Izaija (knjiga) – razlika između verzija

[[Izaija (prorok)|Izaija]] je jedan od četiri velikih biblijskih [[prorok]]a. Njegovo ime znači: "Jahve je spasenje". Na početku knjige napisao je, da je "sin Amosov" i da je prorokovao "u dane Uzije, Jotama, Ahaza i [[Ezekija|Ezekije]], kraljeva judejskih. <ref>http://www.hbk.hr/biblija</ref>" Bio je oženjen i imao je dva sina. Prvi se zvao Sear Jasub (hebr. "Ostatak će se obratiti", Iz 7,3), a drugi Maher Salal Has Baz (hebr. "brz grabež, hitar plijen", Iz 8,3) <ref>http://www.biblecentre.org/language/croatian/ar_bible_books.htm#27%20Prorok%20Izaija</ref>. Prorokovao je u vremenu između oko 767. i 697. g. pne. Neki učenjaci smatraju, da je Izaija napisao dio knjige, a tradicionalno se smatra da je pisac cijele knjige. Spominje [[Perzija|perzijskog]] kralja [[Kir Veliki|Kira Velikoga]] puno prije njegove vladavine (Iz 45,1-5). [[Josip Flavije]], židovski povjesničar napisao je, kako je Kir Veliki pročitao što je Izaija napisao o njemu, što ga je potaklo, da dopusti povratak [[ŽidoviJevreji|Židova]] iz [[babilon]]skog progonstva.

Knjiga ima 66 poglavlja i može se podijeliti u tri dijela. U prvom dijelu (od 1. do 35. poglavlja), opisuje se izvanjska povijest [[Izrael]]a. Tu su proročanstva o posljednjim vremenima, o [[Bog|Božjem]] odnosu prema izraelskom narodu i susjednim narodima. U poglavljima od 28. do 35. je šesterostruko jadikovanje nad [[Jeruzalem]]om, lošim odlukama naroda, jer su se pouzdavali u ljude, a ne u Boga. Izaija je kritičar [[politika|politike]] izraelskih kraljeva. Upozorio je kralja Ahaza, da ne sklapa savez s [[Asirija|Asirijom]], a kasnije i njegova nasljednika, da ne sklapa savez s [[Egipat|Egiptom]], jer se treba osloniti na Jahvu, a ne na ljudsku pomoć <ref>Svijet Biblije, Stari zavjet, Mladinska knjiga, Zagreb 1991.</ref> Drugi dio knjige (od 36. do 39. poglavlja) je [[povijesthistorija|povijesni]] odlomak o životu kralja [[Ezekija|Ezekije]]. Navodi događaje iz [[Druga knjiga o Kraljevima|Druge knjige o Kraljevima]], u kojima je naglašena Ezekijina pobožnost koje se očituje u Izaijinom proroštvu. Značajno je da on sve do kraja ponavlja srž svoje poruke: treba se uzdati u Jahvu, a ne u sile ovoga svijeta. Treći dio (od 40. do 66. poglavlja) je o unutarnjoj povijesti Izraela, o odnosu naroda prema Mesiji ([[Isus]]u), opisano je izbavljenje iz [[Babilon]]a te završava opisom Kristove vladavine u Tisućgodisnjem kraljevstvu <ref>http://www.biblecentre.org/language/croatian/ar_bible_books.htm#27%20Prorok%20Izaija</ref>. Izaija velik broj puta spominje Mesiju, kako će obećani Spasitelj biti sam [[Bog]], da će se utjeloviti Sin Božji. Bit će vjeran [[Bog Otac|Bogu Ocu]], trpjet će [[bol]] i mučenja, otkupit će ljude od [[grijeh]]a: "Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut. A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe (Iz 53,3-5)." Velik broj puta spominju se i riječi "spasenje" i "Svetac Izraelov".