Wikipedija

Grčko-turski rat (1919–1922) – razlika između verzija

Interaktivna pretraga historije
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
Addbot (razgovor | doprinos)
46.972 izmene
m Bot: migracija 33 međuwiki veza sada dostupnih na stranici d:q87138 na Wikidati
m Bot: popravljanje preusmjeravanja
Red 3:
|slika=SkaryaPanaroma tr-wikipedia artist Sergey Prisekin.jpg
|opis_slike=Bitke kod Sakarje, slika Sergeja Prisekina
|datum=[[maj]] [[1919]] - [[22. 10.|22. oktobar]] [[1922]]
|mjesto=[[Mala Azija]]
|povod=Proširenje Grčke na račun Turske
Red 10:
|strana2=[[Datoteka:Flag of Turkey.svg|20px]] Turski revolucionari<br>
|komandant1 = [[Datoteka:Flag of Greece (1828-1978).svg|20px]] Leonidas Paraskevopoulos,<br>Anastasios Papoulas,<br>Georgios Hatzianestis
|komandant2 = [[Datoteka:Flag_of_Turkey.svg‎|20px]] Ali Fethi Okyar,<br>İsmet İnönü,<br>[[Kemal Atatürk|Mustafa Kemal Atatürk]],<br>Fevzi Çakmak
|snaga1 = 200,000*
|snaga2 = 120,000*+lokalna milicija
Red 23:
Grčka kampanja otpočela je zato jer su saveznici iz [[Antanta|Antante]], osobito [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britanski]] premijer [[David Lloyd George]], obećali Grčkoj, za savezništvo u ratu, teritorijalno proširenje na račun protivničkog [[Otomansko Carstvo|Otomanskog Carstva]]. Završio je tako da su se Grci morali povući na granice od prije početka rata i velikom razmjenom stanovništva, s tek osnovanom [[Turska|Republikom Turskom]], i Mirovnim sporazumom iz [[Lausanna|Lausanne]].
 
Propast vojne kampanje [[Grčka|Grčke]], kao i neuspjesi u [[Turska|tursko]] - [[Armenijajermenija|armenskom]] sukobu, kao i neuspjesi u [[Francuska|francusko]] - [[Turska|turskom]] ratu protiv Turskog nacionalnog pokreta, prisilili su [[Antanta|Saveznike]], da napuste [[Mirovni sporazum u Sèvresu|Mir iz Sèvresa]] i pregovaraju u [[Lausanna|Lausanni]] o novom mirovnom sporazumu. Na kraju su morali priznati nezavisnost [[Turska|Turske Republike]] i turski suverenitet nad Istočnom [[Trakija|Trakijom]] i [[AnadolijaMala Azija|Anatolijom]].
 
== Pozadina sukoba ==
==== Geopolitički okvir sukoba ====
Geopolitički kontekst sukoba proizlazi iz posljedica [[Prvi svjetski rat|Prvog sjetskog rata]], kao i u činjenici da je [[Otomansko Carstvo]] bilo uključeno u [[Bliski istokIstok|Blisko istočne]] intrige. [[Grci]] su dobili naredbu da se iskrcaju u [[Izmirİzmir|Smirnu]] ([[turski jezik|turski]]: [[İzmir|Izmir]]) od stane [[Antanta|Antante]], kao dio dogovora o podjeli [[Otomansko Carstvo|Otomanskog Carstva]]. Za vrijeme tog sukoba, [[Otomansko Carstvo]] se potpuno urušilo, i bilo prisiljeno od strane pobjedničke [[Antanta|Antante]], potpisati [[Mirovni sporazum u Sèvresu]] 10. augusta [[1920]].
Bilo je puno tajnih sporazuma koji su uključivali komadanje [[Otomansko Carstvo|Otomanskog Carstva]], nakon [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]].
 
Trojna Antanta je davala kontradiktorna obećanja Grcima na račun Male Azije.
 
Na [[Pariška mirovna konferencija 1919.|Pariškoj mirovnoj konferenciji, 1919.]], grčki premijer [[Elefterios Venizelos|Venizelos]], snažno je lobirao je za veliko proširenje [[Grčka|Grčke]] tzv. ( Veliku Ideju, [[grčki jezik|grčki]]: Megali Idea) koja bi uključivala brojne grčke zajednice u Sjevernom [[Epir|Epiru]], [[Trakija|Trakiji]] i [[Mala Azija|Maloj Aziji]]. [[Antanta|Savezici]], a osobito [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britanski]] premijer [[David Lloyd George]] su obećali
Grčkoj teritorije u zamjenu za velike žrtve i troškove koje su [[Grci]] podnijeli za rata na strani saveznika iz [[Antanta|Antante]].
 
To je uključivalo istočnu [[Trakija|Trakiju]], otoke ''Imbros'' (turski: Gökçeada) i ''Tenedos'' (turski: Bozcaada), kao i djelove zapadne [[AnadolijaMala Azija|Anadolije]], oko grada [[Izmirİzmir|Smirne]], gdje je u to vrijeme živjela značajna grčka zajednica. Italo-anglo-francuski ''Sporazum iz St.-Jean-de-Maurienne'', potpisan 26. aprila [[1917]]., ustanovio je ''Srednjo-istočne interese [[Italija|Italije]]'', ali je taj dogovor prekršen [[Grčka|grčkom]] okupacijom [[Izmirİzmir|Smirne]], koja je obećana [[Italija|Italiji]]. Prije same okupacije, [[Italija|talijanska]] delegacija se opirala ideji [[Grčka|grčke]] okupacije zapadne [[AnadolijaMala Azija|Anadolije]], nakon toga napustila je [[Pariška mirovna konferencija 1919.|Parišku mirovnu konferenciju]] i nije se vratila do 5. maja. Odlazak [[Talijaniitalijani|talijana]] olakšao je posao [[David Lloyd George|Lloyd Georgeu]] da uvjeri [[Francuska|Francusku]] i [[Sjedinjene Američke Države]] da daju prednost [[Grci]]ma u vojnim operacijama u Zapadnoj [[AnadolijaMala Azija|Anatoliji]] u odnosu na [[Talijaniitalijani|talijane]].
 
Po nekim historičarima, Grčka okupacija [[Izmirİzmir|Izmira]]a (Smirne), bila je kap koja je prelila čašu i uzrokovala ''Turski nacionalni pokret''. Po [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britanskom]] historičaru ''Arnold J. Toynbeeu'', to je bila sramota političara [[Elefterios Venizelos|Venizelosa]] i [[David Lloyd George|Lloyd Georgea]], koji su načinili velike pogreške i izazvali velike patnje [[Grci|grčkog]] i [[Turci|turskog]] stanovništva ([[Grčko-turska razmjena stanovništva|masovnog preseljenja]]). Tako su nestali [[Pont |Pont]]ski [[Grci]], istovremeno to je izazvalo i promjenu etičkog stanja stanovništva u Sjevernoj [[Grčka|Grčkoj]], gdje je većina prognanika upućena, osobito u [[Makedonija (Grčka)|Makedoniji]] i [[Trakija|Trakiji]], gdje se promijenio etički sastav stanovništva, a to je izazvalo daljnje krize koje se protežu gotovo do današnjeg dana.
 
==== Grčka zajednica u Anadoliji ====
Jedan od glavnih argumenata [[Grčka|Grčke]] vlade za upućivanje vojne ekspedicije u [[Mala Azija|Malu Aziju]], bila je i brojna Grčka zajednica u [[AnadolijaMala Azija|Anadoliji]].
[[Grci]] [[Jonjani]] naselili su [[Mala Azija|Malu Aziju]] oko [[Lidija|Lidije]], još za [[antika|antike]]. [[Grčke kolonije]] u [[Mala Azija|Maloj Aziji]], bile su značajan dio
grčkog svijeta, i uvijek pod kontrolom [[Grci|Grka]], od [[brončano doba|brončanog doba]], preko [[Helenizam|helenizma]], [[BizantBizantsko carstvo/Latinična verzija|Bizanta]]a pa sve do kraja [[15. vijek]]a, kad su [[Turci]] [[Seldžuci]] osvojili i posljednje grčke enklave otpora. Prije [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]] oko 2,5 milijuna [[Grci|Grka]] živjelo je unutar teritorija [[Turska|Turske]] (kakva je danas). Nova turska ratna vlada, započela je [[1915]]. sa rigidnom nacionalističkom politikom protiv manjinskih zajednica, koja se po nekim povjesničarima može nazvati - [[genocid]]nom. Najpoznatiji takav primjer je [[Armenski genocid]], a bilo je progona i drugih manjinskih zajednica (uglavnom [[kršćaniхришћанин|kršćana]]). Između ostalog na taj način je i proganjana i terorizirana brojna [[grci|grčka]] zajednica u [[Pont]]u, [[Mala Azija|Maloj Aziji]] i Zapadnoj [[AnadolijaMala Azija|Anadoliji]]).
 
Tadašnji grčki premijer [[Elefterios Venizelos]], u izjavi danoj [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britanskim]] novinarima rekao je: ''Grčka ne ratuje protiv [[islam]]a, već protiv anakrone, korumpirane i nesposobne vlasti, koju će istjerati sa onih područja gdje [[Grci]] čine većinu stanovništva''.
Red 49:
 
==== Grčki nacionalizam ====
Jedan od velikih pokretača rata bila je grčka nacionalističko - [[iredentizam|iredentistička]] '''[[Megali Idea]]''' (Velika Ideja), zapravo jedna vrsta ponovnog uskrsnuća [[BizantBizantsko carstvo/Latinična verzija|Bizantskog carstva]], na obje obale [[Egejsko more|Egejskog mora]].
U vrijeme [[Grčki rat za nezavisnost|grčke borbe za nezavisnost]] od [[Otomansko Carstvo|Otomanskog Carstva]] ([[1830]].), - Megali Idea, igrala je veliku ulogu u grčkoj politici i nacionalnoj svijesti.
Megali Idea ipak nije bio samo probuđeni romantičarski nacionalizam [[19. vijek]]a, ona je bila u korijenima mnogih grčkih vjerovanja, a to je da [[Istanbul|Konstatinopolis]] ponovo treba obnoviti kao sjedište kršćanstva, i da treba ponovno obnoviti kršćansko [[BizantBizantsko carstvo/Latinična verzija|Bizantinsko Carstvo]] koje je propalo [[1453]]., kao i da crkva [[Aja Sofija]] ponovno treba biti u [[kršćanstvohrišćanstvo|kršćanskim]] rukama.
 
'''Megali Idea''', uključivala je [[Istanbul|Konstantinopolis]], [[KretaKrit|Kretu]], [[Tesalija|Tesaliju]], [[Epir|Epir]], [[Makedonija (region)|Makedoniju]], [[Trakija|Trakiju]], [[Egejsko more|Egejske otoke]], [[Cipar]], obalu [[Mala Azija|Male Azije]], pa čak i [[Pont]] u [[Crno more|Crnom moru]].
 
== Vojne operacije ==
Red 61:
* U ''trećem'', završnom periodu, koji je trajao do augusta [[1922]]., [[Turci]] su preuzeli stratešku inicijativu i prisilili grčku vojsku na napuštanje [[Mala Azija|Male Azije]].
 
==== Zaposjedanje [[Izmirİzmir|Smirne]] od strane Grka, svibanj [[1919]]. ====
[[datoteka:Izmir15Mayis1919.jpg|thumb|left|260px|Iskrcavanje grčkih vojnika u Smirni 15. maja 1919.]]
Dvadeset tisuća grčkih vojnika iskrcalo se u [[Izmirİzmir|Izmiru (Smirna)]] [[15. maja5.|15. majaa]]a [[1919]]., i preuzelo kontrolu nad gradom i okolicom, pod zaštitom [[grčka|grčke]], [[francuska|francuske]] i [[ujedinjeno kraljevstvoKraljevstvo|britanske]] mornarice. Pravna osnova tog čina bio je član 7. Primirja iz Mudrosa, koji je dozvoljavao Saveznicima ''zauzimanje bilo koje strategijske pozicije ako bi to zahtjevala sigurnost Saveznika''.
 
Grčke snage su u međuvremenu ušle i u istočnu [[Trakija|Trakiju]]. Grci u [[Izmirİzmir|Izmiru]]u (Smirna) i ostali kršćani, (većinom [[Jermeni|Armenci]], bili su manjina po [[turski jezik|turskim]] izvorima, a većina po [[grčki jezik|grčkim]]). Oni su dočekali [[grčka|grčke]] vojnike kao oslobodioce, nasuprot njima [[turci|tursko]] stanovništvo, je u njima vidjelo - okupatore.
[[Grci|Grčko]] iskrcavanje prošlo je uz manje sporadične otpore, manjih neregularnih turskih vojnih grupa po periferiji. Većina regularne vojske dočekala je [[Grci|Grke]] u miru ili se povukla dublje u unutrašnjost.
 
Dok je turskoj vojci naređeno da ne puca, turski nacionalist - ''Hasan Tahsin'' ubio je [[Grčkigrčki jezik|grčkog]] službenika, na to su grčki vojnici, otvorili vatru na turske vojnike i vladinu zgradu, oko 300 do 400 [[Turci|Turaka]] i oko 100 [[Grci|Grka]] poginulo je tog prvog dana.
Grčka uprava bila je ponižavajuća za muslimane, osobito kad se zahtjevalo skidanje [[fes|fesova]] (sa muških glava) i [[feredža]] sa ženskih lica, što su ortodoksni [[islam|islamski]] vjernici doživljavali kao tešku uvredu i teror nad sobom.
 
==== Grčka ljetna ofenziva 1920. ====
U ljeto [[1920]]., [[Grčka vojska|grčka vojska]] poduzela je seriju uspješnih napada u pravcu doline [[Meander]] (Menderes), ''Peramosa'' i ''Filadelfije''. Ciljevi ove ofenzive bili su osiguranje strateške dubine za obranu Smirne( [[Izmirİzmir|Izmira]] ) i njezine okolice. Na kraju te kampanje [[Grci|Grci]] su povećali svoj okupacioni teritorij u [[AnadolijaMala Azija|Anadoliji]].
 
==== [[Mirovni sporazum u Sèvresu]], (august [[1920]].) ====
10. augusta, [[1920]]., [[Otomansko Carstvo|Otomansko carstvo]], potpisalo je [[Mirovni sporazum u Sèvresu|Sporazum iz Sèvresa]], prepuštajući [[Grčka|Grčkoj]], [[Trakija|Trakiju]], sve do linije Čatalja. Ono što je bilo još značajnije, je da je [[Turska]] dala prava Grčkoj na otoke ''Imbros'' i ''Tenedos'', zadržavši mali teritorij oko [[Istanbul|Konstantinopolisa]], otoke u [[Mramorno more|Mramornom moru]], i ''i mali uski pojas [[Evropa|evropskog]] tla''. [[BosporBosfor|Bosporski tjesnac]], prepušten je pod kontrolu Međunarodne komisije, i otvoren za promet svima. [[Turska]] je bila prisiljena prepustiti svoj teritorij oko grada Smirne ([[İzmir|Izmir]]). [[Grci|Grci]] su upravljali enklavom [[İzmir|Izmir]], ali suverinitet je nominalno ostao pod [[Sultan|sultanom]]. Po provizornom sporazumu, Smirna ([[İzmir|Izmir]]) će biti upravljana od strane lokalnog parlamenta u periodu od pet godina, a
zatim bi se uključila u [[Kraljevina Grčka|Kraljevinu Grčku]] ako se tako odluči na plebiscitu koji bi se trebao održati pod pokroviteljstvom [[Liga naroda|Lige naroda]].
 
Red 81:
 
==== Grčka ekspanzija, oktobar [[1920]]. ====
U oktobru,1920., [[Grčka vojska|grčka vojska]] napredovala je unutrašnjost [[AnadolijaMala Azija|Anadolije]] uz podršku [[David Lloyd George|Lloyda George]], koji je time želio povećati pritisak na [[Turci|Turke]] da potpišu [[Mirovni sporazum u Sèvresu|Sporazum iz Sèvresa]]. Ova avantura otpočela je za liberalne vlade [[Elefterios Venizelos|Elefteriosa Venizelosa]], koji je ubrzo je izgubio izbore i vlast i zamjenjen je ''Dimitriosom Gounarisom'', koji je unaprijedio neiskusne monarhističke [[oficir]]e na glavno komandirajuće pozizicije.
Kralj ''Konstantin I''. osobno je preuzeo komandu nad vojskom iz Smirne ([[İzmir|Izmir]] ). Strategijski ciljevi ovih operacija bili su poraziti Turske nacionaliste i prisiliti [[Mustafa Kemal Atatürk|Mustafu Kemala Atatürka]], na mirovne pregovore. Grci, su bili brojniji i modernije opremljeni i željeli što brži sukob sa slabo opremljenom turskom vojskom.
 
==== Smrt kralja Aleksandra i odstupanje premijera [[Elefterios Venizelos|Venizelosa]], oktobar [[1920]]. ====
Red 95:
==== Bitka kod Sakarje, august 1921. ====
[[datoteka:AtaturkAndIsmetInonuAugust1922.jpg|thumb|left|260px|Turski komandanti Mustafa Kemal Atatürk i İsmet İnönü,1922.]]
U julu [[1921]]., osvježena grčka vojska pobijedila je turske snage pod komandom ''Ismeta Inenia'', u bitci kod ''Kutahja - Eskişehira'' i izbila na obale rijeke ''Sakarje'' ( [[grčki jezik|grčki]]: Sangarios), na manje od 100 km zapadno od [[Ankara|Ankare]]. Turska vojska bili su brojni fanatični dobrovoljci, koji su izgarali u bitci. Ali i pored [[SSSRsovjetski Savez|sovjetske]] vojne pomoći, bili su slabo opremljeni, sa privatnim puškama pokupljenim zbrda zdola, sa malo municije, i bez
uniformi. Poraz je bio posljedica toga. Grčki kralj Konstantin je likovao, i pozvao [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britanske]] oficire na pobjedničku večeru u [[Mustafa Kemal Atatürk|Kemalov]] glavni
grad.
U međuvremenu, turski parlament, nezadovoljan potezima [[Ismet Ineni|Ismeta Inenija]] kao komandanta na zapadnom frontu, želio je da [[Mustafa Kemal Atatürk|Mustafa Kemal]] i general ''Fevzi Cakmak'' iz generalštaba preuzmu zapovjedništvo nad odbranom. Strah od grčkog napredovanja kulminirao je nakon 21 dana u ''Bitci kod Sakarje'' ( 23. august - 13. septembar, [[1921]].). Turske obrambene pozicije bile su na uzvisinama, a Grci su ih trebali na juriš
zauzeti.
Visovi su padali iz ruke u ruku, po nekoliko puta. Ključni moment bitke bio je [[grčka vojska|grčki]] pokušaj zauzimanja ''Hajmana'', na svega 40 kilometera južno od [[Ankara|Ankare]], koji su [[Turci]] uspjeli zadržati. Bitka je iscrpila obje strane, ali to je bio ipak prvi poraz [[Grci|Grka]], koji su se morali povući na ranije pozicije.
 
Slabosti grčke pozicije, bili su velika razvučenost prednjih linija, isprekidane linije opskrbe, i zbog toga, nedostatci municije u ključnim momentima.
To je bilo najviše što su [[Grci]] mogli postići u [[AnadolijaMala Azija|Anadoliji]], oni su se za nekoliko tjedana vratili se na pozicije koje su držali u julu.
Turski Parlament nagradio je oba komandanta [[Mustafa Kemal Atatürk|Mustafu Kemala]] i ''Fevzi Cakmaka'', činom [[feldmaršal|feldmaršala]], za zasluge u bitci. Do današnjeg dana nitko drugi nije dobio čin od pet [[general|generalskih]] zvjezdica u Turskoj republici.
 
==== Kraj grčke ofanzive ====
[[datoteka:Kuvva-i Milliye millitias, 1919.png|thumb|right|300px|Turska dobrovoljačka milicija]]
Po nekima Grci su poraženi jer im je izostala podrška saveznika iz [[Antanta|Antante]]. Ali po drugim stajalištima, stvar je stajala obrnuto. [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britanske]] snage zauzele su [[BosporBosfor|Bosporski tjesnac]], najbogatiji i najnaseljeniji dio [[Turska|Turske]], [[Francuska]] vojska napadala je na [[Turci|Turke]] sa juga i zauzela gradove na jugu [[AnadolijaMala Azija|Anadolije]] (uključivo [[Adana|Adanu]]) a [[Turci]] su za vratom imali i [[Armencijermeni|armenske]] borce koji su digli pobunu i tako otvorili i treći front. Sve to bilo je i više nego izdašna pomoć.
U međuvremenu su [[Turci]] osigurali [[SSSRsovjetski Savez|sovjetsku]] podršku, vrativši [[SSSRSovjetski Savez|Sovjetima]] grad ''Batum''. [[Italijani|Talijani]] su koristili svoju vojnu bazu u [[AntalijaAntalya|Antaliji]] da naoružaju i izvježbaju [[Turska vojska|turske snage]] u borbi protiv [[Grci|Grka]].
U javnim istupima, [[Mustafa Kemal Atatürk|Mustafa Kemal]] razvio je misao o [[AnadolijaMala Azija|Anadoliji]] kao "tvrđavi protiv agresije na Istok". Bitka nije bila dakle samo za [[Turska|Tursku]] već za čitav Istok.
To je mobilizirale muslimane po čitavoj [[Azija|Aziji]], i pribavilo Turskom nacionalnom pokretu brojne simpatizere i podupiratelje. ''Kilafetski komitet'' u [[Mumbai|Bombayu]] počeo je prikupljati pomoć, Turskom nacionalnom otporu, oni su izjavili: ''[[Mustafa Kemal Atatürk|Mustafa
Kemal Paša]] učinio je čuda i nemate pojma koliko u [[Indija|Indiji]] ljudi obožava njegovo ime ...''
Ipak glavni razlog [[Grčka|grčkog]] poraza bio je loše planiran strategijski cilj cijele te vojne avanture. [[Grčka]] vojska nije oskudjevala jedino u motiviranom ljudstvu, ali u svemu drugom jest, zbog siromašne privrede koja nije mogla izdržati tako dugu mobilizaciju ljudi. Uskoro je [[grčka]] okupaciona vojska, dosegla je svoj limit u logistici i počela pokazivati ozbiljne slabosti proizašle iz držanja tako velike teritorije. [[Grčka]] ekspediciona vojska trpjela je i stalne napade od strane [[turska vojska|turskih regularnih]] ali i brojnih dobrovoljačkih milicija (iregularnih snaga).
==== Zatišje - mart 1922. ====
Kad su im propali vojni pokušaji, [[Grci]] su stali apelirati na [[Antanta|Saveznike]] za pomoć, ali na početku 1922. [[Ujedinjeno Kraljevstvo|Britanci]], [[Francuzi]] i [[Italijani|Talijani]] odlučili su da [[Mirovni sporazum u Sèvresu|Sporazum iz Sèvresa]], nije moguće više održati, i da ga se mora revidirati. Nakon te odluke, stali su potpisivati separatne sporazume i napuštati svoje pozicije po [[Turska|Turskoj]], i ostavili [[Grci|Grke]] same.
U martu, [[1922]]. Saveznici su predložili primirje, ali [[Kemal Atatürk|Mustafa Kemal Atatürk]] osjećao je da ima strategijsku prednost, i odbio svake pregovore sve dok su god Grci u [[AnadolijaMala Azija|Anadoliji]]. Nastavio je sa reorganizacijom [[Turska vojska|turske vojske]] i pripremama za konačnu protuofenzivu na [[Grci|Grke]].
==== Turski protunapad - august 1922. ====
Turci su otpočeli sa svojim protunapadom 26. augusta, taj događaj oni zovu ''Velika ofenziva'' ([[turski jezik|turski]]: Buyuk Taaruz). Većina grčkih obrambenih pozicija bila je pregažena već 26. augusta, slijedeći dan pao je grad ''Afijon''. 30. augusta [[grčka vojska|grčka vojska]] pretrpila je odlučujući poraz u bitci kod [[Dumlipinar|Dumlipinara]], sa zarobljenom ili izbačenom polovicom vojske, i sa potpunim gubitkom opreme. Ovaj dan slavi se u [[Turska|Turskoj]] kao Nacionalni praznik - ''Dan Pobjede''.
U Bitci kod [[Dumlipinar|Dumlipinara]], grčki generali; ''Tricupis'' i ''Dionis'' pali su u zarobljeništvo. Nakon toga 1. septembra, [[Mustafa Kemal Atatürk|Mustafa Kemal]] naredio je [[Turska vojska|turskoj vojsci]], - ''Vojnici, Vaš prvi cilj je Mediteran, naprijed''. Nakon toga - 2. septembra, pao je ''Eskisehir'', i grčka vlada molila je [[Ujedinjeno Kraljevstvo|Britance]] da im pomognu barem zadržati enklavu [[İzmir|Izmir]] (Smirna).
 
''Balikesir'' i ''Bilecik'' zauzeti su 6. septembra, a slijedećeg dana ''Ajdin''. ''Manisa'' je pala - 8. septembra . Vlada u [[Atena (grad)|Ateni]] podnijela je ostavku, a [[turska]] konjica ušla je u [[İzmir|Izmir]] (Smirna) 9. septembra. Nakon toga pali su ''Gemlik'' ( 9. septembra), i ''Mudanja'' (11. septembra), sa opkoljenom čitavom [[Grčka|grčkom]] [[Divizija|divizijom]].
Izbacivanje [[Grčka|grčkih]] snaga iz [[AnadolijaMala Azija|Anadolije]] dovršeno je 14. septembra. [[Mustafa Kemal Atatürk|Kemalove snage]] nalazile su se sjeverno od [[BosporBosfor|Bospora]]a, na [[Mramorno more|Mramornom moru]], i [[Dardaneli|Dardanelima]], tu su [[antanta|saveznički]] garnizoni osvježeni vojnicima, [[Ujedinjeno Kraljevstvo|Britanije]], [[Francuska|Francuske]] i
[[Italija|Italije]] iz [[Istanbul|Konstantinopolisa]]. [[Ujedinjeno Kraljevstvo|Britanska]] vlada odlučio se oduprijeti [[Turci|Turcima]] kod [[Dardaneli|Dardanela]], i zatražila je pomoć od [[Francuzi|Francuza]] i [[TalijaniItalijani|Talijana]], želivši tako pomoći [[Grci|Grcima]]
da zadrže istočnu [[Trakija|Trakiju]]. Unatoč tom apelu, [[Italijani|Talijani]] i [[Francuzi]] napustili su svoje položaje, i ostavili [[Ujedinjeno Kraljevstvo|Britance]]
 
same na frontu. [[Mustafa Kemal Atatürk|Kemalove snage]] izbile su na Bospor 24. septembra, i odbile [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britanski]] zahtjev da se povuku. Ovo rezolutno odbijanje, podvojilo je [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britansku]] vladu, Saveznički komandant [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britanski]] general '''Harington''', naredio je svojim ljudima da ne pucaju na [[Turci|Turke]], i upozorio kabinet da ne srlja u avanturu.
[[Grčka vojska|Grčka mornarica]], napustila je [[Istanbul]] nakon njegovog zahtjeva, nakon toga prisilio je Grke da se povuku iza [[rijeka Marica|rijeke Marice]] u [[Trakija|Trakiju]].
 
Ovi potezi naveli su [[Mustafa Kemal Atatürk|Mustafu Kemala Atatürk]] da prihvati pregovore o prekidu vatre.
==== Politika spaljene zemlje od strane Grka ====
Po mnogim izvorima, prilikom svog povlačenja iz [[AnadolijaMala Azija|Anadolije]] u zadnjoj fazi rata, [[grčka vojska]] je provodila politiku masovne odmazde i spaljivala sve od kuda se povlačila.
Po izvještajima ''Jamesa Loder Parka'', [[SADsjedinjene Američke Države|američkog]] vice-konzula u [[Istanbul|Istanbulu]] u to vrijeme, koji je posjetio uništene krajeve odmah nakon grčke evakuacije, situacija je izgledala ovako; ''Manisa...gotovo potpuno uništena vatrom...10 300 kuća, 15 džamija, 2 hamama, 2 278 trgovina, 19 hotela, 26 vila…uništeno.''
==== Ponovno zauzimanje Izmira - septembar 1922. ====
[[datoteka:KiMOiG.jpg|thumb|right|300px|Ulazak turske vojske u Izmir 9. septembra 1922., slika Ahmeta Zija Akbuluta]]
Zbog mogućnosti velikih nereda i zločina koji bi se mogli desiti nakon ponovnog zauzimanja Smirne (Izmira), [[Kemal Atatürk|Mustafa Kemal Atatürk]] izdao je zapovjed da će kazniti na smrt svakog turskog vojnika koji bi terorizirao civile. Par dana prije zauzimanja grada dijeljeni su letci po gradu pisani na [[grčki jezik|grčkom jeziku]]. [[Mustafa Kemal Atatürk|Kemal Atatürk]] je također naglasio da vlada u [[Ankara|Ankari]] ne može biti odgovorna za pojedine slučajeve odmazdi i
masakra.
Ove naredbe su naveliko ignorirane od strane [[Turska vojska|turske vojske]] i [[Nasrudin Paša|Nasrudin Paše]], zapovjednika turske vojske u [[Izmirİzmir|Izmiru]], čije su zapovjedi bile potpuno oprečne Atatürkovim. [[Nasrudin Paša|Nasrudin Pašine]] naredbe imale su za glavni cilj protjerivanje [[kršćaniхришћанин|kršćanskog]] stanovništva iz grada.
Za vrijeme komfuzije i anarhije koja je uslijedila, veliki dio grada je izgorio, a imovina [[Grci|Grka]] je opljačkana. Požar je i danas sporan događaj, neki ga pripisuju [[Turska vojska|turskoj vojsci]], dok je po drugima uzrok, - ''starost kuća'', ali ostaje činjenica da su gorjeli samo [[Grčka|grčki]] i [[Armenijajermenija|armenski]] dijelovi grada.
[[Turska vojska]] izmasakrirala je dobar dio kršćanske populacije, ono uključuje linč i neobično sadističko ubistvo, grčkog pravoslavnog [[Mitropolit|Mitropolita]] ''Krisostomosa'' iz [[Izmirİzmir|Smirne]], kome su najprije odsječene uši, nos i ruke, a oči iskopane nožem. [[Grci]] su nastojali pobjeći iz grada brodovima, bar do [[antanta|Savezničkih]] brodova.
==== Prekid neprijateljstava ====
Sporazum o prekidu vatre iz Mudanije zaključen je 11. oktobra [[1922]]. Saveznici ([[Ujedinjeno Kraljevstvo|Britanci]], [[Francuzi]] i [[Italijani|Talijani]]) ostali su kontrolirati istočnu [[Trakija|Trakiju]] i [[Bosfor|Bospor]]. [[Grci]] su morali napustiti ta područja. Sporazum je stupio na snagu 15. oktobra dan nakon što su ga [[Grci]] potpisali.
''Primirje iz Mudanije'' naslijedio je ''Sporazum iz [[Lausanna|Lausanne]]'', velik njegov dio posvećen je razmjeni stanovništva.
Preko jedan i pol miliona [[Grci|Grka]] ([[kršćaniхришћанин|kršćana]]) je preseljeno, nešto u [[Periferija Atika|Atiku]] a dobar dio u novostečene teritorije u [[Makedonija (Grčka)|Makedoniji]] i [[Trakija|Trakiji]].
 
==== Snage koje su pomagale Turske nacionaliste ====
Nova Grčka vlada, pod ''Gunaresom'', smijenjila je sve [[oficir]]e [[veteran|veterane]], i za vrhovnog komandanta vojske postavila ''Anastasiosa Papulasa''. [[Francuzi]] i [[Italijani|Talijani]] sklopili su posebne sporazume sa [[Turci|turskim]] revolucionarima, i tako učvrstili njihovu vlast. Prodali su im velike količine vlastitog oružja (sa terena), jer su računali da su Grci ionako [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britanski]] klijenti, pa ga neće kupiti. [[Italijani|Talijani]] su koristili svoje baze u [[AnadolijaMala Azija|Anadoliji]] za pomoć [[Turci|Turcima]], a protiv [[Grci|Grka]], koji su ih izgurali sa željenih pozicija. Napokon i novoformirani sjeverni susjed
[[SSSR|Sovjetski Savez]] imao je dobar odnos sa Kemalom Ataturkom, jer nije bio u poziciji i nije želio otvarati novi front na svojim južnim granicama. Taj odnos sa novom turskom vlašću, kulminirao je ''Sporazumom iz [[Moskva|Moskve]]'' (1921.). [[SSSRSovjetski Savez|Sovjetski savez]] je mirno
promatrao Grčko - turski i Tursko - [[Armencijermeni|armenski]] sukob i pomagao Kemala novcem i municijom.
 
== Razaranja i etničko čišćenje ==
==== Grčki masakri nad Turcima ====
Britanski povjesničar ''Arnold J. Toynbee'' napisao je da je organiziran teror nakon Grčke okupacije [[Izmirİzmir|Smirne]] ([[15. maj5.|15. maja]]a [[1919]].).
''Toynbee'' je zajedno sa svojom ženom svjedočio teroru [[Grci|Grka]] nad [[Turci|Turcima]] u ''Jalovi'', ''Gemliku'', i ''Ismidu'', naseljima gdje su ''spaljene i opljačkane kuće, sa svježim leševima, i terorom zaplašenog preživjelog stanovništva.'', isto tako svjedočio je pljačkama vršenim od strane [[Grci|grčkih]] civila i vojnika u uniformama.
Unutrašnja Saveznička komisija na ''Jalova - Gemlik'' poluotoku, u svom izvještaju iz [[23. maj5.|23. maja]]a [[1921]]., napisala je da se je za Grčke okupacije zapadne [[AnadolijaMala Azija|Anadolije]] dešavalo slijedeće; ''Područje je izloženo sistematskom uništenju, dio po dio, i to najmanje za posljednjih dva mjeseca, razaranja su i veća u blizini grčkih naselja. Članovi komisije zaključuju da u dijelovima ([[Kazakadiluk|kaze]]) Jalove i Guemlek, zauzetim od strane [[grčka vojska|grčke vojske]], postoji sistematski plan za uništenje turskih sela, i istrebljenje muslimanske populacije. Taj plan provode [[grčka|grčke]] i [[armenijajermenija|armenske]]
bande uz instrukcije a katkada i direktnu pomoć [[grčka vojska|grčkih regularnih snaga]].''
==== Turski masakri nad Grcima i Armencima ====
Brojne zapadne novine izvještavale su o zlodjelima turske vojske nad kršćanskim civilnim stanovništvom, večinom nad [[Grci|Grcima]] i [[ArmenciJermeni|Armencima]].
Britanski povjesničar ''Tonybee'', zabilježio je da su [[turska vojska|turske jedinice]] namjerno palile [[Grci|grčke]] kuće, i nastojale ih totalno uništiti, tako da istjeraju i unište stanovništvo.
Masakri su provođeni između [[1920]]. - [[1923]]., za Turskog rata za nezavisnost, naročito protiv [[ArmenciJermeni|Armenaca]] na Istoku i Jugu, i protiv [[Grci|Grka]] u [[Crno more|Crnomorskoj]] regiji.
Bilo je isto tako značajan kontinuitet politike terora između [[1915]]. - [[1917]]. i [[1919]].- [[1921]]. u Istočnoj [[AnadolijaMala Azija|Anadoliji]]. Turski guverner, ''Ebubekir Hazim Tepejran'' u Regiji Sivas, rekao je da su masakri [[1919]]. počinjeni nad [[Grci|Grcima]] u njegovom dijelu
crnomorske obale toliko strašni da ih on nije u stanju ni opisati. Po službenim izvještajima 11.181 Grka je ubijeno tokom 1921., od strane Regularne vojske pod komandom [[Nuredin Paša|Nuredin Paše]] (koji se proslavio ubistvom mitropolita Krisostomosa). Pojedini parlamentarni zastupnici zahtjevali su da [[Nuredin Paša]] bude osuđen na smrt, i zahtjevali su njegovo suđenje, koje je kasnije povučeno zbog intervencije Mustafe Kemala.
 
Po izvještajima iz tadašnjih novina - ''Scotsman'', 18. augusta, [[1920]]., u mjestu ''Feival'', u oblasti ''Karamusal'', jugo-istočno od ''Ismida'' u [[Mala Azija|Maloj Aziji]], [[Turci]] su masakrirali 5 000 [[kršćaniхришћанин|kršćana]]. Jednako kao što su napadali [[Grci|Grke]], [[Turci]] su masakrirali i [[ArmenciJermeni|Armence]], nastavljajući svoju politiku iz [[1915]]. tzv. [[Armenski genocid|Armenskog genocida]] nazvanog tako u mnogim zapadnim novinama.
 
Zabilježeni su i masovni masakri nad [[Grci]]ma u regiji [[Pont]], oni se i danas spominju od strane [[Grci|Grka]] i [[Ciprani|Ciprana]] (grčkih) kao ''[[Pontski genocid]]''.
 
Dana 25. februara [[1922]]., 24 [[Grci|grčkih]] sela u regiji [[Pont]] je spaljeno do temelja. Američke novine - ''Atlanta Observer'', napisale su; "Smrad od izgorjelih tijela žena i djece iz Ponta", govori reportaža "dolazi kao upozorenje na ono što čeka kršćane u [[Mala Azija|Maloj Aziji]] nakon povlačenja [[Grčka vojska|Grčke vojske]]". U prvih nekoliko mjeseci [[1922]]., 10 000 Grka je pobijeno od strane nastupajućih kemalističkih snaga, po izvještajima novina - ''Belfast News''.
[[SADSjedinjene Američke Države|Američki]] humanitarci dočekani su velikom dozom opreza i sumnji, čak i kad su pokušavali pomoći civilnim [[muslimani|muslimanskim]] žrtvama sukoba.
 
Časopis ''Christian Science Monitor'', pisao je da [[Turska|turske]] vlasti onemogućuju humanitarnim organizacijama da pruže pomoć [[Grci|Grčkim]] civilima čiji su domovi spaljeni, puštajući ih da umru bez adekvatne pomoći.
 
Velik broj Grka bio je prisiljen napustiti svoje domove u [[Jonija|Joniji]], [[Pont]]u i Istočnoj [[Trakija|Trakiji]] između [[1914]].- [[1922]]. Tim izbjeglicama, kao i brojnim [[SADsjedinjene Američke Države|američkim]] izbjeglicama [[Grci|Grcima]] porijeklom iz [[AnadolijaMala Azija|Anadolije]] nije dozvoljen povratak nakon
[[1923]]. i nakon potpisivanja [[Sporazum iz Lausanne|Sporazuma iz Lausanne]]. ''Norman Naimark'' tvrdi da je [[turska|turski]] protuudar imao sve karakteristike etičkog čišćenja : ''...Turci su iskoristili svoju priliku da očiste [[Egejsko more|Egej]] i Zapadnu [[AnadolijaMala Azija|Anatoliju]] od starosjedioca [[Grci|Grka]]. [[Grčka vojska]] obavila je velik dio posla za njih paleći [[grčka]] naselja pri svom povlačenju iz [[AnadolijaMala Azija|Anadolije]]''.
 
Nasilno preseljenje stanovništva natjeralo je oko 1.5 milijuna [[Grci|Grka]] iz [[Turska|Turske]] u zamjenu za pola miliona [[Turci|Turaka]] iz [[Grčka|Grčke]].
Izvor: https://sh.wikipedia.org/wiki/Grčko-turski_rat_(1919–1922)