Husein Gradaščević je bio živa legenda u vremenu u kojem je živio. Po svojoj smrti postao je
"legenda bosanskog ponosa". Među Bošnjacima je bila poznata izreka da ''"godinama nakon njegove smrti niko u našem narodu ne bi mogao čuti njegovo ime a da ne pusti suzu."'' Ovaj pozitivni osjećaj nije bio isključivo prisutan u muslimanskoj populaciji pošto se i za kršćane iz Posavine smatra da su dijelili sličan pogled decenijama.
Prva historijska literatura napisana o Huseinu Gradaščeviću može se naći u djelu [[Safvet-beg Bašagić|Safvet-bega Bašagića]] ''"Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine"'' iz [[1900]]. godine. Međutim, zbog historijskih nesuglasica između porodica Bašagić i Gradaščević pogled Safvet-bega na Husein-kapetana je donekle subjektivan. Godinu dana kasnije Gradaščevića spominje Bartolomeo Kunibert u svojim djelima na temu [[Prvi srpski ustanak|Prvog srpskog ustanka]], koja su opisala Gradaščevića prilično pozitivno kao tragičnog heroja.
U godinama koje su slijedile Gradaščevića su spomenuli D. Pavlović, Slavko Kaluđerčić i [[Hamdija Kreševljaković]] ili posebno ili u kontekstu pokreta kojeg je vodio. Generalno raspoloženje je bilo to da je pokret za autonomiju bio samo reakcija bosanske više klase na carske reforme. Ovaj pogled je decenijama prevladavao među historičarima. Gradaščević je imao manje uskrsnuće tokom [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]] kada su [[Ustaše]] u pokušaju političke manipulacije lansirale prijedlog da se njegovi posmrtni ostaci donesu nazad u Sarajevo.
Za vrijeme [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije]] Gradaščević i njegov pokret su rijetko spominjani. Ono što je smatrano otporom više klase implementacijama modernih reformi se nije dobro slagalo s [[komunizam|komunističkom]] ideologijom. Gradaščević je kratko pomenut u takvom svjetlu u djelu Avde Sućeske o bosanskim kapetanima [[1964]]. godine. Otada prolazi još 24 godine prije nego što Gradaščević biva ponovo spomenut, ovoga puta u djelu Galiba Šljive iz [[1988]]. godine o Bosni u prvoj polovini 19. stoljeća. Iako je tada riješeno nekoliko [[historiografija|historiografskih]] kontroverzi nije bilo neke značajne promjene u pogledu na Gradaščevića.
Nakon jugoslovenskih ratova i nacionalnog buđenja Bošnjaka, Gradaščević i njegov pokret su doživjeli ponovno rođenje kako među historičarima tako i u općoj javnosti. Djela Ahmeda S. Aličića, Mustafe Imamovića i Husnije Kamberovića su sva predstavila Gradaščevića u pozitivnijem svjetlu. Gradaščević se ponovo naširoko smatra za najvećeg bošnjačkog nacionalnog heroja i simbol je nacionalnog ponosa i duha. Glavne ulice u Gradačcu i Sarajevu nose njegovo ime kao i mnoga druga mjesta u Bosni i Hercegovini. U skoroj budućnosti treba da se u Gradačcu izgrade impresivna statua i monument posvećeni Gradaščeviću. Bilo je govora i o vraćanju Gradaščevićevih posmrtnih ostataka u Bosnu, ali malo je konkretno proizašlo iz toga.
