Ljepota – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Addbot (razgovor | doprinos)
m Bot: Migrating 86 interwiki links, now provided by Wikidata on d:q7242 (translate me)
m Bot: popravljanje preusmjeravanja
Red 10:
U istoriji filozofije fenomen lepote pokušavao se protumačiti na razne načine. [[Platon]] lepotu shvata kao manifestaciju dobrote. Budući da je od svih savršenstava «najočitija i najmilija» lepota je čoveku polazište u njegovom sećanju i promatranju ideja.<ref name="rečnik"/> Žudnja za nematerijalnom lepotom je vid sećanja na viziju formi koju je duša bila u stanju da vidi u "poljima istine" u prethodnom životu. Telesna lepota pobuđuje sećanje na ovo stanje, ''[[anamnesis]]'', i omogućava [[duša|duši]] da se počne penjati lestvama povratka ka duhovnoj [[istina|istini]].<ref name="Filozofski rečnik">''Ljubav'', Branko Pavlović, Filozofski rečnik, Plato, Beograd, 1997.</ref> Ova teorija lepote je u pozadini svih estetika koje vide svrhu umetnosti u moralnom usavršavanju.
 
Prema [[Aristotel]]u [[suština|bit]] lepote je u poretku i simetriji delova celine. Tu su teoriju prihvatili i dalje razvili [[stoicizam|stoici]].
 
[[Neoplatonizam]] razvija Platonovu teoriju lepote u teološko-mističkom smeru poistovećujući [[Jedno]] i [[Dobro]] koje "podaruje lepotu svim stvarima" ([[Plotin]]).<ref name="rečnik"/> Prema Plotinu, lepota se vidi unutrašnjim okom, koje počinje gledati kad se spoljašnje zaklopi.<ref name="Filozofski leksikon">''Plotin iz Likopolisa'', Filozofija, Enciklopedijski leksikon, Mozaik znanja, Beograd 1973.</ref> Izvor lepote je lepa [[duša]], a lepota je duhovna, unutrašnja stvar. Da bi duša uzmogla shvatiti i prihvatiti lepotu, ona mora biti pročišćena, mora i sama biti lepa duša. Lepo se prvenstveno opaža [[duh]]om. Umetnost se ne ograničava na to da oponaša ono što oči vide, već se vraća idejama iz kojih se rađa sama priroda.<ref name="Filozofski leksikon"/>
 
Ideja lepote kao vidljivog pokretača duhovnog napredovanja bila je preneta u srednjovekovni svet kroz [[neoplatonizam]], a posebno kroz Avgustinovu Državu Božiju.<ref name="Filozofski rečnik"/> [[SholastikaSkolastika|Skolastičari]] i renesansni filozofi su uglavnom razvijali Aristotelovu teoriju lepote kao simetrije delova. Prema [[Toma Akvinski|Tomi Akvinskom]] lepo je ono što je ugodno promatrati "''pulchrum dicitur id cuius ipsa apprehensio placet''" (Sum. theol., I-II, q. 27, a. 1 ad 3). Neki su suštinu lepote tražili u "savršenoj čulnoj predstavi" (Baumgarten) ili u sviđanju koje prati čulnu aktivnost ([[Hjum]], Berk). [[Immanuel Kant|Kant]] nastoji da ostvari sintezu tih shvatanja određenjem lepote kao sviđanja bez pojmovne spoznaje. Prema teoriji romantičara lepota je manifestacija istine pa je u tom smislu važilo geslo "što je poetičnije, to je istinitije".<ref name="rečnik"/>
 
== Izvori ==