Dubrovnik – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
dodan tekst o francuskoj i austrijskoj okupaciji poč. 19. st., s citatima iz knjige "Pad Dubrovnika" dubrovačkog povjesničara Luja Vojnovića |
|||
Red 65:
Dubrovačka Republika je nedugo nakon proglašenja nezavisnosti Sjedinjenih Američkih Država, zainteresirana za razvoj ekonomskih odnosa s tom velikom osamostaljenom državom, jednim svojim aktom uspostavila dijalog s vladom u Washingtonu, što se tumači kao ''de facto'' priznanje nezavisnosti i uspostava diplomatskih odnosa sa SAD.
Dana [[26. svibnja]] [[1806.]] vojska francuskog generala Lauristona nedopušteno je ušla na teritorij neutralne Dubrovačke Republike, a sljedećeg dana je na prijevaru ušla u Grad, tražeći da se samo odmori i okrijepi na putu za tadašnje francuske posjede u [[Boka kotorska|Boki kotorskoj]]. Umjesto toga, odmah je okupirala Grad u ime Napoleona.{{sfn|Vojnović|2009|p=187-189}} Vrlo brzo nakon početka francuske okupacije, ruska i crnogorska vojska ušla je na dubrovački teritorij i počela se boriti s francuskom vojskom, pljačkajući i paleći sve na putu. To je kulminiralo opsadom okupiranog Grada (u kojoj je na njega palo 3000 topovskih kugla).{{sfn|Vojnović|2009|p=240-241,247}} [[31. siječnja]] [[1808.]] maršal [[Auguste Marmont|Auguste Frederic Louis Viesse de Marmont]] izdao je proglas da ukida Dubrovačku Republiku, unatoč protivljenju vlasti Republike, i da pripaja dubrovački teritorij [[Kraljevstvo Italija (1805.-1814.)|Kraljevstvu Italiji]] (marionetskoj državi [[Prvo Francusko Carstvo|Francuskog Carstva]]), iz kojega je naknadno izdvojen te zajedno s [[Istra|Istrom]], [[Dalmacija|Dalmacijom]] te slovenskim zemljama udružen u Napoleonove [[Ilirske provincije]]. Marmontu je Napoleon dao novostvorenu titulu "vojvoda dubrovački" (''Duc de Raguse'').
Nakon sedam godina francuske okupacije, ohrabreni dezertiranjem francuskih trupa nakon propale [[Napoleonova invazija na Rusiju|invazije na Rusiju]] i ponovnog ulaska Austrije u rat, sve dubrovačke društvene klase, pod vodstvom vlastele, ustale su na opći ustanak protiv okupacije.{{sfn|Vojnović|2009|p=147}} 18. lipnja 1813. zajedno s britanskim saveznicima natjerali su na predaju francuski garnizon na otoku [[Šipan|Šipanu]], zatim i u [[Ston|Stonu]] te na [[Lopud|Lopudu]], nakon čega se ustanak proširio kopnom Republike, počevši s [[Konavle|Konavlima]].{{sfn|Vojnović|2009|p=150-154}}. Tada su počeli opsadu Grada, uz pomoć [[Britanska kraljevska ratna mornarica|Britanske mornarice]] s brodovima HMS ''Bacchante'' i HMS ''Saracen'', pod zapovjedništvom kapetana Williama Hostea, a ubrzo se ustanku pridružilo i stanovništvo unutar opkoljenog Grada.{{sfn|Vojnović|2009|p=191}} Austrijsko Carstvo je poslalo svoje trupe pod zapovjedništvom generala Todora Milutinovića pod izlikom da su došli pomoći svojim dubrovačkim saveznicima, međutim, kao što se ubrzo pokazalo, zapravo su htjeli francusku okupaciju Dubrovnika zamijeniti vlastitom.{{sfn|Vojnović|2009|p=172-173}} Zaveli su jednog od privremenih guvernera Republike, Vlaha Brna Kabogu, obećanjima moći i vlasti (koje nije dugo uživao, nego je umro u sramoti, od naroda otad zvan "Traditur" - izdajica), te su ga uspjeli uvjeriti da ostavi vrata s istočne strane zatvorena dubrovačkim ustanicima koji su se tamo okupili, a da vrata na zapadu otvori austrijskim snagama kako bi okupirale Grad, nakon što se predao francuski garnizon od 500 vojnika pod zapovjedništvom generala Montricharda.{{sfn|Vojnović|2009|p=194}}
Nakon toga, barjak svetoga Vlaha vijorio se uz austrijsku i britansku zastavu, ali samo dva dana, jer je 30. siječnja general Milutinović naredio gradonačelniku Sabu Giorgi da ga spusti. U patriotskom zanosu Giorgi, koji je bio zadnji knez Republike prije francuske okupacije, odbio je skinuti barjak, "jer ga je pripeo (podigao) narod", i nijedan Dubrovčanin to nije htio učiniti, čak ni nakon što su im zaprijetili oružjem, nego su barjak skinuli austrijski vojnici.<ref name="Cosic2000">{{cite journal|last=Ćosić|first=Stjepan|year=2000|title=Dubrovnik Under French Rule (1810–1814)|url=http://hrcak.srce.hr/file/12648|format=PDF|journal=[[Dubrovnik Annals]]|issue=4|pages=141–142|accessdate=11 September 2009}}</ref>
Iako vlada Dubrovačke Republike nikad nije potpisala kapitulaciju niti se odrekla suvereniteta, što je po pravilima [[Klemens Wenzel Lothar Metternich|Klemensa von Metternicha]] koje je Austrija usvojila za [[Bečki kongres]] značilo da je trebala biti obnovljena, Austrijsko Carstvo je uspjelo uvjeriti druge saveznike da mu dopuste da zadrži teritorij Dubrovačke Republike{{sfn|Vojnović|2009|p=208-210}} Dok su mnogi manji i manje važni gradovi i bivše države bili primljeni na Kongres, to pravo je odbijeno predstavniku Dubrovačke Republike.{{sfn|Vojnović|2009|p=270-272}} Sve to je bilo u potpunoj suprotnosti sa svečanim ugovorima koje su austrijski carevi potpisali s Republikom: prvi potpisan 20. kolovoza 1684., u kojem car [[Leopold I.]] Republici obećava i jamči nepovredivu slobodu ("inviolatam libertatem"), te drugi iz 1772., u kojem carica [[Marija Terezija]] obećava zaštitu i poštovanje nepovredivosti teritorija i slobode Dubrovačke Republike.{{sfn|Vojnović|2009|p=217-218}}
=== Poznati Dubrovčani ===
Linija 436 ⟶ 444:
== Reference ==
{{reflist}}
*{{cite book|ref=harv|last=Vojnović|first=Lujo|title=Pad Dubrovnika (1797.-1806.)|publisher=Fortuna|isbn=978-953-95981-9-6|url=https://books.google.hr/books?hl=hr&id=YhlJAQAAMAAJ&dq=&redir_esc=y|year=2009}}
== Vanjske veze ==
| |||