|
'''Radničko samoupravljanje''' ([[Engleski jezik|engleski]]: ''Worker self-management'' ili [[Francuski jezik|francuski]]: ''Autogestion'') je oblik radničkog odlučivanja u poduzećima, u kojem radnici sami izabiru i odlučuju (oko pitanja kao što su briga o korisnicima, opće metode proizvodnje, planiranje, podjela rada i sl.), umjesto vlasnika ili tradicionalnih nadzornika koji su radnicima naređivali što učiniti?, kako to učiniti? i gdje to učiniti?.
Primjeri takvog oblika samoupravljanja pojavili su se za španjolske revolucije (tokom [[ŠpanjolskiŠpanski građanski rat|Španjolskog građanskog rata]]), zatim u [[Titoizam|Titovoj]] [[SFRSocijalistička Federativna Republika Jugoslavija|Jugoslaviji]], potom u [[Argentina|Argentini]], kao ''ozdravljene tvornice'' ([[Španjolskišpanski jezik|španjolski]]: Fabrica recuperada), zatim su to bile ''LIP tvornice'' u [[Francuska|Francuskoj]] [[1970te|1970-ih]], ''Mondragón zadruga'', koja je najveća korporacija u [[Baskija|Baskiji]] i ''AK Press'' u [[SADSjedinjene Američke Države|Sjedinjenim Američkim Državama]], uz još neke manje primjere.
U Argentini se ''Pokret za ozdravljenje tvornica'', javio kao spontani pokušaj radnika
Radničko samoupravljanje je prvi teoretski obradio i iznio na svijetlo dana kao mogućnost [[Francuzi|francuski]] [[filozof]] [[Anarhizam|anarhist]] [[Pierre Joseph Proudhon]] u prvoj polovini [[19. vijek|19. stoljeća]]. Zatim je to postao
glavni cilj nekih sindikalnih organizacija, posebice [[Anarhosindikalizamanarho-sindikalizam|revolucionarnih sindikalnih organizacija]] krajem [[19. vijek|19. stoljeća]] u Francuskoj i Cehovskog socijalizma u [[Ujedinjeno Kraljevstvo|Velikoj Britaniji]] početkom [[20. vijek|20. stoljeća]] oba dva pokreta urušila su se ranih [[1920te|1920-ih]] godina. Francuski sindikat CFDT ("Confédération Française Démocratique du Travail") uključio je Radničko samoupravljanje u svoj program [[1970]] godine, ali ga je kasnije napustio. Filozofiju i prednosti radničkog
samoupravljanja je propagirao [[SADsjedinjene Američke Države|američki]] sindikat ''Industrial Workers of the World''
(IWW), od svog osnivanja [[1905]]
== Historija radničkog samoupravljanja==
Jedan važan eksperiment s radničkim samoupravljem dogodio se tokom [[Španjolskišpanski građanski rat|španjolske revolucije]] ([[1936]]-[[1939]]).
Na vrhuncu [[Hladni rat|hladnog rata]] - [[1950te|1950-ih]], [[Titoizam|Titova]] [[SFRSocijalistička Federativna Republika Jugoslavija|Jugoslavija]] zagovarala je [[Socijalizam|socijalistički]] verziju radničkog samoupravljanje, što je dovelo do raskida s [[SSSRSovjetski Savez|Moskvom]], koja je nasuprot tome prakticirala centralno planiranje i državno vlasništvo nad industrijom i privredom. Privreda Jugoslavije bila je organizirana u skladu s idejnim smjernicama [[Josip Broz Tito|Tita]], i teoretskim i praktičkom razradama [[Edvard Kardelj]]a. Veliki doprinos teoriji i praksi ''radničkog samoupravlja'' dao je i hrvatski ekonomist [[Branko Horvat]]. Uz izuzetak krize koja je izbila sredinom [[1960te1960-e|1960-ih]], privreda zemlje je bila u stalnoj uzlaznoj liniji za vrijeme Titovog radničkog samoupravljanja ([[1952]]- [[1980]]). Nezaposlenost je bila relativno niska, obrazovna struktura radništva i stanovništva stalno se poboljšavala. Očekivana životna dob (tad je bila oko 72 godine) i životni standard građana Jugoslavije bio je gotovo jednak životnom vijeku i životnom standardu građana "zapadnih" kapitalističkih zemalja poput [[Italija|Italije]], [[Francuska|Francuske]], [[SADSjedinjene Američke Države|Sjedinjenih Američkih država]].
Zbog tadašnje deklarirane jugoslavenske neutralnost i vodeće uloge u [[Pokret nesvrstanih|Pokretu nesvrstanih]], Jugoslavenska poduzeća trgovala su otvoreno i s zapadnim i istočnim zemljama. U [[Afrika|Africi]], [[Azija|Aziji]] i nešto manje u [[Evropa|Evropi]] tadašnja jugoslavenska samoupravna poduzeća gradila su velike infrastrukturne i industrijske objekte.
Mnoge preuzete/ozdravljene tvornice djeluju kao zadruge i svi radnici primaju istu plaću. Važne odluke koje se odnose na upravljanje poduzećem, donose se na zborovima svih radnika glasanjem, a ne donese ih profesionalni menadžeri.
Profilacija tih "preuzetih/ozdravljenih poduzeća i tvornica", dovela je do formiranja pokreta ozdravljenih tvornica, koji je stupio u bliske veze s različitim političkim mrežama, u kojima su [[Socijalizam|socijalisti]], [[Juan Perón|peronisti]], [[Arhitektura|anarhisti]] i [[Komunistikomunizam|komunisti]]. Organizacijski su se izdvojile dvije velike federacije ozdravljenih poduzeća, veća '''Movimiento Nacional de Empresas Recuperadas - MNER''' (Nacionalni pokret ozdravljenih poduzeća)-ljevičarska i manja '''Movimiento Nacional de Fabricas Recuperadas - MNFR''' (Nacionalni pokret ozdravljenih tvornice) sklonija desnici.<ref> Marie Trigona, [http://www.zmag.org/content/showarticle.cfm?ItemID=995 Recuperated Enterprises in Argentina - Reversing the Logic of Capitalism], Znet, 27. mart 2006. {{en icon}}
</ref> Još poneki radnički sindikat, kao i nezaposleni (znani kao piqueteros), stare radničke zadruge i niz političkih skupina, također je pružilo podršku za takav oblik preuzimanje vlasti u poduzećima. U martu [[2003]], uz pomoć MNER-a, bivši radnici luksuznog hotela Bauen okupirali su zgradu i preuzeli kontrolu nad njom.
| 