Ivo Kozarčanin – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m Bot: migracija 3 međuwiki veza sada dostupnih na stranici d:q1254391 na Wikidati |
m Bot: popravljanje preusmjeravanja |
||
Red 1:
[[Datoteka:Ivo Kozarčanin reljef.jpg|thumb|200px|'''Ivo Kozarčanin''']]
'''Ivo Kozarčanin''' ([[Hrvatska Dubica]], [[14. 10.|14. listopada]] [[1911]]. - [[Zagreb]] [[4. 2.|4. veljače]] [[1941]].) bio je [[Hrvatska|hrvatski]] [[pjesnik]], [[proza]]ik, [[književna kritika|književni kritičar]].
Ubrzo nakon rođenja seli u [[Mađarska|mađarsko]] mjesto [[Oreglak]], gdje je njegov otac službovao kao željezničar. Nakon sloma [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarske]] obitelj se vraća u [[Hrvatska Dubica|Hrvatsku Dubicu]] u kojoj polazi pučku, a potom i trgovačku školu. Godine [[1923]]. dolazi u [[Zagreb]] i nastavlja školovanje na građanskoj i učiteljskoj školi. [[1932]]. upisuje [[Filozofski fakultet u Zagrebu|Filozofski fakultet]]. Od [[1938]]. urednik je kulturne rubrike ''“Hrvatskog dnevnika”''. Poginuo je nesretnim slučajem tako što ga je, dok je kasno navečer prolazio pored Topničke vojarne u [[Ilica|Ilici]], ustrijelio stražar.
Red 8:
Roman ''“Tuđa žena”'' ([[1937]].) pisan je pod intenzivnim dojmom [[Miroslav Krleža|Krležina]] ''“Povratka Filipa Latinovicza”'': fabula romana zasniva se na temi povratka u provinciju umjetnika koji se nada da će slikanjem i [[Kontemplacija|kontempliranjem]] pronaći izgubljenu unutarnju ravnotežu. Međutim, nesretna veza s nekadašnjom ljubavnicom, suočenje s provincijskom malograđanštinom i općom moralnom iskvarenošću - preosjetljivoga glavnog junaka vode u osamljivanje praćeno [[Rezignacija|rezignacijom]] i [[Depresija|depresijom]]. Život u provinciji postaje mu nepodnošljiv i on se vraća u grad. Premda je roman zasnovan na analizi psihe glavnog lika, njegova osjećaja neprilagođenosti i iskorijenjenosti, važnu ulogu imaju i socijalno-kritički komentari u kojima se analizira opće stanje hrvatskog društva te otkrivaju politički stavovi pisca.
Spoj socijalno-kritičkih i psihološko-analitičkih elemenata mnogo je uspješnije izveden u romanu ''“Sam čovjek”'' (1937.), jednom od najboljih djela međuratne hrvatske književnosti. Po žanrovskim oznakama taj roman nasljeduje posebnu inačicu tzv. ''Bildungsromana'', karakterističnu za hrvatsku književnost [[19.
Roman je podijeljen u dvije cjeline: prva, ''“Mračna mladost”'', tematizira dječaštvo glavnog junaka Valentina, njegove rane godine provedene u zavičajnome mjestu negdje u Posavini, prilike u njegovoj obitelji, te gimnazijsko školovanje u velikom gradu; drugi dio, ''“Buga plače”'', vezan je za potonje razdoblje, kad Valentin završivši gimnaziju nalazi posao, te za nesretnu ljubav i brak s Bugom. Svi dogadaji ispripovijedani su iz Valentinove [[Vizura|vizure]], on je središte svijesti u romanu tako da je njegova hipertrofirana emotivnost i neurotičnost utkana u stilsku strukturu pripovjednog teksta. Središnja dva dijela romana predočena su u analeptičkoj perspektivi, kao svojevrsna Valentinova retrospekcija: središnji narativni korpus romana uokviren je dvama monološkim fragmentima iz kojih naziremo da se glavni junak obraća nekom sugovorniku za vlastitim stolom (možda i hipotetičnom dvojniku), želeći mu ispripovjediti svoju životnu priču. Provodeći svojeg junaka kroz različite društvene sredine u međuratnoj Hrvatskoj, Kozarčanin kritički komentira aktualne političke i ekonomske prilike te [[Erozija|eroziju]] moralnosti. No osnovnu vrijednost romana čine njegove lirske i psihološko-analitičke dionice u kojima je dojmljivo iscrtano nekoliko impresivnih, duševno kompleksnih, tragički determiniranih literarnih karaktera. Najbolji su dijelovi romana u kojima se analizira ljudska osamljenost, bačenost u egzistenciju, nemoć uspostave harmoničnih i konstruktivnih odnosa s drugim osobama, nemogućnost realizacije intenzivna i skladna ljubavnog odnosa. Tim osobinama Kozarčanin anticipira potonju hrvatsku književnost egzistencijalističke inspiracije.
| |||