Razlike između izmjena na stranici "Evropski parlament"

Dodano 1.613 bajtova ,  prije 2 godine
Nakon što je parlament postao izabrano tijelo, broj je njegovih poslanika rastao sa ulaskom u članstvo EU novih zemalja, a 1994. broj je poslanika uvećan i zbog [[Ponovno ujedinjenje Njemačke|ujedinjenja Njemačke]]. Ugovor iz Nice ograničio je maksimali broj poslanika na 732.
 
Kao i druge institucije zajednice, niti parlament nije imao određeno sjedište u vrijeme osnivanja. Privremeni sporazum definisao je [[Strasbourg]] kao sjedište parlamenta, a Brussels kao sjedište Komisije i Savjeta. 1985. godine, želeći da bude geografski bliže drugim institucijama, parlament je bez obzira na prigovore nekih od članica premjestio dio aktivnosti u Brussels. Kompromis je postignut 1992. godine kada je odlučeno da će Strasbourg da ostane statutorno sjedište parlamenta i da će se u gradu organizovti 12 zasjedanja u toku godine, dok će se sve ostale aktinosti izmjestiti u Brussels. Ovo je rješeje bilo predmet nezadovoljstva u samome parlamentu, ali je potvrđeno i u [[Amsterdamski ugovor|Ugovoru iz Amsterdama]]. Lokacije parlamenta predmet su sporenja do današnjeg dana.
 
Kroz nove ugovore parlament je sticao nova ovlaštenja kao što je ''uobičajena pravna procedura'' u kojemu parlament paralelno sa Savjetom odlučuje o prijedlogu Komisije. 1999. godine parlament je primorao Komisiju u predsjedanju [[Luksemburg|luksemburžanina]] Jacquesa Santera da odstupi. Parlament je odbio da usvoji budžet Zajednice pod sumnjom na pronevjeru i zloupotrebe od strane Komisije. Dvije najveće partije u parlamentu su zauzele stav nepovjerenja prema komisiji koji je doveo do masivnog i kolektivnog odstupanja Komisije suočene sa neočekivano snažnim otporom Parlamenta.
 
=== Parlamentarna kontrola Komisije ===
Nakon do tada najvećih transnacionalnih izbora u istoriji 2004. godine i bez obzira na to što je Evropski savjet izabrao predsjednika iz najveće partije (EPP), Parlament je ponovo izvršio snažan pritisak na novu komisiju. Prilikom javnog saslušanja kandidata za članove komisije poslanici su izrazili sumnju o adekvatnosti nekih od kandidata. Komitet za građanske slobode odbio je kandidaturu [[Italija|italijanskog]] političara Rocca Buttigliona za komesara za pravdu, slobodu i sigurnost zbog njegovih stavova o [[Homoseksualnost|homoseksualnosti]]. Bio je to prvi puta u istoriji da je Parlament odbio kandidaturu nekoga od komesara bez obzira na inzistiranje [[José Manuel Barroso|Joséa Manuela Barrosoa]] na njegovoj kandidaturi. Naknadno je još nekoliko kandidata za komesare moralo da odustane od kandidature prije nego je parlament dozvolio komisiji Joséa Manuela Barrosoa da stupi na dužnost.
 
== Sastav ==