] [[1975.]] godine, Sihanouk je, u pratnji Penna Noutha, posjetio Kambodžu, vrativši se tako po prvi put u zemlju nakon pet godina egzila. Po dolasku na [[aerodrom]] u [[Phnom Penh]]u, Sihanouka je dočekala skupina redovnika i mladih militanata Crvenih Kmera. Tokom tri tjedna, koliko je posjet trajao, Sihanouk je dobio najbolji mogući tretman, a društvo mu je većinu vremena pravio [[Khieu Samphan]]. S druge strane, [[Pol Pot]] i [[Nuon Chea]], glavni vođe Crvenih Kmera, nisu se susreli sa Sihanoukom tokom navedenog perioda. Princ je zadovoljan napustio zemlju te je u listopadu, pred [[Generalna skupština Ujedinjenih naroda|Generalnom skupštinom UN-a]], održao govor u kojemu je pohvalio Crvene Kmere i stao u obranu Sjedinjenih Država. Nakon toga je otišao na međunarodnu turneju te se nije vražao u Kambodžu sve do prosinca. Prije povratka, ponudio je svojim pratiocima mogućnost da odbiju povratak – na koncu je polovica prinčeve pratnje odlučila ostati u egzilu.<ref>Philip Short (prev. Odile Demange), ''Pol Pot : Anatomie d'un cauchemar'' [« ''Pol Pot, anatomy of a nightmare'' »], Denoël éditions, travanj 2007., 604 str. (ISBN 9782207257692), str. 392-393, 426-428</ref> U međuvremenu, dok princ Sihanouk putuje po svijetu, Crveni Kmeri nastavljaju s uspostavom vlastitog sustava vlasti. Dana [[9. listopada]], Stalni komitet KPK na sastanku dodjeljuje zadatke partijskim čelnicima; [[Pol Pot]] je zadužen za pitanja vojske i ekonomije, [[Nuon Chea]] za pitanje rada partije, propagande i obrazovanja, [[Ieng Sary]] za vanjske poslove, [[Khieu Samphan]] za rad vlade, [[Vorn Vet]] za industriju, [[Son Sen]] za sigurnost, [[Koy Thuon]] za vanjsku trgovinu, a [[Ieng Thirith]] za kulturu i "dobar život", mada je dijelila i resor vanjskih poslova sa svojim suprugom, Iengom Saryjem.<ref>Ben Kiernan, ''Le Génocide au Cambodge'', str. 121</ref> Ova interna podjela poslova poslužit će kao osnova za formiranje prve vlade Demokratske Kampućije početkom [[1976.]] godine.

 

{{main|Kambodžanski genocid|Kambodžanska polja smrti}}

Tokom [[1975.]] godine, diktatura Crvenih Kmera se postepeno proširila na cijelu zemlju; narod je raspodijeljen po seoskim zajednicama, koje su također morale primiti bivše stanovnike gradova. Prema novoj ideološkoj osnovi, narod je podijeljen u nekoliko kategorija:<ref>Ben Kiernan, ''Le Génocide au Cambodge'', str. 187-201</ref>

Potpuna arbitrarnost sankcija, nepostojanje sudbene vlasti, razina okrutnosti kod egzekucija i torture – sve je to navelo francuskog historičara, [[Jean-Louis Margolin|Jean-Louisa Margolina]], da govori o "ubojstvu kao metodi vladavine".<ref name="Mangolin666"/> O detaljima državnog genocida nad populacijom Kambodže više će biti govoreno niže u tekstu.

 

Unatoč rastućoj brizi oko političke situacije u zemlji te njegove vlastite uloge u cjelokupnom procesu, [[Norodom Sihanouk]] se [[31. prosinca]] [[1975.]] godine ipak vratio u [[Phnom Penh]]. Ovoga puta, princa je dočekala ožalošćena masa, koja je klicala slogane u čast ''[[Angkar]]a''. Još uvijek formalno državni poglavar, mada zapravo zatvorenik, Sihanouk od tog trenutka više nije mogao sumnjati u ozbiljnost situacije. No, tokom narednih tjedana je svejedno ostao u glavnom gradu te je udovoljavao željama [[Crveni Kmeri|Crvenih Kmera]] te je, [[5. siječnja]] [[1976.]] godine, predsjedao sjednicom Vijeća ministara na kojoj je izglasan [[Ustav Demokratske Kampućije]].<ref>Philip Short (prev. Odile Demange), ''Pol Pot : Anatomie d'un cauchemar'' [« ''Pol Pot, anatomy of a nightmare'' »], Denoël éditions, travanj 2007., 604 str. (ISBN 9782207257692), str. 428-429</ref> Ustavom je definirano novo državno i društveno uređenje, koje se uvelike razlikovalo od ijednog dotadašnjeg; Kambodža je po prvi puta u svojoj historiji postala [[socijalistička država]].

 

Početkom studenog [[1978.]] godine, [[Komunistička partija Kampućije]] održava svoj peti kongres te se odlučuje za novi pravac, što je bila posljedica uspona Ta Moka u partijskoj hijerarhiji; potonji je postao treća osoba unutar Partije, iza Pol Pota i Ienga Saryja. [[Vorn Vet]], dotadašnji Pol Potov zamjenik i ministar gospodarstva, izgubio je podršku koju je ranije uživao te je nedugo nakon kongresa uhapšen i odveden u S-21, gdje je pod mučenjem priznao da je bio agent Vijetnama i [[CIA]]-je, nakon čega je pogubljen.<ref>Karl D. Jackson, ''Cambodia, 1975-1978: Rendezvous with Death'', Princeton University Press, 1992., str. 92</ref><ref>Matthew Scott Weltig, ''Pol Pot's Cambodia'', Lerner Books, 2009., str. 118 </ref> Vorn Vet je, prema nekim izvorima, planirao državni udar za kasno ljeto [[1978.]] godine,<ref Name="Decline">{{cite web|url=http://factsanddetails.com/southeast-asia/Cambodia/sub5_2b/entry-2862.html|title=Decline of the Khmer Rouge and their ouster by the Vietnamese |language=en| author=Jeffrey Heyes| date=2008|accessdate=2017-07-17}}</ref> što je i bio povod njegova kasnijeg hapšenja, međutim nema nikakvih konkretnih dokaza o tome izuzev, kako tvrdi druga skupina izvora, pod torturom iznuđenog priznanja,<ref Name="Totten">Samuel Totten, Paul Robert Bartrop: ''Dictionary of Genocide: M-Z'', Greenwood Publishing Group, 2008., ISBN 9780313346446, str. 461.</ref> koje je i iskorišteno kao osnova za Vornovo pogubljenje. U svakom slučaju, Vornovo pogubljenje bio je vrhunac posljednjeg velikog vala čistki (jer, zemlja će ubrzo ući u rat pa će to postati prioritet Crvenih Kmera), a čiji se uzroci pripisuju [[Pol Pot]]ovoj paranoji oko odnosa s Vijetnamom, odnosno straha od potencijalnog napada koji je doveo do toga da se okrenuo protiv vlastitih ljudi.<ref Name="Kiernan 437">Ben Kiernan: ''The Pol Pot Regime: Race, Power, and Genocide in Cambodia Under the Khmer Rouge'', 1975-79, Yale University Press, 2014., ISBN 9780300142990, str. 437.</ref><ref Name="Short">Philip Short: ''Pol Pot: The History of a Nightmare'', Hachette UK, 2013., ISBN 9781444780307.</ref>

 

Još i prije nego su preuzeli vlast u zemlji, odnosi između [[Crveni Kmeri|Crvenih Kmera]] i njihovih ideoloških istomišljenika iz [[Sjeverni Vijetnam|Sjevernog Vijetnama]] bili su problematični, mahom jer su prvi željeli pobjeći od tutorstva [[Radnička partija Vijetnama|Radničke partije Vijetnama]] i postati samostalni. Crveni Kmeri su također odbili sudjelovati u pregovorima koji su doveli do [[Pariški mirovni sporazum|Pariškog mirovnog sporazuma]] o okončavanju [[Vijetnamski rat|Vijetnamskog rata]] [[1973.]] godine; Sjeverni Vijetnam je tada prestao slati im svoju pomoć, ali je na taj način izgubio sredstvo vršenja pritiska nad njima.<ref>Jean-Louis Margolin, ''Cambodge : au pays du crime déconcertant in Le Livre noir du communisme'', Robert Laffont, 1997., str. 636</ref> Dan nakon pada [[Phnom Penh]]a [[1975.]] godine, frakcija vojske Crvehih Kmera dobila je naredbu da se pozicionira uz vijetnamsku granicu, gdje je tokom travnja i svibnja došlo do nekoliko manjih sukoba s [[Narodna armija Vijetnama|vijetnamskom vojskom]]. U lipnju, vijetnamski čelnik [[Lê Duẩn]] dolazi u [[Phnom Penh]] kako bi smirio situaciju; tokom sastanka, [[Pol Pot]] mu se ispričao zbog "nerazumijevanja topografije" što ga je pokazala njegova vojska. Međutim, Crveni Kmeri su zapravo imali namjeru vratiti [[Kočinkina|Kočinkinu]], teritorij što ga je [[Francuski kolonijalni imperij|francuski]] [[protektorat]] [[Annam (francuski protektorat)|Annam]] anektirao [[1865.]], a koji je [[1940.]] godine postao dio [[Vijetnam]]a, koja se u Kambodži smatrala kolijevkom njihove civilizacije.<ref name="Ponchaud"/> Od svibnja do rujna [[1975.]] godine, oko 150,000 [[Vijetnamci|Vijetnamaca]] je prošlo kroz proces "dobrovoljne repatrijacije" i vraćeno u [[Vijetnam]], iako se, zapravo radilo o protjerivanju, što je drastično smanjilo vijetnamsku populaciju u Kampućiji (progoni su, doduše, unatoč svemu, bili osjetno manji i blaži nego za vrijeme [[Kmerska Republika|Kmerske Republike]]); s druge strane, preostala manjina Vijetnamaca u Kampućiji je od [[1976.]] godine imala zabranu napuštanja zemlje.<ref>Jean-Louis Margolin, ''Cambodge : au pays du crime déconcertant in Le Livre noir du communisme'', Robert Laffont, 1997., str,. 648</ref>

 

[[Vijetnam]] nije skrivao svoju namjeru da afirmira svoj status dominantne sile u regiji te je, [[18. srpnja]] [[1977.]] godine, potpisao sporazum o prijateljstvu i suradnji s [[Laos]]om. Demokratska Kampućija je odbila potpisati sporazum takvog tipa. S vremenom je politika Demokratske Kampućije sve više irititala službeni [[Hanoi]] te su ovi, ne želeći također da Kampućija postane ''[[tête de pont]]'' prema [[NR Kina|Kini]], tokom ljeta [[1977.]] godine odlučili riješiti taj problem.<ref name="Ponchaud"/>

 

Dana [[31. prosinca]] [[1977.]] godine, Demokratska Kampućija je službeno raskinula sve odnose s [[Vijetnam]]om. Istoga dana dolazi do kratkotrajnog upada [[Narodna armija Vijetnama|vijetnamske Narodne armije]] na teritorij Kampućije, a koji je trajao do [[6. siječnja]] [[1978.]] godinse. Iako kratkortajan, upad vojske bio je koristan za gotovo 300,000 Kambodžana, koji su povlaćenje susjedne vojske iskoristili kako bi prebjegli iz zemlje. Istovremeno dok službeni [[Phnom Penh]] javno negira bijeg svojih stanovnika, Vijetnam potvrđuje da su ti ljudi prebjegli na njihov teritorij.<ref name="Ponchaud"/>

 

Vijetnamska vojska je [[7. siječnja]] ušla u [[Phnom Penh]], koji je u tom trenutku već bio napušten i potpuno prazan. Tri dana kasnije, Vijetnamci su na teritoriju Kambodže proglasili svoju marionetsku državu, [[Narodna Republika Kampućija|Narodnu Republiku Kampućiju]], čime je Demokratska Kampućija prestala postojati. Na čelu države bio je disident [[Heng Samrin]].<ref name="Ponchaud"/> Novi režim bio je obilježen snažnom vijetnamskom vojnom prisutnošću, ali i miješanom administracijom koja je radila za vijetnamske ciljeve. S druge strane, [[Hanoi]] je prebjege iz Crvenih Kmera smatrao podobnijim suradnicima i manje korumpiranim od bivših pripadnika pokreta [[Khmer Issarak]] te je favorizirao njihova imenovanja na administrativne funkcije nakon kratkog perioda "preodgoja";<ref>Soizick Crochet, ''Le Cambodge'', Karthala, 1997., str. 133-134</ref> naime, Vijetnam je pristao ne provesti čistku u Kambodži pod uvjetom da [[Pol Pot]] i [[Ieng Sary]] budu osuđeni na smrt (''[[in absentia]]'') tokom narednih mjeseci te da većina propagande novog režima bude usmjerena na denunciranje zločina iz perioda Demokratske Kampućije.

 

Nakon kraha [[Pol Pot]]ovog režima, Crveni Kmeri su pobjegli prema sjeverozapadu zemlje te se smjestili u [[Tajland]]u, gdje su im vlasti nekoliko desetljeća dozvoljavale život na područu granične provincije [[Trat (provincija)|Trat]], odakle su godinama organizirali i provodilo gerilske operacije protiv provijetnamske vlasti u [[Phnom Penh]]u.<ref name="verb"/> Osim Tajlanda, Crveni Kmeri su uživali podršku [[NR Kina|Kine]], [[SAD|Sjedinjenih Država]] te političkih pokreta [[FUNCINPEC]], kojega je predvodio [[Norodom Sihanouk]], i [[Nacionalni front oslobođenja kmerskog naroda|FLNPK]], kojega je predvodio [[Son Sann]]. Godine [[1982.]], ti su politički pokreti osnovali [[Koalicijska vlada Demokratske Kampućije|koalicijsku vladu Demokratske Kampućije]],<ref>{{cite web |url=http://countrystudies.us/cambodia/72.htm |title=Coalition Government of Democratic Kampuchea |publisher=countrystudies.us |accessdate=2007-11-16}}</ref> u kojoj su Crveni Kmeri i dalje imali glavnu riječ,<ref name="verb">[http://www.thirdworldtraveler.com/US_ThirdWorld/UncleSam_PolPot.html John Pilger: ''The Long Secret Alliance: Uncle Sam and Pol Pot''], Covert Action Quarterly Fall 1997 (englisch)</ref> a koja je figurirala kao službena kambodžanska [[vlada u egzilu]]. Naime, Crveni Kmeri su uspjeli zadržati mjesto u [[UN|Ujedinjenim nacijama]] te su, unatoč faktičkom gubitku vlasti, i dalje uživali međunarodno priznanje u odnosu na NR Kampućiju;<ref>Michael Leifer, ''Dictionary of the Modern Politics of South-East Asia'', Routledge, 1995., str. 58-59.</ref> dapače, Crveni Kmeri su i dalje nastavljali koristiti naziv Demokratska Kampućija, mada država nije postojala od [[1979.]] godine.

 

Gerilsko djelovanje Crvenih Kmera, kao i funkcioniranje vlade u egzilu, nastavilo se sve do potpisivanja [[Pariški mirovni sporazum (1991)|mirovnog sporazuma u Parizu]] [[1991.]] godine, koji je stipulirao osnivanje [[Prijelazna uprava Ujedinjenih nacija u Kambodži|prijelazne uprave Ujedinjenih nacija]], koja je trebala urediti situaciju u zemlji. Nakon održanih izbora i donošenja novog ustava [[1993.]] godine, došlo je do ponovne uspostave Kraljevine Kambodže. Svi ovi događaji imali su za posljedicu potpuno raspuštanje Crvenih Kmera, s tim da su se posljedni gerilci službeno predali tek [[1998.]] godine.

 

{| class="infobox" style="font-size:90%; width:auto; text-align:left; white-space:nowrap; float:{{{align|right}}}; clear:{{{align|right}}}; {{#ifeq:{{{align|}}}|right|margin-left:1em; margin-right:0em;|margin-left:0em; margin-right:1em;}}"

! style="background:#DCDCDC; text-align:center;" colspan="3"| Administracija Demokratske Kampućje

Ustav Demokratske Kampućije je na nominalnom planu bio usklađen s dobrim dijelom suvremenih tekovina i ne može se reći da je bio niti nazadan, niti radikalan kao i režim koji je iza njega stajao. Naravno, on je figurirao u političko-ideološkom kontekstu vladavine [[Crveni Kmeri|Crvenih Kmera]] za vrijeme [[Hladni rat|Hladnoga rata]], ali je unatoč tomu sadržavao velik broj modernih normi, čija je najveća boljka bila da nikada nisu provedene u praksi. [[Trodioba vlasti]], koja je u ustavu propisana, nikada nije sprovedena do kraja jer sudbena vlast nikada nije uspostavljena, a sva je vlast bila koncentrirana u rukama vlade (Partije), dok su legislativa i proklamirana [[demokracija]] u praksi bile nepostojeće. Slično je bilo i s ljudskim pravima i ostalim odredbama koje su se ticale društvenog uređenja, a o kojima će više riječi biti u kasnijem dijelu teksta.

 

Ideologija [[Crveni Kmeri|Crvenih Kmera]] formirala se kao kombinacija snažnih utjecaja [[maoizam|maoizma]],<ref>{{cite book |last=Jackson |first=Karl D |title=Cambodia, 1975–1978: Rendezvous with Death |publisher=Princeton University Press |isbn=0-691-02541-X |page=[https://books.google.com/books?id=h27D3EYGwzgC&pg=PA219 219]}}</ref> [[Komunistička partija Francuske|Komunističke partije Francuske]] te djela [[Karl Marx|Marxa]] i [[Vladimir Lenjin|Lenjina]],<ref>Ervin Staub. ''The roots of evil: the origins of genocide and other group violence.'' [[Cambridge University Press]], 1989. [https://books.google.com/books?id=29u-vt_KgGEC&pg=PA202 str. 202]</ref> koje su Crveni Kmeri kombinirali s idejom o [[Kmerski nacionalizam|rasnoj superiornosti Kmera]];<ref name="autogenerated1983">{{cite book|title=Revolution and its Aftermath|editor=David Chandler & Ben Kiernan|location=New Haven|year=1983}}</ref> sve to je stvorilo jedan specifičan blend [[nacionalizam|nacionalistički]] obojanog [[komunizam|komunizma]] koji je bio specifičan za Demokratsku Kampućiju.

 

Režim Crvenih Kmera bio je jedan od najbrutalnijih režima u historiji, pogotovo ako se uzme u obzir činjenica da su isti na vlasti bili samo četiri godine. Taj hibridni, nacionalističko-komunistički sustav ostao je zapamćen po svojoj nasilnoj ideologiji, odnosno po operacionalizaciji nasilja u svhru izgradnje poslušnog društva, ali i održavanja samoga sebe. Nasilje nije bilo samo državna mjera, već i kolektivna i individualna, te se provodilo na svim društvenim i političkim razinama, postavši tako ideološka okosnica revolucionarne svijesti izgrađene od strane Crvenih Kmera.

 

[[File:Nicolae Ceaușescu with Pol Pot.jpg|thumb|350px|[[Socijalistička Republika Rumunjska|Rumunjski]] čelnik [[Nicolae Ceaușescu]] i njegova supruga [[Elena Ceaușescu|Elena]] posjetili su u svibnju [[1978.]] godine Demokratsku Kampućiju, gdje su se sastali s premijerom [[Pol Pot]]om i predsjednikom [[Khieu Samphan|Khieuom Samphanom]]. Taj je posjet bio vrhunac vanjske politike Pol Potova režima.]]

Iako je [[Pol Pot]]ov režim proklamirao [[autarkija|autarkiju]] kao svoj konačni cilj, nije se u potpunosti izolirao od svijeta u političkom smislu. Iako je doseg vanjskopolitičkih i diplomatskih odnosa bio ograničen (uglavnom na komunističke zemlje) i mahom je ovisio o [[Kina|NR Kini]], ukupno je devet zemalja imalo svoje ambadase u [[Phnom Penh]]u ([[Narodna Republika Albanija|NR Albanija]], [[Kina|NR Kina]], [[Sjeverna Koreja]], [[Kuba]], [[Egipat]], [[Laos]], [[Socijalistička Republika Rumunija|SR Rumunjska]], [[Sjeverni Vijetnam]] i [[SFR Jugoslavija]]), dok je Demokratska Kampućija imala ambasade u [[Kina|NR Kini]], [[Sjeverna Koreja|Sjevernoj Koreji]], [[Laos]]u i [[Vijetnam]]u, s tim da je potonja ambasada zatvorena [[1977.]] godine.<ref name="VP">[http://www.d.dccam.org/Projects/Genocide/DK_Book/DK_History--EN.pdf A HISTORY OF DEMOCRATIC KAMPUCHEA (1975-1979)], str. 56-57</ref><ref>Jackson, Karl D. Cambodia 1977: gone to Pot – ''Asian Survey'', 1978., str. 82</ref> Ipak, svi su strani diplomati, izuzev onih kineskih, tokom svih godina Pol Potovog režima bili zatvoreni u svojim ambasadama.<ref name="VP"/> Postojali su i kontakti s [[Japan]]om oko uspostave diplomatskih odnosa, međutim projekt nikada nije zaživio, unatoč službenim objavama kampućijske vlade.<ref name="KIERNAN 1998 lGaCRIeP P151-171">Ben Kiernan, ''Le Génocide au Cambodge'', str. 151-171</ref> Diplomatski odnosi Demokratske Kampućije svoj su vrhunac dosegli [[1978.]] godine, kada je i vanjska trgovina dosegla svoj zenit, te su bili prošireni na gotovo cijelu Istočnu Aziju i neke afričke zemlje.<ref name="VP"/>

Strani posjeti su, opet uz izuzetak Kine, bili izrazito rijetki, s tim da se situacija od [[1977.]] godine postepeno mijenjala; to je, vjerojatno, bila posljedica svijesti o neizbježnosti koflikta s Vijetnamom pa je [[Pol Pot]] poboljšavanjem diplomatskih odnosa pokušao steći međunarodnu podršku, ali i blagonaklonost Zapada, koji nije gajio simpatije prema prosovjestkoj vladi u [[Hanoi]]ju. Tokom [[1977.]] godine, sjevernokorejski vođa [[Kim Il-sung]] je u otvorenom pismu izrazio podršku vladi u [[Phnom Penh]]u, dok je krajem studenog iste godine [[burma]]nski vođa [[Ne Win]] postao prvi strani čelnik koji je došao na službeni posjet u Demokratsku Kampućiju; posjet je trajao četiri dana. Naredna godina bila je osjetno bolja po tom pitanju. Došlo je do niza posjeta delegata međunarodnih prijateljskih organizacija (iz [[Belgija|Belgije]], [[Japan]]a, [[Švedska|Švedske]], ...), velikog broja [[Maoizam|maoista]], ali i, po prvi puta u historiji, dvoje novinara i znanstvenika iz jedne strane, nekomunističke zemlje. Potonji posjeti dogodili su se nekoliko tjedana prije vijetnamske vojne invazije tako da je [[Pol Pot]] u razgovoru s novinarkom Elizabeth Becker iz ''[[Washington Post]]a'' izjavio kako je uvjeren da je [[Varšavski pakt]] protiv Kampućije, što su neki promatrači protumačili kao pokušaj pridobivanja simpatija [[SAD|Sjedinjenih Država]] i [[Nicolae Ceaușescu|Ceaușescuove]] Rumunjske, koja je bila kritična prema [[Moskva|Moskvi]].<ref>David P. Chandler: ''Brother Number One: A Political Biography of Pol Pot'' (Revised Edition). str. 153–155</ref> Vezano uz prethodno, upravo je posjet rumunjskog čelnika [[Nicolae Ceaușescu|Nicolaea Ceaușescua]] i njegove supruge [[Elena Ceaușescu|Elene]], koji se odvio od [[28. svibnja|28.]] do [[30. svibnja]] [[1978.]] godine, bio vrhunac vanjske politike Pol Potova režima.

 

Po dolasku na vlast, [[Crveni Kmeri]] su dokinuli administrativnu podjelu iz vremena [[Kmerska Republika|Kmerske Republike]] i proveli opširnu administrativnu reformu [[1976.]] godine. Zemlja više nije bila podijeljena na provincije, već na sedam geografskih zona, koje su okvirno odgovarale ratnoj podjeli teritorija, koju su [[Crveni Kmeri]] koristili tokom [[Kambodžanski građanski rat|građanskog rata]]. Šest zona uspostavljeno je odmah, dok je sedma, Centralna zona, formirana [[1977.]] godine. Zone su dalje bile podijeljene na 32 regije (''damban''), s tim da su postojale i četiri "autonomne regije", koje nisu bile podređene upravi u zonama, već direktno Centralnom komitetu; regije nisu imale zasebne nazive već su im bili dodijeljeni brojevi, a prema svim dostupnim informacija ta je praksa bila rađena bez nekog posebnog reda. Regije su se dalje dijelile na distrikte, subdistrikte i kooperative.<ref name="admin">[http://www.d.dccam.org/Projects/Genocide/DK_Book/DK_History--EN.pdf A HISTORY OF DEMOCRATIC KAMPUCHEA (1975-1979)], str. 23-25</ref>

 

</div>

 

[[File:Roundel of Cambodia (1976–1979).svg |thumb|120px|Simbol zračnih snaka Kampućijske revolucionarne armije]]

 

Vojska je zemlju podijelila u zone i posebne sektore, koji su se tokom godina neznatno mijenjali. U sklopu tih područja, prva i glavna misija Revolucionarne armije bila su sumarna pogubljenja bivših časnika [[Kmerska Republika|Kmerske Republike]] (i ranijih režima) i njihovih obitelji. Sljedeći prioritet bila je konsolidacija, odnosno ujedinjenje više-manje autonomnih frakcija i grupacija u jedinstvenu vojsku. Većina članova Revolucionarne armije bili su operativci [[Crveni Kmeri|Crvenih Kmera]], koji su na taj način koristili vojsku kako bi održavali i provodili svoju politiku državnog nasilja.

 

[[File:Khmer rouge clothing.jpg|220px|left|thumb|Službena uniforma [[Crveni Kmeri|Crvenih Kmera]] iz perioda Demokratske Kampućije. Lijevo je ženska, a desno muška uniforma.]]

Prema okvirnim procjenama za [[1975.]] godinu, Kambodža je u trenutku dolaska [[Crveni Kmeri|Crvenih Kmera]] na vlast imala oko 8,000,000 stanovnika. Većinsku etničku skupinu činili su [[Kmeri]], dok su znakovitije manjinske skupine bili [[Vijetnamci]], [[Chami]] i [[Laošani]]. Ustav Demokratske Kampućije propisivao je potpuno egalitarno društvo,<ref name="HR">[http://www.d.dccam.org/Archives/Documents/DK_Policy/DK_Policy_DK_Constitution.htm Ustav Demokratske Kampućije], čl. 12-14, 20</ref> navodeći da narod živi u "jednakoj, pravednoj, demokratskoj, harmoničnoj i sretnoj zajednici". Muškarci i žene su bili [[Ravnopravnost spolova|potpuno jednaki]].<ref name="HR"/> Iako nije detaljno razrađivao propisana prava, Ustav Demokratske Kampućije je na nominalnoj razini bio donekle usklađen sa suvremenim [[ustav]]ima te, barem na papiru, nije bio toliko restriktivan. Ipak, problem se pojavio prilikom provođenja ustavnih normi u praksi. Naime, Ustav Demokratske Kampućije bio je odviše liberalan i progresivan za režim koji je želio potpunu kontrolu nad svim aspektima javnog i privatnog života. Koncepti poput jednakosti, slobode vjeroispovjesti ili prava na kulturu, svi su oni redom bili nepomirljivi s autokratskim nazorima čelnika Crvenih Kmera. Kako su Crveni Kmeri imalu svu vlast u zemlji, bez postojanja sustava kontrole, jasno je da su ustavom proklamirana prava stavljena u drugi plan i da je Ustav Demokratske Kampućije u praksi funkcionirao izrazito ograničeno.

Iako je Ustav Demokratske Kampućije propisivao slobodu vjeroispovjesti,<ref name="HR"/> ista nikada nije provođena u praksi. Doduše, ustav jest zabranjivao sve religije koje potencijalno podrivaju režim, ali iste nikada nisu definirane, što je davalo veliku arbitrarnost cijelom postupku. Demokratska Kampućija je provodila [[državni ateizam]] na svim razinama, unatoč činjenici da je [[budizam]] imao snažan utjecaj na kambodžansku kulturu i svakodnevnicu, pa tako i za vrijeme režima Crvenih Kmera. Vjerske skupine su proganjane, a njihovo djelovanje je onemogućavano na svim razinama.

 

{{main|Kambodžanski genocid}}

[[File:Skulls of the victims of the Khmer Rouge occupation of Cambodia.jpg|thumb|280px|Lubanje žrtava [[Kambodžanski genocid|genocida]] s polja smrti [[Choeung Ek]].]]

Kambodžanski genocid je često referenciran u popularnoj kulturi te se o njemu govori kao o jednom od najvećih zločina suvremene historije.

 

Gospodarski sustav Demokratske Kampućije, što su ga [[1975.]] godine uspostavili [[Crveni Kmeri]], slovi za apsolutno revolucionarni i u cijelosti jedinstveni u historiji.<ref>Charles H. Twining: ''The Economy''. u: Karl D. Jackson (ur.): ''Cambodia 1975–1978: Rendezvous with Death'', Princeton University Press, 1989, ISBN 0-691-02541-X, str. 109.</ref> Glavni ideolozi tog sustava bili su [[Khieu Samphan]] i [[Hu Nim]], a uzor je pronalazio i u [[NR Kina|kineskom]] [[Veliki skok naprijed|Velikom skoku naprijed]], s tim da su te ideje u Kampućiji još dodatno radikalizirane. Ultimativni cilj bilo je stvaranje potpuno [[autarkija|autarkičnog]] sustava i trenutna kolekvitizacija gospodarskog života, uz naglasak da bi se narod trebao poticati da samostalno prihvati i provodi reforme, a ne da im se iste nameću silom.<ref name="LOCARD 2013 PlKR P41">Henri Locard, ''Pourquoi les Khmers rouges'', "Aux origines de l'idéologie", str. 141</ref><ref name="SHAWCROSS 1979 uTsIKNrlAdC P242-245">William Shawcross (prev. Françoise Bonnet), ''Une Tragédie sans importance : Kissinger, Nixon et l'anéantissement du Cambodge'' [« Sideshow »], F. Adel, 1979, 438 str. (ISBN 9782715802186), pog. XVII (« Les autres »), str. 242-245</ref> Ipak, iako su Kheu i Hu bili glavni gospodarski ideolozi, nijedan od njih nije predlagao neke od realiziranih radikalnih ideja.

 

Unatoč činjenici da su tercijarne djelatnosti opisane parazitskima i praktički zanemarivane, četveroljetka je predviđala i ograničen razvoj [[turizam|turizma]], koji je trebao biti koncentriran na kompleks [[Angkor]], "velika ostvarenja" režima Crvenih Kmera i specijalne zone modelirane prema onima uspostavljenima [[1975.]] godine u provincijama [[Kandal (provincija)|Kandal]] i [[Kampong Speu (provincija)|Kampong Speu]]. Projekt je pokrenut na ljeto [[1978.]] godine; stari zatvor u [[Siem Reap]]u je zatvoren, dok je sam grad očišćen, a postojao je i plan za izgradnju pruge do [[Bangkok]]a. Ipak, projekt je ubrzo obustavljen zbog pada režima Crvenih Kmera tokom [[1979.]] godine.<ref name="LOCARD 2013 PlKR P160-161">Henri Locard, ''Pourquoi les Khmers rouges'', "La politique intérieure entre autarcie et table rase", str. 160-161</ref>.

 

[[File:Institut de technologie du Cambodge.jpg|thumb|280px|Današnji prestižni [[Tehnološki institut Kambodže]] otvoren je krajem [[1978.]] godine kao ustanova visokog obrazovanja rezervirana isključivo za djecu partijskih kadrova.]]

Po dolasku [[Crveni Kmeri|Crvenih Kmera]] na vlast, sva dotadašnja i tradicionalna (folklorna) kultura u Kambodži je praktički potpuno uništena u sklopu [[Pol Pot]]ove "borbe protiv praznovjerja".<ref>Michael Vickery, ''Cambodia 1975-1982'', {{ISBN|978-9747100815}}</ref> U skladu s novim početkom i konceptom izgradnje autohtone, nacionlne kulture Kmera, vlasti Demokratske Kampućije su svu staru, ali i modernu, prozapadnu umjetnost proglasili dekadentnom te su započeli intenzivne progone umjetnika i intelektualaca. Kako je većina potonjih dolazila iz urbanih sredina, velik dio istih je po prisilnoj evakuaciji gradova poslan na prisilni rad u poljima, gdje se nisu mogli baviti intelektualnim radom; ostatak istih je ili ubijen, ili je uspio pobjeći iz zemlje.<ref name=modern>Visiting Arts (2005), [http://www.culturalprofiles.net/cambodia/Directories/Cambodia_Cultural_Profile/-1792.html "Modern and contemporary visual arts"].</ref><ref>David P. Chandler, ''A history of Cambodia,'' Westview Press; Allen & Unwin, Boulder, Sydney, 1992</ref>

Četveroljetka iz [[1976.]] godine predviđala je, nakon što se svi tragovi "imperijalističkog" sustava potpuno izbrišu, uspostvu novog obrazovnog sustava, međutim ta je praksa nejednako primjenjivana i ostavljna je na dispoziciju lokalnim čelnicima.<ref name="LOCARD 2013 PlKR P161">Henri Locard, ''Pourquoi les Khmers rouges'', "La politique intérieure entre autarcie et table rase", str. 161</ref> Novi sustav predviđao je vrlo reduciran obrazovni program koji je uključivao čitanje, pisanje, osnove aritmetike i praktične vještine; izuzev političkog obrazovanja i ideološke indoktrinacije, bilo kakvo teorijsko obrazovanje bilo je strogo zabranjeno.<ref name="Soc."/><ref name="CHANDLER KIERNAN BOUA 1989 PPPtFCLDfDK P159">{{cite book |language= en | title = Pol Pot Plans the Future | subtitle = Confidential Leadership Documents from Democratic Kampuchea, 1976-1977 | author1 = David Porter Chandler | | author2 = [[Ben Kiernan]] | author3 = Chanthou Boua | series = Southeast Asia Studies | publisher = [[Yale University Press]] | month = ožujak | year = 1989 | volume = 33 | isbn = 9780938692355 | page = 159}}</ref> Profesori su birani po političkoj podobnosti, a ne po stručnosti, što je znalo dovesti do situacija da su profesori bili potpuno nekompetentni za svoju funkciju, ili da bi učenici obrazovani za vrijeme [[Kmerska Republika|Kmerske Republike]] bili obrazovaniji od svojih predavača.<ref name="LOCARD 2013 PlKR P164">Henri Locard, ''Pourquoi les Khmers rouges'', "La politique intérieure entre autarcie et table rase", str. 164</ref> Režim je također imao ideju uvesti tzv. "tehničko-strukovno obrazovanje", koje bi trajalo devet godina i bilo obilježeno periodima "rada na terenu". Kako bi odgovorili tim potrebama, Crveni Kmeri su kasnije otvarali neke stare škole, a krajem [[1978.]] godine otvoren je i [[Tehnološki institut Kambodže|Viši tehnološki institut kmersko-sovjetskog prijateljstva]], mada samo za djecu partijskih kadrova.<ref name="LOCARD 2013 PlKR P164-165">Henri Locard, ''Pourquoi les Khmers rouges'', "La politique intérieure entre autarcie et table rase", str. 164-165</ref>

 

[[File:Buddhist Stupa at Choeung Ek killing fields, Cambodia.JPG|280px|thumb|left|Memorijalna [[stupa]] kod polja smrti [[Choeung Ek]], nedaleko od [[Phnom Penh]]a. Ovo memorijalno područje je jedno od samo dva koja se mogu smatrati kvalitetno uređenima od strane države.]]

Nasilna ostavština Demokratske Kampućije i danas proganja kambodžansku svakodnevnicu. U posljednje vrijeme, vlasti su poduzele značajnije poteze kako bi se komemorirale žrtve [[Pol Pot]]ovog režima; u kontekstu toga, bivši S-21 je pretvoren u [[Muzej genocida Tuol Sleng]], dok je polje smrti [[Choeung Ek]], nedaleko od [[Phnom Penh]]a, pretvoreno u memorijalu lokaciju. Obje ove lokacije su popularne turističke destinacije.

Slično kao što je [[Holokaust]] imao odjeka na umjetničku produkciju u Europi, tako je kambodžanski genocid utjecao na Kambodžu. Brojna umjetnička djela nastala su pod utjecajem strahota preživljenih tokom četverogodišnjeg perioda, od kojih je svakako najvažnije memoarska proza, koja se inicijalno počela pojavljivati već krajem [[1970e|70-ih]] godina. Memoarska proza, koja se dijeli u dva vala, nastala je od strane svjedoka, disidenata, preživjelih, ali i njihovih potomaka, koji su u vrijeme režima još bili djeca; glavna svrha bila joj je osvješćivanje javnosti o strahotama [[Pol Pot]]ovog režima. Značajni autori iz prvog vala su [[Haing S. Ngor]] (''Haing Ngor: A Cambodian Odyssey'', [[1988.]]), [[François Ponchaud]] (''[[Cambodge, année zéro]]'', [[1977.]]) i Pin Yathay (''L'utopie meurtrière : un rescapé du génocide cambodgien témoigne'', [[1981.]]); autori drugog vala su mahom potomci žrtava i njihova su djela stilski uvelike različita. Najutjecajnije knjige iz ovog vala su ''[[First They Killed My Father]]'' ([[2000.]]) [[Loung Ung|Lounga Unga]] te Nawuth Keatova ''[[Alive in the Killing Fields]]'' ([[2009.]]). Filmska produkcija mahom je koncentrirana u brojnim međunarodno priznatim dokumentarnim filmovima, bilo da su producirani u Kambodži ili izvan nje. Vjerojatno najznačajniji među njima je [[Rithy Panh]]ov ''[[S-21, la machine de mort Khmère rouge]]'' iz [[2003.]] godine, koji je dobio brojne nagrade na svjetskim festivalima. Rithy je snimio i još tri značajna dokumentarca - ''[[Cambodge, entre guerre et paix]]'' ([[1991.]]), ''[[La terre des âmes errantes]]'' ([[2003.]]) i ''[[L'Image manquante]]'' ([[2013.]]). Značajan uvid u problematiku dao je i britanski televizijski dokumentarac ''[[Year Zero: The Silent Death of Cambodia]]'' iz [[1979.]] godine, koji je bio jedan od prvih filmova o ovoj tematici. Na polju fikcije, najznačajniji je za [[Oscar]]a nominirani britanski film ''[[The Killing Fields (film)|The Killing Fields]]'' iz [[1985.]] godine, temeljen na stvarnim događajima opisanim u knjizi ''The Death and Life of Dith Pran'', američkog [[Pulitzerova nagrada|Pulitzerom]] nagrađenog novinara, [[Sydney Schanberg|Sydneyja Schanberga]].

 

{{reflist|2}}

 

* Beang, Pivoine; Wynne Cougill. ''Vanished Stories from Cambodia's New People Under Democratic Kampuchea''. Phnom Penh: Documentation Center of Cambodia, 2006. {{ISBN|99950-60-07-8}}

* Elizabeth Becker, ''When the War Was Over : Cambodia and the Khmer Rouge Revolution'', PublicAffairs, zbir. « History / Asian Studies », 20. listopada 1998., 632 str. (ISBN 978-1891620003)

* Piergiorgio Pescali: "S-21 Nella prigione di Pol Pot". La Ponga Edizioni, Milan, 2015. {{ISBN|978-8897823308}}

 

{{Commonscat|Democratic Kampuchea}}

 

{{Socijalističke države}}

{{Izabran}}

 

[[Kategorija:Demokratska Kampućija| ]]

[[Kategorija:Socijalističke države]]

[[Kategorija:Bivše države u Aziji]]