Ivan Pavao II. – razlika između verzija

| papa_od = [[16. 10.|16. X.]] [[1978]].

| papa_do = [[2. 4.|2. travnja]] [[2005]].

| nasljednik = [[Benedikt XVI|Benedikt XVI.]]<br /> (2005. - )

| datum_rođenja = [[18. 5.|18. svibnja]] [[1920]].

''' Papa Ivan Pavao II.''' ([[Wadowice]], [[18. 5.|18. svibnja]] [[1920]]. - [[Vatikan]], [[2. 4.|2. travnja]] [[2005]].), [[papa]].

U to se doba bavio i sportom - [[skijanje]]m, [[klizanje na ledu|klizanjem]]m, [[planinarenje]]m i [[nogometfudbal|nogometom]]om, gdje je u pravilu bio vratar. Od osnovne škole bavio se glumom u raznim [[Kazališteteatar|kazališnim]] skupinama. Godine [[1938|1938.]] maturira s odličnim uspjehom nakon čega seli s ocem u [[Krakov]]. U to doba dvoumi se između glumačke karijere i studija filozofije s jedne, te svećeničkog poziva s druge strane. Iste godine Lolek se ipak odlučuje za Filozofski fakultet u Krakovu. Zajedno s poznatim poljskim piscem [[Julius Kadrinki|Juliusom Kidrinkim]] u tom gradu osniva kazalište. Ne zanemaruje ni Crkvu, te uskoro postaje predsjednik podmlatka vjerske organizacije Žive krunice. Kada su [[1939]]. godine Nijemci umarširali u [[Poljska|Poljsku]] Lolek ilegalno nastavlja studij i širi pacifističke ideje, tvrdeći kako se otpor [[nacizamnacionalsocijalizam|nacistima]] može i mora pružiti bez oružja. Da bi se prehranio, radi u kamenolomu i tvornici sode. Nakon očeve smrti, sredinom [[1942]] godine, upisuje se u sjemenište gdje diplomira [[1946]]. godine. Biskup ga zaređuje [[1. 11.|1. studenog]], nakon čega odlazi u [[Rim]] na dvogodišnji studij na dominikanskom sveučilištu [[Angelicum]]. Doktorira na temu ''Pitanje vjere kod svetog Ivana od Križa'', te se [[1948]]. godine vraća u Poljsku, u selu Negowice, gdje obavlja poslove župnika.

Godinu dana kasnije postaje kapelan krakovske crkve [[Sveti Florijan|sv. Florijana]], a od [[1954]] na Katoličkom sveučilištu u [[Lublin]]u predaje etiku. Krakovski biskup postao je [[1959]]. godine, a pet godina kasnije papa [[Pavao VI|Pavao VI.]] imenovao ga je nadbiskupom. [[Kardinal]]ski šešir dobiva [[1967]]. kao najmlađi u [[Ybor kardinala|Zboru kardinala]]. Kardinalska je [[konklava]] Karola Wojtylu izabrala za papu (264. po redu) [[16. 10.|16. listopada]] [[1978]] godine. Bilo je to prvi puta nakon 456 godina da papa nije bilo Talijan. Želeći ipak naglasiti politiku kontinuiteta Karol uzima ime Ivan Pavao II.

Novi papa obilato se služio dostignućima suvremenog svijeta - od bankovnog računa do mlaznog aviona. Liberalni ga teolozi ipak drže antimodernistom. Neki od razloga su i to što je svojedobno [[abortus|pobačaj]] izjednačio s [[holokaust]]om, a u isti koš s najtežim grijesima strpao je predbračni seks, masturbaciju i pijanstvo. Također je bio žestoki protivnik zaređivanja žena, a o ukidanju [[celibat]]a ne htio ni čuti. Prije nekoliko godina 160 srednjoeuropskih teologa sročilo je tzv. [[Kölnska izjava|Kölnsku izjavu]], u kojoj ga optužuju za srednjovjekovno i autokratsko ponašanje. U Izjavi se, između ostalog, kaže:

*ocjena njegove baštine bitno ovisi o svjetonazoru prosuditelja. Za sekularnoga indiferentnoga promatrača doba Ivana Pavla II. vrijeme je jačanja globalne nazočnosti i konzervativizma [[Katoličanstvo|Katoličke Crkve]], te skandala koji su ju potresali, i to ponajviše u [[SAD]]. Vjernici drugih kršćanskih konfesija podijeljeni su: konzervativne i liberalne varijante [[Protestantizam|protestantskih]] denominacija pratile su [[pontifikat]] Ivana Pavla II. s pomiješanim osjećajima, ovisno o svojoj vjerskoj praksi. Nekršćanske religije ([[budizam]], [[islam]], [[judaizam]], [[hinduizam]],..) također su podijeljene u reakcijama koje reflektiraju njihovu vlastitu vjersko- civilizacijsku baštinu i povijesne odnose s [[kršćanstvo]]m, a napose [[Katoličanstvo|katoličanstvom]]. No, ne mogu se poreći sljedeće činjenice potkrijepljene podacima: u doba kada je Ivan Pavao II. preuzeo [[pontifikat]], [[Katolička Crkva]] je brojala oko 760 milijuna vjernika, s dosta sivom perspektivom zbog raširene percepcije da se radi o dosadnoj, preživjeloj i inertnoj instituciji. U vrijeme njegove smrti, katolika je po najkonzervativnijim procjenama, bilo oko 1, 1 milijarda (možda i 1, 2); Crkva je prevladala islamski izazov u subsaharskoj [[Afrika|Africi]] i tamo je najbrže rastuća [[religija]] (postotak porasta je oko 42% u [[2003]]. godini), ostavši nedvojbeno najbrojnijom religijom na svijetu (jedini «suparnik», sunitski [[islam]], broji oko 950 milijuna pripadnika); među svim svjetskim konfesijama jedino je [[Katolička Crkva]] poznata po velikom broju preobraćenika iz redova teologa i drugih «vjerskih profesionalaca» - znakovito je da u [[SAD]] dominiraju crkveni apologeti, teolozi i popularni pisci konvertirani iz drugih kršćanskih sljedbi ([[Luterani|luteranske]], [[Baptisti|baptističke]], episkopalne, prezbiterijanske,..), dok nije poznat slučaj iole značajnijega katoličkog filozofa, teologa ili kakvog drugog eminentnoga vjerskog službenika koji bi postao preobraćenikom na neku drugu inačicu kršćanstva, ili bilo koju drugu religiju; Katolička Crkva ostaje, u poredbi s ostalim konfesijama, nesporno dominantnim utjecajem i nazočnošću u općoj kulturi zapadnih zemalja- od obrazovnoga sustava na svim razinama do snažne vidljivosti u popularnoj kulturi i "globalnome medijskom selu" (dovoljno je sjetiti se euforije i prepirki oko [[film]]a «[[Pasija (2004)|Pasija]]» [[Mel Gibson|Mela Gibsona]] ili kontroverznoga slučaja paralizirane [[Terri Schiavo]]); u komparaciji s jasnim i beskompromisnim stavom Ivana Pavla II. o gorućim svjetskim pitanjima, kako političkim (težak financijski i društveni položaj većega dijela [[Azija|Azije]], [[Afrika|Afrike]] i [[Latinska Amerika|Latinske Amerika]], razni ratovi, sukobi, te oblici nesnošljivosti-od [[Rasizam|rasizma]] do vjerskoga fanatizma) ili znanstvenim/ideološkim (stav prema marksizmu, darvinizmu, raznim svjetonazorima od egzistencijalizma i scijentizma do relativizma i skepticizma), tako i društvenim ([[abortus|pobačaj]], [[eutanazija]], smrtna kazna, radikalniji [[Genetika|genetski]] pokusi i preoblike)- stajališta ostalih velikih svjetskih [[religija]] i konfesija ili su nepoznati široj javnosti, ili ostavljaju dojam nedorečenosti i zbunjenosti; čak i protimbenost raznih crkvenih odluka i medijska usredotočenost (katkad upravo histerična) na vrlo dvojbene, pače skandalozne procese unutar Katoličke Crkve ostaju lakmus-papirom njene veoma snažne nazočnosti i vidljivosti u općoj svjetskoj kulturi koja nema premca ni u kojoj postojećoj religiji.

*među izazovima koji zadiru u samu srž vjerske doktrine i prakse, a s kojima se suočio Ivan Pavao II. dominiraju sljedeći: [[abortus|pobačaj]], [[kontracepcija]], [[eutanazija]], pitanje kršćanskog i općereligijskoga dijaloga i [[Ekumenizam|ekumenizma]], [[Homoseksualizam|homoseksualni]] brakovi, ređenje [[žena]] za [[svećenik]]e, svećenićki [[celibat]], te, u posljednjim godinama, niz seksualnih skandala (silovanje, pedofilija, spolno iskorištavanje) u kojima su sudjelovali katolički svećenici, nerijetko štićeni visokim crkvenim prelatima. Prije komentara o navedinim kontroverzama napomenut ćemo da se pristup tima pitanjima sastoji od bar dva sloja: općega svjetonazora i specifično kršćansko-katoličkoga. Glede prvoga dijela, doktrina Katoličke Crkve se poklapa s većinom ostalih religijskih svjetonazora: [[Bog]] je konačni sudac i mjerilo, a [[čovjek|ljudska]] [[duša]] (ukupni psihički život individuuma) besmrtna je- ili, kako je Ivan Pavao II. volio reći: «Ne zaboravite na svoju vječnu sudbinu !». Naravno da se takav vidozor ne poklapa sa sekularnim Weltanschauungom, često prevladavajućim u suvremenoj zapadnoj kulturi (agnostičkim, skeptičkim, ateističkim, relativističkim, vjerski indiferentnim). Stoga su prigovori upućeni katoličkoj doktrini s navedenih pozicija u velikoj mjeri irelevantni: radi se o nepomirljivim i bitno različitim pristupima [[život]]u čiji sraz može, u najboljem slučaju, završiti jedino iskrenim priznavanjem različitosti i nespojivosti temeljnih stavova. Što se tiče specifično kršćanskoga, a posebice katoličkoga sloja službene doktrine, opet valja pripomenuti da se ostale religije ([[islam]], [[judaizam]], [[budizam]], razne manifestacije hinduizma, [[konfucijanizam]], više vrsta animizma), te druge kršćanske konfesije (raznovrsni oblici [[Protestantizam|protestantizma]], istočno kršćanstvo)- prema većem dijelu spornih tema odnose sukladno vlastitim vjerskim nazorima, od koji se neki poklapaju s katoličkim, dok se drugi dosta razlikuju. Glede problematike [[pobačajabortus|pobačaja]]a, kontracepcije i [[eutanazija|eutanazije]] Ivan Pavao II. slijedio je uvriježeno katoličko učenje, a ekumenski je dijalog intenzivirao na svim poljima. Što se tiče [[brak]]ova među homoseksualcima, a koji bi imali «blagoslov» Crkve, [[papa]] se tomu oštro protivio, u skladu s [[Biblija|biblijskom]], patrističkom i općom vjerskom tradicijom. Zapravo, veoma je neobično što je to pitanje radikalizirano u toj mjeri kao da se radi o biti ili ne biti ljudskoga roda (homoseksualci, po različitim istraživanjima, čine od 2-4% većih populacija, pa je i demografski, ako već ne zanemariva, u svakom slučaju ta problematika daleko od važnosti kojoj joj pridaju svjetski mediji). Stavi li se na stranu općeljudska dimenzija koja je dovela do osude ostracizma homoseksualaca u civiliziranim društvima, teško je pojmiti ideološke motive za kampanju vjerske legalizacije homoseksualnih brakova, kad je jasno da se sve vjerske tradicije na svijetu protive legalizaciji takvih zajednica. Istina, neke su konfesije (npr., [[Anglikanska Crkva|anglikanska]] među kršćanima, kao i ogranci reformiranoga judaizma) pristale na svojevrsnu legalizaciju homoseksualnosti- no, dvojbeno je koliko je taj potez znak snage i samopuzdanja, a koliko pokazatelj slabosti i opadanja tih sljedbi. U neku je ruku slična i problematika zaređivanja/ordinacije [[žena]] za svećenice. [[Čovjek|Ljudska]] povijest pokazuje da su žene kao vjerske službenice (ne kao redovnice) postojale tek u rijetkim društvima (npr. u drevnoj [[Mezopotamija|Mezopotamiji]]), dok postojeće velike religije ne poznaju takve situacije. Moglo bi se argumentirati da je to preostatak patrijarhata i dominacije [[muškarac]]a na svim poljima- dakle, iz suvremene vizure ne baš poželjnoga stanja. S druge se strane postavljaju tvrdnje da je svaka respektabilna vjerska institucija po svom ustroju nužno «muška», kao i vojska ili rudarski zanat. Odvažu li se argumenti za i protiv, izgleda nespornim da ni u crkvenoj hijerarhiji, a ni među vjernicima, ne postoji snažan pokret koji bi inzistirao na ređenju žena. Također, slična je situacija u ostalim kršćanskim konfesijama i drugim [[religija]]ma- činjenica da je nekoliko konfesija uvelo ordinaciju žena (već spomenuti anglikanci), govori jedino o samodefiniciji pojedinih vjerskih zajednica. No, dok su spomenute protimbe (vjerska legalizacija homoseksualnih veza i ordinacija žena) unatoč medijskoj halabuci realno za Katoličku Crkvu prenapuhani problemi, situacija sa svećenićkim celibatom i skandalima vezanima za spolno zlostavljanje sasvim je druge težine. Glede svećeničkoga [[celibat]]a (nemogućnosti vjerskih službenika da stupe u [[brak]] ili da održavaju normalne spolne odnose), ta tradicija ima dubokoga korijena u povijesti kršćanstva. Iako nije izrijekom spomenuta kao naredba u [[Novi Zavjet|Novom Zavjetu]], ima dovoljno odlomaka (poglavito u tekstovima [[Sveti Pavao|Sv. Pavla]]) koji bjelodano pokazuju da je to bila snažna struja u izvornom kršćanstvu. Daljnji primjeri, poput života i spisa crkvenih otaca kao što su [[Sveti Jeronim|Sv. Jeronim]] ili [[Sveti Augustin Aurelije|Sv. Augustin]], podupiru svećenički celibat koji je kao obrazac ponašanja rastao do [[11.stoljeće|11. stoljeća]] kada je, zbog više razloga, službeno institucionaliziran. Također, općepoznata je činjenica razvratnoga i ekstravagantnoga života dobroga dijela [[kler]]a u doba [[Srednji vijek|srednjega vijeka]] i [[Renesansa|renesanse]], sačuvana u dokumentima i književnosti toga doba (npr. u Boccacciovom «Dekameronu»). Uzmu li se argumenti pro et contra, nameću se dvije teško osporive teze: svećenički celibat duboko je ukorijenjen u dvomilenijskoj kršćanskoj tradiciji (s različitim stupnjevima strogosti); također, manjak svećeničkoga kadra u modernom [[svijet]]u bjelodano je povezan s tom odredbom (iako sigurno nije jedini uzrok, nedvojbeno je jedan od važnijih). Tradicionalisti također ističu da se sve konfesije, neovisno o bračnom statusu vjerske hijerarhije, u gospodarski razvijenom i sekulariziranom svijetu sreću s problemom manjka vjerskih službenika, iz jednostavnoga razloga što je vjerska profesija izgubila na privlačnosti i utjecaju u zapadnom civilizacijskom krugu. [[Papa]] Ivan Pavao II. potvrdio je tradicionalno stajalište, no, u praksi tolerirajući bračni status oženjenih [[svećenik]]a koji su prešli u katoličko svećenstvo iz raznih protestantskih sljedbi, pokazao je da je ta odredba u najmanju ruku podložna promjeni. Budući da je nerealno očekivati da bilo koji [[papa]] proglasom ex cathedra jednostavno poništi tako dugotrajnu tradiciju, najvjerojatnije je da bi jedino vrenje u samoj Katoličkoj Crkvi i žešća problematizacija toga pitanja mogla dovesti do promjena glede svećeničkoga celibata. O pitanju pak seksualnih skandala koji su se namnožili u zapadnome medijskom prostoru posljednje desetljeće [[20. stoljeće|20. stoljeća]] do danas ([[2006]].), valja reći, bez minucioznih raščlana, nekoliko stvari: radi se, najčešće, o slučajevima pedofilije, tj. aberantne seksualnosti (stoga, ne postoji kauzalna veza između svećeničkoga celibata i slučajeva seksualnoga iskorištavanja); statistički, vidljivo je da većina slučajeva dolazi iz razvijenih zemalja poput [[SAD]]-a, [[Kanada|Kanade]] ili [[Irska|Irske]], dok su praktički nepostojeći u [[Brazil]]u ili [[Meksiko|Meksiku]]; postotno, radi se o malom broju [[svećenik]]a i slučajeva, koji postaje još manji uzme li se u obzir da se nit zlostavljanja, u najrazglašenijim slučajevima, protegla u bar tri desetljeća; medijsko napuhivanje cijeloga skandala, kao i faktičko ignoriranje «pedofilskih statistika» u drugim profesijama i konfesijama ostavlja dosta jasan dojam o protukatoličkom naboju nazočnom u izvješćivanju o tim prijestupima- izvješćivanju koje bi se moglo okarakterizirati kao medijska pornografija. Najveća zamjerka upućena samoj Crkvi, a u ovom slučaju [[papa|papi]] Ivanu Pavlu II., mogla bi se svesti na potpuno neadekvatno reagiranje na spomenute, godinama i desetljećima zataškavane kriminalne prijestupe. Dok je nesporno da je, i po apsolutnom broju, i postotno, cijela situacija sa svećenicima-silovateljima i pedofilima, predimenzionirana i informacijski profilirana u protukatoličkom (i protukršćanskom) duhu- iz normalne ljudske perspektive (o kršćanskoj da se i ne govori) držanje crkvene hijerarhije izaziva gorčinu: toleriranje, skrivanje i premještanje iz župe u župu [[svećenik]]a-prijestupnika, kojima je uz zakonsku kaznu vrlo vidljivo nužan i psihijatrijski tretman, nemoralno je po svim kriterijima i ostavlja, za nepristranoga promatrača, jedinu pravu sjenu na ovom pontifikatu. [[Papa|Papina]] reakcija na te slučajeve, iako generalno ispravna, po većini prosuditelja nije bila dovoljno jaka i jednoznačna: ta je mlakost, možda uvjetovana doktrinarnom i «kadrovskom» dimenzijom cijeloga skandala, ipak pokazatelj da je u spomenutom vidu nužna radikalnija reforma u Crkvi.