Mandarinski jezik – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Autobot (razgovor | doprinos)
m razne ispravke
m Bot: popravljanje preusmjeravanja
Red 2:
 
Mandarinski jezik može da se odnosi na dva različita koncepta:
*na [[standardni mandarinski jezik]] (''Putonghua/Guoyu''), koji se zasniva na mandarinskom dijalektu koji se govori u [[Peking]]u. Standardni mandarinski funkcioniše kao zvaničan govorni jezik u [[Narodna republikaRepublika Kina|Narodnoj republici Kini]], [[Republika Kina|Republici Kini]] ([[Tajvan]]), i kao jedan od zvaničnih jezika u [[Singapur]]u. "Kineski" — ''de facto'', standardni mandarinski — je jedan od šest zvaničnih jezika [[UjedinjeneUjedinjeni nacijenarodi|Ujedinjenih nacija]].
*na sve mandarinske dijalekte koji se govore u severnoj i jugozapadnoj Kini, termin koji koriste lingvisti.
 
Red 14:
Najvažnije grupe današnjeg kineskog jezika razvijene su iz kineskog jezika razvijenog od starog kineskog i srednje kineskog jezika.
 
Većina Kineza, koji žive na prostranom području od severoistočne ([[Mandžurija|Mandžurije]]) do jugozapadnog ([[Junan]]a), koriste različite mandarinske dijalekte kao svoj domaći jezik. Preovlađujuća lingvistička homogenost (tj. mandarinski) širom severne Kine je uglavnom rezultat geografije, ravnice severne Kine. Nasuprot tome, planine i reke u južnoj Kini stvorile su jezičku raznolikost. Prisustvo mandarinskog u jugozapadnoj Kini pre svega je rezultat kuge u 12. veku u [[SečuanSichuan|Sečuanu]]u. Ova kuga, zvana [[crna smrt]], smanjila je broj stanovnika i izazvala naseljavanje iz severne Kine.
 
Nema jasne linije razdvajanja gde srednji kineski završava a mandarinski počinje; međutim, [[Zhōngyuán Yīnyùn]] (中原音韵), [[knjiga rima]] iz [[Dinastija Juan]], uglavnom se smatra kao važna prekretnica u istoriji mandarinskog jezika. U ovoj knjizi se vide mnoge karakteristike mandarinskog, kao što je redukcija i nestanak završnog konsonanta i reorganizacija srednjekineskih tonova.
Red 21:
[[Media:Chinese_language_tree.png|Uncropped version]]</div>
 
Do sredine [[20. vekvijek|20. veka]]a, većina Kineze koja je živela u južnoj Kini govorila je samo lokalni dijalekt. Međutim, uprkos mešanja zvaničnih lica i običnih ljudi koji su govorili različite kineske dijalekte, pekinški mandarinski je postao dominantan, bar od vremena [[Ćing dinastija|Ćing dinastije]]. Od 17. veka, carstvo je ustanovilo jezičke akademije ([[Pojednostavljeni kineski jezik]]: 正音书院, [[Pinjin jezik]]: Zhèngyīn Shūyuàn}}) kao pokušaj da se izgovor prilagodi pekinškom standardu. Ovi pokušaji nisu imali mnogo uspeha.
 
Situacija se promenila stvaranjem osnovnog školskog obrazovnog sistema u kome je učenje standardnog mandarinskog postalo obavezno. Kao rezultat, standardni mandarinski danas tečno govore većina ljudi u kopnenoj Kini i na [[Tajvan]]u. U [[Hong Kong]]u, jezik obrazovanja i zvaničnog govore ostao je [[kantonski jezik]], ali je standardni mandarinski postao vrlo uticajan.
Red 29:
 
== Standardni mandarinski ==
Sa zvanične tačke gledišta postoje dve vertije standardnog mandarinskog jezika, pošto [[Narodna republikaRepublika Kina|Pekinška vlada]] onaj koji se govori na kopnu naziva ''Putonghua'', dok [[Republika Kina|tajpeška vlada]] svoj zvanični jezik naziva ''Kuo-yü'' (''Guoyu'' na [[Pinjin jezik|pinjinu]]).
 
Tehnički, i Putonghua i Guoyu zasnivaju svoju [[Fonologija|fonologiju]] na [[Pekinški dijalekt|pekinškom dijalektu]], iako Putonghua uzima neke elemente i iz drugih izvora. Upoređivanje rečnika štampanih u ove dve države pokazuje da ima malo suštinskih razlika. Međutim, obe verzije „školskog“ standardnog mandarinskog su često vrlo različite od mandarinskih dijalekata koji se govore u skladu s regionalnim običajim, a ni jedan nije identičan s pekinškim dijalektom. ''Putonghua'' i ''Guoyu'' se takođe razlikuju od pekinškog dijalekta u vokabularu, gramatici i upotrebi.
Red 40:
Postoje regionalne varijacije mandarinskog jezika. One se manifestuju na dva načina:
 
# Različiti dijalekti mandarinskog pokrivaju široko područje na kome živi skoro milijardu stanovnika. Zbog toga postoje izrazite regionalne varijacije u [[izgovor]]u, [[rečnikrječnik|rečniku]]u i [[Gramatika|gramatici]]. Ove regionalne razlike su slične regionalnim verzijama [[Engleski jezik|engleskog jezika]] u [[Engleska|Engleskoj]], [[Škotska|Škotskoj]], [[Irska|Irskoj]], [[Australija|Australiji]], [[Kanada|Kanada]] i [[SADSjedinjene Američke Države|Sjedinjenim Državama]].
# [[Standarni mandarinski jezik|Standardni mandarinski]] govori se u [[Narodna Republika Kina|Kini]], [[Tajvan]]u i [[Singapur]]u, kao drugi jezik. Zbog toga ga oni koji govore oba mandarinska varijeteta i Kinezi koji ne govore mandarinski domaći smatraju melodičnijim i otmenijim od sopstvenih jezika.
 
Dijalekti mandarinskog mogu se dalje podeliti na osam kategorija: pekinški, jugoistočni, Đi Lu, Đijao Lijao, Žongjuan, Lan Jin, jugozapadni i Đijanhuai mandarinski. Đin se ponekad smatra devetom kategorijom mandarinskog.
Red 63:
Druge morfeme koje mandarinski dijalekti dele su odnosne i načinske rečce, kao što su -le (&#20102;), -že (&#30528;), i -guo (&#36807;). Drugi kineski varijeteti koriste različite reči u ovim kontekstima (npr. kantonski &#21655; i 緊).
 
Zahvaljujući kontaktima s [[Centralnasrednja Azija|centralnoazijskim]] kulturama, mandarinski ima pozajmljenih reči iz [[Altajski jezik|altajskog jezika]] kojih nema u drugim varijetetima kineskog, na primer: hútong (&#32993;&#21516;) "drvored, aleja". Južnokineski varijeteti imaju više pozajmica iz tajlandskih ili austronezijskih jezika.
 
==Vidi još==