Razlike između izmjena na stranici "Rimska književnost"

Dodana 24 bajta ,  prije 6 godina
m/м
nema sažetka uređivanja
m/м
Za početak svoje književnosti Rimljani su uzimali 240. godinu st. e., kada je [[Livije Andronik|Lucije Livije Andronik]] (''Lucius Livius Andronīcus'', 280 ― oko 204. st. e.), Grk iz Tarenta, koji je u Rim doveden kao rob a kasnije oslobođen, prikazao jednu grčku dramu u latinskoj obradi. Osim dramske Andronik je začetnik i epske književnosti u Rimu. Za potrebe svoje škole preveo je, zapravo prepevao i preradio u saturnijskom stihu, [[Homer]]ovu [[Odiseja|''Odiseju'']]. Prvi stih prevoda glasio je: ''Virum mihi, Camēna, insĕce versūtum''.
 
Andronikov savremenik [[Gnej Nevije]] (''Gnaeus Naevius'', oko 270 ― oko 201. st. e.), rodom iz Kapue, prvi je originalni rimski pesnik. On je tvorac prvog rimskog nacionalnog epa u saturnijskom stihu pod naslovom ''Punski rat'' (''Bellum Punĭcum''). U njemu je opisao događaje iz prvog punskog rata, u kojem je i sam učestvovao. Čini se da je već kod njega bila obrađena priča o ljubavi Eneje i Didone koja je svojim raskidom dovela do neprijateljstva između Kartagine i Rima. Nevije se bavio i dramskim stvaralaštvom. Osim [[Rimska komedija|komedija]] s grčkim sadržajem, tzv. [[palijata]] (''pallium'' »grčka kabanica«), npr. ''Devojka iz Tarenta'' (''Tarentilla''), pisao je i komedije iz rimskog života, tzv. [[Togata|togate]] (''[[toga'']] je bila »rimska nacionalna odeća«), npr. ''Gatar'' (''Ariŏlus''). Isto tako, osim tragedija grčkog sadržaja, npr. ''Trojanski konj'' (''Equos Troiānus''), on je prvi sastavljao tragedije iz rimske mitologije i istorije, npr. ''Vuk'' (''Lupus''). Kako su glumci u njima bili obučeni u odeću rimskih magistrata (''toga praetexta'' »toga s grimiznim obrubom«), to se ove tragedije nazivaju [[Preteksta|pretekste]].
 
Treći uz Andronika i Nevija koji je stvarao u više književnih rodova bio je [[Kvint Enije]] (''Quintus Ennius'', 239―169. st. e.), rodom iz Rudija u Kalabriji. Pisao je tragedije, komedije, satire, epigrame i prozu, ali je najpoznatiji kao epičar. U epu ''Anali'' (''Annāles'', 18 knjiga) opisao je istoriju Rima od Eneje do savremenih događaja. On je odbacio stari saturnijski stih i uveo grčki heksametar, koji će se otada učvrstiti u mnogim pesničkim formama rimske književnosti. Zbog svog sadržaja, kojem je glavna tema uspon Rima, i zbog umetničkog jezika obogaćenog mnogim stilskim figurama, ''Anali'' su do pojave Vergilijeve ''Eneide'' bili smatrani rimskim nacionalnim epom. Uz dve palijate, u dvadesetak tragedija prvenstveno obrađuje teme iz trojanskog ciklusa ugledajući se na velikog grčkog tragičara Euripida. Enije je u rimsku književnost uveo satiru (''satūra''), koja još nema satirično obeležje, već je to zbirka pesama različitog sadržaja u različitim metrima. Napisao je i didaktičko-filozofski ep ''Epiharm'' (''Epicharmus'') i prozno delo u kojem racionalistički i antropološki tumači poreklo bogova pod naslovom ''Euhemer ili sveta povest'' (''Euchemĕrus sive sacra historia'').