Jakovljeva poslanica – razlika između verzija

'''Jakovljeva poslanica''' ([[grčki jezik|grč.]] Ἰακώβου) je [[poslanica]] koju je [[Jakov Pravedni]], vođa kršćana u [[Jeruzalem]]u, uputio prvobitnim [[judeo-hrišćanijudeohrišćani|jevrejskim hrišćanima]]. Dvadeseta je knjiga [[Novi zavjet|Novoga zavjeta]]. [[Kratice biblijskih knjiga|Kratica]] je za ovu knjigu: Jak.

Mnogi smatraju da je ova poslanica najstariji spis Novog zaveta napisana pre [[JerusalimskiJeruzalemski Saborsabor|Jerusalimskog Sabora]], 49 ili [[50]]. godine. Zbog toga što se zasniva u duhu Jevrejskog moralnog propovedništva. To je i dokaz njene starine. Dosta se razlikuje od Pavlovih poslanica. U njoj nema poslaničkih elemenata kao što su uvodni i zaključni pozdravi, lične poruke itd. Pisana je u duhu starozavetnih poučnih knjiga.

Izuzme li se naslov (1,1), Jakovljeva poslanica nema nijedno od svojstava pisma pa više izgleda kao [[homilija]] ili [[propovijed]]. Završava naglo bez i najmanjeg traga poslaničke formule. Po obliku je niz [[moral]]nih poticaja. Spis je srodan sa [[Stari zavjet|starozavjetnom]] [[mudrosna književnost|mudrosnom književnošću]], osobito s [[Mudre izreke|Izrekama]] i [[Knjiga Sirahova|Knjigom Sirahovom]]. [[ŽidovstvoJevrejstvo|Židovski utjecaj]] dopunjen je [[kršćanstvohrišćanstvo|kršćanskim]] duhom i pobudama, te bliskom srodnošću s [[Isus]]ovim učenjem. Vidljive su teme radosti u patnjama s nadom u nebesku nagradu, o oproštenju grijeha itd. Jakovljeva poslanica očito je nadahnuta usmenom predajom i prvim pisanim izvještajima, a pisana je na grčkom jeziku.

Kao autor poslanice naveden je [[Jakov]], vjerojatno [[Jakov Pravedni]] poznat kao brat Gospodinov (Mt 13,55), vrlo značajna i utjecajna osoba u [[jeruzalem]]skoj [[CrkvaHrišćanska crkva|Crkvi]] (Dj 12,17; Gal 1,19; 2,9-12). Umro je mučeničkom smrću oko 62. g. Danas se, međutim, znanstvenici drže da nije riječ ni o jednom Jakovu poznatom iz [[evanđelje|evanđelja]], nego o nekom kasnijem piscu koji se poziva na autoritet brata Gospodinova.

Spis je upućen ''dvanaestorma plemenâ Raseljeništva'' (1,1), zacijelo kršćanima [[židovjevreji|židovskog]]skog podrijetla raspršenima u grčko-rimskom svijetu, nadasve u graničnim područjima s [[Palestina|Palestinom]], kao što su [[Sirija]] i [[Egipat]]. Upućena je sredini u kojoj postoje izrazite društvene razlike (bogataši i siromasi). Jakov pokazuje svu svoju ljubav prema ožalošćenima i slabima, za njih je prije svega i napisao poslanicu.

Ako se zastupa autentičnost poslanice, drži se da je nastala vrlo rano, između godine 35. i 50. jer ovaj spis sadrži oznake prvotnog kršćanstva. Drugi pak pretpostavljaju da je Jakov napisao poslanicu potkraj svoga života, između 57. i 62. g. Bliski dodiri između ove poslanice i [[Prva Petrova poslanica|Prve Petrove poslanice]] potkrepljuju ovo vrijeme pisanja. Oni koji odbacuju Jakovljevo auktorstvo datiraju je potkraj I. st. Dokaz je srodnost Jakovljeve poslanice s [[Prva Klementova poslanica Korinćanima|Prvom Klementovom poslanicom]] iz razdoblja oko 96.-98. godine. Jakovljeva poslanica, kao i mnogi drugi [[Novi zavjet|novozavjetni]] spisi, ne može se sa sigurnošću točno datirati.

Poslanica završava različitim opomenama (5,12-20). Preporučuje se molitva u patnji i radosti u duhu prošnje i zahvaljivanja (5,13). U 5,14s nalazimo [[Biblija|svetopisamski]] temelj za obred [[bolesničko pomazanje bolesnika|bolesničkog pomazanja]]. Kršćanin koji zalutalog brata dovede ponovno na pravi put spasit će jednu dušu od propasti i ''pokriti'' mnoštvo grijeha (5,17-20) čime poslanica naglo završava.