Arsen Dedić – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Red 29:
==Glazbena karijera==
=== Početci karijere ===
Nakon mature, 1957. odlazi u [[Zagreb]] kod ujaka. Na [[Sveučilište u Zagrebu|Sveučilištu u Zagrebu]] upisuje pravo s namjerom stjecanja "solidnog zvanja", no ubrzo ga sve više počinje privlačiti umjetnost, od kiparstva do slikarstva. Kako je u početku stanovao u Muzičkom internatu u Jurišićevoj 31a, sa sedam drugih studenata prava u sobi, od kojih su svi svirali instrumente, ostaje vezan zauz glazbu. Usporedno s prve dvije godine prava ponovno pohađa i završava zadnja dva razreda srednje glazbene škole (iako ih je već položio u Šibeniku). Počinje pisati i pjesme. Njegov cimer, Mario BoljuniBogliuuni, svirao je glasovir te je već imao svoj orkestar s kojim je nastupao na plsenjacimaplesnjacima na [[Ribnjak]]u.<ref name="yugopapir1">[http://yugopapir.blogspot.com/2013/07/memoari-arsena-dedica-1-deo-mojih-deset.html ''Memoari Arsena Dedića (prvi dio): Mojih deset godina na sceni!''], Plavi vjesnik, siječanj 1968. (preuzeto 8. srpnasrpnja 2013.)</ref> Tako je angažirao i Arsena kao vokalista. Pjevao je [[Domenico Modugno|Domenica Modugna]], [[The Platters]]e, [[Paul Anka|Paula Anku]] i ostale tada popularne izvođače. Istodobno se zanima za poeziju. U zagrebačkom časopisu ''Prisutnosti'' Dedić je 1958. objavio dvije pjesme pod zajedničkim naslovom ''Čuda''. Zbog pjesama religijskih motiva, "Gospodinu Isukrstu" i "Svetom Nikolu" je doveden je pred povjerenstvo i otpušten kao stalni vanjski honorarni suradnik s [[Radio Zagreb|Radija Zagreb]].<ref name="jutarnji"/><ref name="nacional"> Nina Ožegović: [http://www.nacional.hr/clanak/13679/arsen-dedic ''Interview: Arsen Dedić,''] Objavljeno u Nacionalu br. 423, 2003-12-23</ref> Pogođen zabranom, provodi vrijeme na selu u okolici Zagreba. Nakon toga ostavlja se pisanja pjesama te započinje razdoblje autorske šutnje. Ostavši bez prihoda, kao student okreće se pisanju aranžmana, prepisivanju nota i sličnim poslovima.
 
Tijekom studija prava počinje pjevati i u [[Studentsko kulturno–umjetničko društvo "Ivan Goran Kovačić"|akademskom zboru "Ivan Goran Kovačić"]]. Sklonost glazbi naposljetku je ipak prevagnula te nakon položene tri godine prava prekida studij [[1959]]. Iste godine upisuje se na [[Muzička akademija|Muzičku akademiju]]. Za festival "Zagreb '59" Mario Boljuni jeBogliuni poslao je skladbu "Mornarev cha-cha-cha" te je zamolio Arsena za pisanje stihova, na što je on i pristao pod pseudonimom ''Igor Krimov''.<ref name="yugopapir1"/> Kako nije imao ni prikladne odjeće ni novca za ulaznice, festivalu nije ni prisustvovao. Skladba je osvojila nagradu, a Arsenu kao autoru teksta pripalo je 15.000 [[Jugoslavenski dinar|dinara]],; za studenta priličan iznos. Ubrzo počinje pisati još tekstova za skladbe BoljunijaBogliunija, od kojih "Poslije ljubavi" na festivalu Sarajevo '60. dobiva nagradu za najbolji tekst. S BoljunijemBogliunijem osniva [[1960.]] vokalni [[kvartet]] "Prima". Iako i sam pomalo sklada, usredotočava se na pisanje i aranžiranje za druge, među kojima su i [[Alfi Kabiljo]] i [[Nikica Kalogjera]]. Sastav "Prima" prolazi na audiciji za mlade pjevače [[Televizija Zagreb|Televizije Zagreb]] "Prvi put pred mikrofonom" te dobiva osigurane nastupe i honorar. To utječe na Arsena i ostale, koji glazbu počinju shvaćati sve ozbiljnije i sve profesionalnije, posvećujući joj sve više vremena. S ljubljanskim ansamblom objavljuje dva singla, prepjeve skladbi ''Let's twist again'' ([[Chubby Checker]]) i ''Nata per me'' ([[Adriano Celentano]]). Godine 1961., čuvši Gina Paolija, pronalazi se u novom izrazu. Nastavlja s objavljivanjem pjesama u splitskom časopisu "Vidici" i časopisu "Polet", što primjećuje [[Zlatko Tomičić]]. Dediću pristupa [[Dubravko Horvatić]] uime [[Antun Šoljan|Antuna Šoljana]], tražeći pjesme za novi Šoljanov časopis, ''Književnik'', na što Arsen pristaje.<ref name="jutarnji"/> Krajem 1961. ženi se Sandrom Matoš, nećakinjom [[A. G. Matoš]]a, s kojom u studenom 1962. dobiva kći Sandru.
 
Nastupa i kao flautist u zagrebačkim [[jazz]] sastavima. Slijedom nesuglasica, sastav ''Prima'' se raspada, a kako se u to doba razišao i sastav koji je vodio [[Hrvoje Hegedušić]], Arsen pristupa Hegedušiću te osnivaju "Zagrebački vokalni kvartet". Povremeno nastupa i kao pjevač kvarteta "Melos", za koji se sve više vezuje, pogotovo slijedom razlaza s prijašnjom grupom. Na festivalu "Zagreb '62" izvode skladbu "Negdje" Nikice Kalogjere. No, kako su članovi Melosa mogli sudjelovati s različitim intenzitetom te se nisu željeli baviti glazbom profesionalno, prijateljski se razilaze [[1962.]] Slijedom toga, Dedić započinje karijeru kao vokalni solist. Sve više shvaća da [[šlager]]i ne zadovoljavaju njegov izričaj te se okreće francuskoj [[Šansona|šansoni]] te genoveškoj školi talijanske glazbe. Sljedeće godine (1963.) na zagrebačkom festivalu pojavljuju se kao vokalni solisti Dedić i [[Zvonko Špišić]], čime se postupno rađa novi pravac hrvatske zabavne glazbe - šansona. Izvodi skladbe "Milioner", "Jesenji dažd" te "Bolero noći". Uskoro ga pozivaju na Beogradsko proljeće te [[split]]ske [[Splitski festival|"Melodije Jadrana '63."]], gdje se upoznaje sa [[Zdenko Runjić|Zdenkom Runjićem]] i izvodi njegovog ''Čovjeka od soli'' te svoju prvu cjelovitu, autorsku skladbu, "Onaj dan", za koju biva nagrađen. Nakon toga sklada i "Večer sa Ksenijom" na nagovor [[Boško Petrović|Boška Petrovića]], za flautu i Zagrebački jazz kvartet. Nakon 1963. počinje pisati pjesme bez pseudonima (''Vratija se Šime, Maškare, Vino i gitare'' i dr.)