Tizian – razlika između verzija

| datum_smrti = [[27. 8.|27.8.]] [[1576]].

| polje = [[slikarstvo|slikanje]]

| uticaj_na = [[Tintoretto]]a, [[El Greco|El Greca]], [[Peter Paul Rubens|Rubensa]]a, etc.

''' Tiziano Vecelli ''' ili '''Tiziano Vecellio''' (''Pieve di Cadore'', kraj ''Belluna'' ([[Veneto]]), [[1490|1490.]] - [[Venecija]], [[27. 8.|27. kolovoza]], [[1576|1576.]]), bio je vođa škole [[Venecijanska renesansa|venecijanske renesanse]] u 16. stoljeću. Tizian je bio jedan od najsvestranijih slikara, podjednako vješt u portretima kao u pejzažima (dva motiva koja su ga proslavila), mitološkim i vjerskim temama. Najvažniji i najutjecajniji umjetnik na prijelazu iz [[Renesansa|Renesanse]] u [[Barok]].

[[Datoteka:Tizian 078.jpg|thumbnail|left|200px|'''Tizian – autoportret'''; Ovaj rani portret (oko [[1512|1512.]]) se krivo smatrao likom ''[[Ariost]]a'', no prije će biti njegovim autoportretom; kompoziciju je kasnije posudio [[Rembrandt van Rijn|Rembrandt]] za svoj autoportret.]]

Nitko nije siguran o datumu njegova rođenja iako je on sam tvrdio, u svom pismu španjolskom kralju [[Filip II., španjolski kralj|Filipu II.]] da je to bilo [[1477|1477.]], no to nije potvrđeno.<ref name="NG">Cecil Gould, Talijanske škole 16. st., Galerija državnih kataloga, London 1975., ISBN 0-947645-22-5</ref> Bio je najstariji od četvero braće, sinova Gregorija Vecellija, priznatog savjetnika i vojnika, i majke Lucije. Otac mu je bio zapovjednik dvorca [[Pieve di Cadore]] u službi Mletačke Republike. U dobi od deset godina poslali su ga stricu u Veneciju da se obuči za slikara. Osrednji slikar Sebastian Zuccato smjestio ga je u radionicu staroga [[Gentile Bellini|Bellinija]], odakle se premjestio u radionicu njegova sina [[Giovanni Bellini|Giovannija]].<ref>David Jaffé (ed), Titian, The National Gallery Company/Yale, London 2003, ISBN 1 857099036</ref> S njim su naukovali: Giovanni Palma da Serinalta, [[Lorenzo Lotto]], [[Sebastiano del Piombo]], i Giorgio da Castelfranco, bolje znan kao [[Giorgione]].

[[Datoteka:Tizian 041.jpg|right|thumbnail|225px|Trebalo je Tizianu dvije godine ([[1516|1516.]]-[[1518|1518.]]) da dovrši ovu veliku oltarnu palu [[Uznesenje Djevice]], ali odvažnom kompozicijom i prelijepom shemom boja ustoličio se kao najveći europski slikar.]]

Godine [[1512|1512.]] Tizian se iz [[Padova|Padove]] vraća u Veneciju gdje [[1513|1513.]] stječe majstorski naslov ''La Sanseria (ili Senseria)'' koji se davao samo slavnim umjetnicima. Iste godine postaje upravitelj dovršenja nedovršenih slika Giovannija Bellinija u velikoj vijećnici duždeve palače i otvara atelje na [[Canal Grande|Canalu Grande]]. Njegovo imenovanje mu je donosilo dobrih 20 dukata i imao je izvjesne porezne olakšice sve dok je slikao portrete svih [[dužd]]eva koji su uslijedili po unaprijed utvrđenoj cijeni od 8 dukata po slici (uradio je pet takvih portreta za svog života).

Giorgione je preminuo [[1510|1510.]], a ostarjeli Bellini [[1516|1516.]], ostavljajući Tiziana kao vodećeg i neprikosnovenog slikara venecijanske škole. Dobivši titulu državnog slikara [[Mletačka republikaRepublika|Mletačke republike]], šezdeset godina je uživao taj status.

Godine [[1525|1525.]], nakon neurednog života, oženio je Ceciliju i ozakonio svoju djecu s njom (poznati su Pomponio i Orazio). Nakon smrti svoje žene u kolovozu [[1530|1530.]] se seli u Bin Grande (otmjeno predgrađe) i dovodi svoju sestru Orsu da se brine za domaćinstvo.

Nakon što je [[1532|1532.]] naslikao [[Karlo V.|Karla V.]] u [[Bologna|Bologni]], proglašen je [[grof]]om i [[vitez (titula)|vitezom]] zlatne mamuze. Na njegovu veliku čast, i njegova djeca su proglašena plemićima.

Nezadovoljna njegovim angažmanom izvan Venecije, mletačka vlada je otpustila Tiziana [[1538|1538.]], da bi ga ponovno angažirali da naslika ''bitku Cadore'', koja je nestala u požaru [[1577|1577.]] g. kada su izgorile sve slike u [[Duždeva palača|duždevoj palači]]. U to vrijeme smatran je ravan [[Rafael]]u, [[Michelangelo BuonarrotiBuonarotti|Michelangelu]], a kasnije i [[Peter Paul Rubens|Rubensu]]. God. [[1540|1540.]] primio je mirovinu ''D'Avalosa'', markiza del Vasta, i godišnju plaću od 200 kruna (koja je uskoro udvostručena) od Karla V. koje je štedio u [[Milano|Milanskoj]] blagajni.

Posljednjih dvadeset pet godina svog života ([[1550|1550.]]-[[1576|1576.]]) radio je za [[Filip II., španjolski kralj|Filipa II.]] i postao opsjednut [[portret]]ist (samokritičan, neke slike nikada nisu ugledale svjetlo dana iako im se desetljećima vraćao i dorađivao ih). U to vrijeme dovršavao je mnoga djela svojih učenika, te tako zakomplicirao autorizaciju slika koje su više puta kopirane još za njegova života.

Bio je veoma slavan i star kada je bubonska [[kuga]] poharala Veneciju i odnijela i njegov život. Preminuo je [[27. 8.|27. kolovoza]] [[1576|1576.]] Bio je jedina žrtva kuge koja je dobila crkveni pogreb na mjestu koje je sam odabrao, te leži blizu svoje slike - ''Madonna di Ca' Pesaro''. Neposredno nakon njegove smrti preminuo je i njegov sin, i slikarski asistent, Orazio, od iste epidemije. Njegove bogate vile opljačkane su za vrijeme pošasti. U 19. st. Austrijski vladari Venecijom naručili su veliki nadgrobni spomenik koji je napravio slavni kipar [[Antonio Canova]].

Od [[1507]]-[[1508]] Giorgione je radio freske u obnovljenoj ''[[Fondaco dei Tedeschi]]''. Tizian i [[Morto da Feltre]] su mu pomagali, i neki fragmenti su i danas vidljivi kao Tizianov rad. Njegov talent u slikanju fresaka se pokazao i [[1511|1511.]] u karmelićanskoj crkvi u [[Padova|Padovi]] i u Scuola del Santo, od kojih su očuvane ''Sastanak kod zlatnih vrata'' i scene iz života [[sv. Antun]]a Padovanskog - ''Ubojstvo mladenke'', ''Dijete svjedoči u korist majke'' i ''Sv. Antun mladiću liječi odsječenu nogu.''

U vrijeme svoje slikarske zrelosti ([[1516|1516.]]-[[1530|1530.]]) oslobodio se tradicija i upustio se u zahtjevnije teme i po prvi puta pokušao uspostaviti jedan čvrst, monumentalan stil. Godine [[1518|1518.]] naslikao je oltarnu palu u venecijanskoj franjevačkoj crkvi Santa Maria Gloriosa dei Frari poznatu pod nazivom ''[[w:Pesaro Madonna|Madona Pesaro]]'' koje je još uvijek na istom mjestu. Ovo je njegovo najstudioznije djelo na kojemu je preciznom planiranju suprotstavljen slobodni stil i originalnost. Ovdje se tradicionalni prikaz donatora i svetaca stavlja u službu dubokog prostora različitih planova i stupnjeva arhitektonskog okvira.

[[Datoteka:Tizian_012.jpg|thumbnail|right|250px|'''[[Danaja]]''', jedna od nekolicine slika (ili "poema" kako ih je on zvao) koje je naručio [[Filip II|Filip II.]] [[1554|1554.]] g.]]

Umjetnik je vješto istovremeno slikao više malih [[Madonna]] koje se veličaju zbog prekrasnih pejzaža u stilu [[žanr-scena|genre]] slika i poetskih pastorala. ''Djeva sa zecom'' u [[Louvre]]u se smatra vrhuncem ovakvog slikarstva. Iz istog vremena je njegovo ''Polaganje u grob'', također u Louvreu, ali i velike mitološke scene u ''studiolu'' Alfonsa d'Este u [[Ferrara|Ferrari]] kao što su slavne ''Bakanalije'' u muzeju [[Prado]] i ''Bakho i Arijadna'' u [[London]]u. To su možda ponajbolja djela “novo-poganske kulture” ili tzv. "Aleksandrizma" renesanse; toliko puta kopirani od [[Peter Paul Rubens|Rubensa]], ali nikada prevaziđen. <ref>http://www.newadvent.org/cathen/14742a.htm</ref>

[[Datoteka:Tizian 085.jpg|thumbnail|250px|left|'''Otmica [[Europa|Europe]]''', [[1562|1562.]], ulje na platnu, 185 x 205 cm, Muzej Isabelle Stewart Gardner (Boston). Ova slika ima odvažnu dijagonalnu kompoziciju kojoj se [[Peter Paul Rubens|Rubens]] divio i često ju kopirao. Za razliku od njegovih ranijih radova, ovo djelo je skoro [[barok]]no sa svojim mutnim linijama, vijugavim bojama i živahnim potezima.]]

U slijedećem periodu (1530.-[[1550|1550.]]), Tizian se posvetio više dramatičnom stilu koji se nažalost ne može vidjeti jer su slike u duždevoj palači uništene u [[1577|1577.]] g., ali njihov stil je očuvan u ''Prikazanju Blažene Djevice u hramu'' (Venecija, [[1539|1539.]]), jednom od njegovih najpopularnijih platana, i na ''[[Ecce Homo]]'' ([[Beč]], [[1541|1541.]]), njegovom najživotnijem i najosjećajnijem remek-djelu.

[[Datoteka:Actaeon.jpg|thumbnail|200px|'''Akteonova smrt''', [[1562|1562.]], ulje na platnu, Nacionalna galerija, [[London]]. U Tizianovim kasnijim radovima oblici gube svoju čvrstoću i tope se u bogatoj teksturi sjenovitih, treperavih boja i atmosferi nestalnih efekata. Kažu da je u zanosu slikanja čak nanosio boju vrhovima prstiju.]]

[[Datoteka:Tizian 053.jpg|thumbnail|200px|'''[[Pietà]]''', [[1576|1576.]], ulje na platnu, 353 × 348 cm, [[Galerija Akademije]], Venecija. Kao mnoge njegove kasne slike, ova njegova posljednja slika, koju je naslikao za svoju grobnu kapelu, je dramatična scena patnje u noćnom ambijentu.]]

Tizian se nije nikada mislio baviti [[grafika|grafikom]], ali mu je to bilo jedno od bitnih sredstava za jačanje ugleda. U razdoblju od [[1517|1517.]] do [[1520|1520.]] izradio je brojne [[drvorez]]e, uključujući slavne ''Prijelaz preko Crvenog Mora'', a u suradnji s [[Domenico Campagnola|Campagnolom]] napravio je brojne grafike po uzoru na svoje slike. Napravio je i mnoge crteže za grafičara [[Cornelius Cort]]a iz Nizozemske koji ih je pretvorio u sjajne [[bakrorezbakropis|bakroreze]]e.