Grčki građanski rat – razlika između verzija

|opis_slike=Delegacija [[Grčka narodnooslobodilačka armija|ELAS]]-a na Festivalu mladih u Budimpešti [[1949]]

|datum=[[novembar]] [[1944|1944.]] - [[16. 10.|16. oktobar]] [[1949]]

'''Grčki građanski rat''' ( [[grčki jezik|grčki]]: Ελληνικός εμφύλιος πόλεμος, eliinikos еmfilios polemos) je naziv za oružani sukob vođen od [[1944]]. do [[1949]].god., između vladinih snaga podržavanih od strane [[Ujedinjeno Kraljevstvo|Ujedinjenog Kraljevstva]] ( i kasnije i [[Sjedinjene Američke Države|SAD]]) i [[ELASGrčka narodnooslobodilačka armija|Narodnooslobodilačke armije Grčke (ELAS)]], [[grčki jezik|grčki]]: Ελληνικός Λαϊκός Απελευθερωτικός Στρατός, Ellinikos Laïkos Apeleftherotikos Stratos), podržavane od strane zemalja Istočnog bloka ([[komunizam|komunista]]). Pobjeda vladinih snaga, trasirala je put Grčke u [[NATO]] savez i osigurala južni bok Nato pakta, a time i važni strategijski pravac za [[Sueski kanal]].

Istovremeno, ta pobjeda je udaljila Grčku od susjednih sjevernih [[Socijalizam|socijalističkih zemalja]]. Grčki građanski rat je bio i prvi primjer poslijeratne komunističke pobune. ELAS je bio pod kontrolom [[KKEKomunistička partija Grčke|Grčke komunističke partije - KKE]], (grčki: Κομμουνιστικό Κόμμα Ελλάδας, Kommounistikó Kómma Elládas), i pomagan od snaga Istočnog bloka (komunista). To je bio prvi veći sukob snaga tzv. socijalizma, komunizma (tj. Istočnog bloka) i tzv. snaga slobodnog svijeta, tj. [[kapitalizam|kapitalizma]] ( Zapadnog bloka). Isti taj sukob uzima se i za početak takozvnog [[hladni rat|hladnog rata]], niza političko-vojnih konfrotacija, koji je po nekima trajao do pada

U '''drugoj fazi''' ([[1944]].), ljevičarske organizacije ELAS (vojno krilo) i [[Narodnooslobodilačka fronta Grčke|EAM]] (politička organizacija), kontrolirali su najveći dio slobodnog teritorija Grčke i protivili su se grčkoj izbjegličkoj vladi iz [[Kairo|Kaira]], predbacujući joj [[kolaboracija|kolaboracionizam]], nesposobnost i nelegimitet.

U '''trećoj fazi sukoba''' ([[1946]]. - [[1946]].), vlada desnog centra, izabrana u vrlo kaotičnim uvjetima, borila se protiv oružanih snaga koje je kontrolirala komunistička partija Grčke (KKE). I pored toga što je učešće KKE u otvorenoj pobuni protiv vlade u [[Atena (grad)|Ateni]] bilo opće poznato, partija je ostala legalna sve do zabrane [[1948]].

[[Sile Osovine|Sile osovine]] okupirale su teritorij Grčke; [[Treći rajh|Njemačka]] i [[Bugarska]] (1941.-1944.), i [[Kraljevina Italija|Italija]](1941.-1943.).

Vlada kralja [[Đorđe II, grčki kral|Đorđa II]] pobjegla je u [[Egipat]] pod okrilje [[Ujedinjeno Kraljevstvo|Ujedinjenog kraljevstva]]. Tu je formirana i vlada u egzilu, koju su priznale vlade zapadnih saveznika ali ne i tadašnji [[Sovjetski Savez|SSSR]]. Zapadni saveznici, a osobito [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britanska]] vlada podržavali su ideju vlade širokog nacionalnog konsenzusa, tako da su u vladu uzeti mnogi novi ministri, čak i ljevičari, dok su iz prijeratne desničarske vlade

generala [[JoanisIoannis MetaksasMetaxas|Joanisa Metaksasa]] [[1936]].-[[1941]]. ostala samo dva. Prigovori ljevičara na legitimitet izbjegličke vlade bili su i zbog toga, jer je ona svoju genezu vukla iz prilično diktatorske vladavine. U svakom slučaju, vlada u egzilu nije baš imala neki osobit utjecaj na grčki narod.

Pod okriljem Nijemaca, oformljena je kolaboracionistička - marionetska vlast, premijera Joanisa Ralisa u [[Atena (grad)|Ateni]]. Ta vlast nikada nije dobila neku veću podršku u narodu, ugled joj je osobito pokopan vrlo lošom ekonomskom politikom, koja je dovela do velike inflacije, nestašica pa čak i gladi u pojedinim djelovima Grčke.

Nedostatak vlasti na terenu stvorio je vakum, to su u najvećoj mjeri iskoristili ljevičari osnovavši [[EAMNarodnooslobodilačka fronta Grčke|Narodnooslobodilački Front Grčke]], ([[grčki jezik|grčki]]: Εθνικό Απελευθερωτικό Μέτωπο (ΕΑΜ), Ethniko Apeleftherotiko Metopo) u septembru 1941. EAM je bio pod kontrolom grčkih komunista (KKE), ali je u skladu s tadašnjim sovjetskim instrukcijama pokušao djelovati kao široka [[republika|republikanska]] organizacija, bez jasnih ljevičarskih stavova. Na taj način privukao je mnogo članova nekomunista, i tako postao realna vlast u najvećem dijelu planinske Grčke, kao široka politička organizacija vlasti, na vrhuncu [[1944]]. imao je 1 500 000 članova i simpatizera. Vojno krilo iste organizacije bio je [[Grčka narodnooslobodilačka armija|ELAS]].

Grčka je pretežno planinska zemlja. U tom razdoblju većina stanovništva je živjela na selu što ju je činilo gotovo idealnom zemljom za [[gerila|gerilsko]] ratovanje. Okupacijska vlast uglavnom se držala većih naselja uz more i prometnice. Zbog toga je kratko vrijeme nakon okupacije došlo i do prvih geriliskih akcija pomaganih i od strane britanskih [[komandos|komandoskih]] grupa. Komunisti su kontrolirali i organizaciju OPLA - ''Organizacija za zaštitu narodnih boraca'' ([[grčki jezik|grčki]]: Οργάνωση Προστασίας Λαϊκών Αγωνιστών, [[akronim]] ΟΠΛΑ ) koja je većinom djelovala po gradovima kao urbana gerila. Kao i [[SNOF]], iz okolice [[Florina|Florine]] ([[makedonski jezik|makedonski]]: Lerin) grada na [[Makedonija|Makedonsko]] - Grčkoj granici, djelovala je i organizacija manjinskih [[makedonci|makedonaca]] ([[Slaveni|Slavena]]) iz Grčke [[SNOF]](makedonski: Славјано

[[Makedonija|Makedoniji]], gdje su [[Nemci|Nijemci]] dozvolili [[bugari|bugarskim]] jedinicama da zaposjednu grčki teritorij (probugarska njemačka politika). Na to je odgovoreno velikim demonstracijama po gradovima Grčke, organiziranim od strane organizacije ''Branioci sjevera Grčke'' (desničarska organizacija u gradovima grčke Makedonije).

U to vrijeme ([[1943]].) [[Sile Osovine]] i njihovi suradnici kontrolirali su samo važnije gradove i prometnice, ostavljajući planinsku unutrašnjost [[gerila|gerilskim]] pokretima otpora. Tako je [[1943]]. [[Grčka narodnooslobodilačka armija|ELAS]] imao oko 50 000 ljudi pod oružjem i kontrolirao je veći dio planinskih djelova [[Peloponez|Peloponeza]], [[KretaKrit|Krete]], [[Тesalija|Тesalije]] i [[Makedonija (Grčka)|Egejske Makedonije]], [[EDES]] је imao oko 3 000 ljudi, i to gotovo

U početku, zapadni saveznici (zapravo [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britanci]]) podržavali su sve pokrete otpora i to novcem i opremom, jer im je u to vrijeme dobrodošla bilo koja pomoć - koja je mogla zaustaviti nagli osovinski prodor na Bliski istok i prema [[Afrika|Africi]]. U kasnijoj fazi, došlo je do preraspodjele pomoći i ona se davala favoriziranim antikomunističkim pokretima, no [[Grčka narodnooslobodilačka armija|ELAS]] је spretno iskoristio [[Kraljevina Italija|kapitulaciju Italije]] (ljeto [[1943]].) i došao do velike količine oružja.

[[ЕАМ]] је bio organizacijski najjači od svih snaga pokreta otpora, i borio se protiv svih ostalih kao i protiv paravojnih formacija kvislinške vlade u [[Atena (grad)|Ateni]].

ЕАМ је optužio [[ЕDES]] za suradnju s [[Treći Reichrajh|Nijemcima]] i bio odlučan da uspostavi monopol nad pokretom otpora. On je čvrsto vjerovao da će [[Savezničke sile|Saveznici]] izabrati Grčku za cilj desanta, te da će uskoro doći do povlačenja Nijemaca. Zbog tog su htjeli uspostaviti dominaciju na terenu, da spremni dočekaju krah Nijemaca u Grčkoj. Ovakva situacija dovodila je do paradoksalnih sukoba između tri zaraćene strane ELASa, EDESa i Nijemaca. Svojom podrškom EDAS-u od strane [[Ujedinjeno Kraljevstvo|Britanaca]] i vlade u [[Kairo|Kairu]], ovi sukobi su prerasli u '''građanski rat'''. U oktobru [[1943]]., ЕLAS је napao svoje suparnike, prije svega EDES, izazvavši tako pravi građanski rat u mnogim dijelovima Grčke. To je trajalo sve do februara [[1944]]., kada je naporom [[ujedinjeno kraljevstvoKraljevstvo|britanskih]] agenata došlo do [[primirje iz Plake|primirja iz Plake]].

U martu [[1944]]., [[Narodnooslobodilačka fronta Grčke|EAM]] je kontrolirao većinu zemlje, i odlučio oformiti treću grčku vladu (uz onu iz Atene i [[Kairo|Kaira]]) - ''Politički komitet nacionalnog oslobođenja'' - [[PEEA]]. Za prvog predsjednika PEEA izabran je [[Euripidis Bakircis]], bivši vođa ''Nacionalnog i socijalnog oslobođenja'' ([[EKKA]]). Njegov položaj preuzeo je Aleksandros Svolos, atenski profesor ustavnog prava, a Bakircis je preuzeo položaj podpredsjednika. Relativno umjereni ciljevi PEEA urodili su plodom, tako da je PEEA imala široku podršku velike grčke [[emigracija|emigracije]] iz prekomorskih zemalja. U aprilu [[1944]]. jedinice regularne grčke vojske u egzilu u [[Egipat|Egiptu]] pobunile su se protiv vlade u egzilu, sa zahtjevom da se uspostavi Vlada nacionalnog jedinstva na principima PEEA. Pobuna je ugušena od strane [[Savezničke sile|savezničkih jedinica]] (britanske vojske).

U maju [[1944]]., predstavnici svih pokreta otpora i političkih grupa sastali su se na Konferenciji u [[Libanon]]u, s ciljem da se postigne sporazum o Vladi nacionalnog jedinstva. I pored optužbi drugih, rivalskih grupa od strane [[Narodnooslobodilačka fronta Grčke|EAM]]-a za kolaboraciju i saboterstvo, konferencija je uspjela i zbog [[SSSRsovjetski Savez|sovjetskog]] pritiska da se sporazum mora postići, da se ne ugrozi jedistvo Saveznika. Borba u [[Grčka|Grčkoj]] za vrijeme [[Treći rajh|nacističke]] okupacije je bila izuzetno teška igruba, i nije dozvoljavala nekakvu tankoćutnost za osjetljiva pitanja.

Praktički sve zaraćene strane spaljivale su sela i vršile egzekucije nepoćudnih civila i ljudi osumnjičenih da su okupatorski pomagači. Prema [[Komunistička partija Grčke|KKE]], kolaboracionističke snage poput ''KSI'' koristile su [[terorizam]] kao [[strategija|strategiju]], dok je kod [[ELASGrčka narodnooslobodilačka armija|ELASa]]a to bio rezultat strasti, i gubitka kontrole lokalnih komandanata, a ne

službena strategija. No ostaje činjenica da su ELASu pripisana mnoga zvjerstva, poput masakra iz Meligalasa kad je pobijeno 1 500 ljudi. Pogubljenje vođe EKKA Dimitriosa Psarosa, je također bilo zvjerstvo koje je počinio ELAS. Po [[komunistikomunizam|komunistima]] iz KKE mnogi oficiri EKKA bili su suradnici okupatora, a u mnogo slučajeva to se kasnije pokazalo točnim. Ali bilo je slučajeva da su mnogi bivši oficiri grčke vojske na silu mobilizirani u ELAS, iako su se željeli pridružiti nekomunističkim gerilskim grupama ili pak snagama Vlade iz Kaira.

U ljeto [[1944]]. је postalo potpuno jasno da će se [[Nemci|Nijemci]] uskoro povući iz [[Grčka|Grčke]], jer je [[Crvena armija|Crvena Armija]] [[Sovjetski Savez|SSSR]]-a već ušla u [[RumunjskaRumunija|Rumunjsku]] i kretala se prema prostoru bivše [[Jugoslavija|Jugoslavije]], tako bi se u Grčkoj [[Treći rajh|Nijemci]] mogli naći u obruču, potpuno odsječeni. Vlada u izbjeglištvu, pod vodsvom liberala [[Georgios Papandreu|Georgiosa Papandreua]] preselila se u [[Casserta|Cassertu]] ([[Italija]]) pripremajući se tako za povratak u domovinu.

U tom trenutku je malo toga stajalo na putu ELAS-u da preuzme potpunu kontrolu nad cjelokupnom državom. Ali ELAS to nije ni pokušao, slijedivši ipak instrukcije [[Sovjetski Savez|SSSR]]-a, a one su glasile da se nikako ne smije ugroziti jedinstvo [[Savezničke sile|Antihitlerovske koalicije]], i time ugoziti [[Josif Staljin|Staljinove]] veće poslijeratne planove.

Generalno to je bio i rezultat [[Teheranska konferencija|Teheranske konferencije]] i dogovora [[Sir Winston Churchill|Churchill]] - [[Josif Staljin|Staljin]] o podjeli utjecaja na [[Balkan|Balkanu]], po kojem [[Grčka]] ulazi/ostaje u zapadnoj sferi utjecaja.

Uže rukovodstvo [[ELASGrčka narodnooslobodilačka armija|ELASa]]a znalo je za to, ali niži rukovodioci i borci ne, što je dovelo do velikih sukoba na relaciji [[Narodnooslobodilačka fronta Grčke|EAM]] - ELAS. Slijedeći [[Josif Staljin|Staljinove]] instrukcije, vođe [[Komunistička partija Grčke|KKE]]-a je na sve načine pokušavalo izbjeći konfrotacije sa [[Georgios Papandreu|Papandreouovom]] vladom. Većina članova ELAS-a gledala je u zapadnim saveznicima - oslobodioce, mada je bilo i takvih kao što su bili neki lideri [[KKEKomunistička partija Grčke|KKEa]]a, kao Andreas Cimas i Aris Veluhiotis, koji nisu vjerovali zapadnjacima. Andreas Cimas je bio u stalnom kontaktu sa

[[SFRJsocijalistička Federativna Republika Jugoslavija|jugoslavenskim]] liderom [[Josip Broz Tito|Josipom Brozom Titom]], i nije mu bila po volji suradnja između ELAS-a i zapadnih saveznika.

Pitanje razoružanja organizacija otpora, postalo je temelj razmimoilaženja između [[Georgios Papandreu|Papandreouove]] vlade i članova ELAS-a. Savjetovan od strane britanskog ambasadora Reginalda Leepera, Papandreou je zahtijevao razoružanje svih oružanih snaga i stvaranje ''Narodne garde'' pod direktnom kontrolom vlade. ELAS je pak bio siguran da će ga to dovesti do potpune bespomoćnosti protiv desničarskih milicija. Zato je predložio alternativni plan koji je Papandreou odbio, na što se [[Narodnooslobodilačka fronta Grčke|EAM]] povukao iz vlade 1. decembra [[1944]]. Nakon toga je general Ronald Scobie naredio raspuštanje ELAS- a.

Po procjeni lidera [[Komunistička partija Grčke|KKE]] Siantosa, ELAS je predstavljao snagu partije i on je tu naredbu odbio. Utjecaj [[Josip Broz Tito|Tita]] i njegovih [[komunistikomunizam|komunista]] je po svemu bio presudan u ELAS-ovom odbijanju razoružanja. Iako je Tito bio vjeran saveznik i slijedbenik [[Josif Staljin|Staljin]]a, on se držao činjenice da se uspeo na vlast pomoću vlastitih snaga, i držao je da Grci trebaju uraditi isto. No usprkos tome ni njegov utjecaj i pomoć nije pomogao da rukovodstvo EAM-a ne stavi svoje snage pod komandu generala Scobia.

[[3. decembar12.|3. decembra]] [[1944]]. nakon pucnjave koju su otvorile [[ujedinjeno kraljevstvoKraljevstvo|britanske]] snage na demonstrante [[Narodnooslobodilačka fronta Grčke|EAM]]-a, ubivši pritom više od dvadesetak ljudi na centralnom atenskom trgu Sintagma (bilo je okupljeno oko 100 000 ljudi). <ref>Testimony by N. Farmakis, a member of the "X" organizations, at the Reporters Without Frontiers, 1/05/2006, http://greekbox.blogspot.com/2009/10/dekemvriana-papandreou-georgios.html</ref>Kontradiktorno do današnjeg dana je ostalo pitanje tko je prvi započeo pucnjavu. Nakon tog događaja otpočele su otvorene ulične borbe između [[ELASGrčka narodnooslobodilačka armija|ELASa]]a i vladinih snaga. Zapadni saveznici su na samom početku pokušali biti neutralni, ali kada su se borbe intezivirale uključili su se u borbe na vladinoj strani [[avion|avionima]] i [[artiljerija|artiljerijom]]. U samom početku vladine snage sastojale su se od [[policija|policajaca]] i jedne [[brigada|brigade]] bez teškog naoružanja. 4. decembra [[Georgios Papandreu|Papandreou]] је ponudio ostavku, ali ga je britanski [[ambasador]] uvjerio da treba ostati. Dо 12. decembra [[Grčka narodnooslobodilačka armija|ELAS]] је kontrolirao veći dio [[Atena (grad)|Atene]] i luke [[Pirej]]. Zapadnim saveznicima, koji su bili trenutačno nadjačani, u pomoć je upućena 4. britanska pješadijska divizija iz [[Italija|Italije]].

Interesantno je napomenuti da se borbene aktivnosti iz [[Atena (grad)|Atene]] nisu prenijele na ostatak zemlje, dapače bilo je i takvih paradoksalnih slučajeva da su neke jedinice [[RAF]]a, kao ona iz [[Volos|Volosa]] (grad u centralnoj Grčkoj) davale opremu borcima [[Grčka narodnooslobodilačka armija|ELAS]]-a. Borbe su se nastavile tokom decembra, u kojem su zapadni Saveznici polako preuzimali inicijativu. U ostalom dijelu [[Grčka|Grčke]] ostalo je mirno, što ukazuje na činjenicu da [[Grčka narodnooslobodilačka armija|ELAS]] nije imao nikakav plan o preuzimanju vlasti već da je sukob izbio zbog ozlojeđenosti boraca [[ELASGrčka narodnooslobodilačka armija|ELASa]]a atenskim događajima.

Izbijanje borbi između Saveznika i anti-osovinskog pokreta otpora, dok rat još traje, bio je ozbiljan politički problem za [[ujedinjeno kraljevstvoKraljevstvo|britansku]] vladu, i izazvalo je mnogo žestokih reakcija i protesta u britanskoj i [[SADsjedinjene Američke Države|američkoj]] štampi i političkim organizacijama. Da bi demostrirao svoje iskrene namjere za uspostavom mira [[Sir Winston Churchill|Churchill]] je došao u [[Atena (grad)|Atenu]] 24. decembra. Tu je predsjedao na konferenciji na kojoj je sudjelovao i [[SSSRsovjetski Savez|sovjetski]] predstavnik a koja je organizirana za postizanje mira među zaraćenim stranama. Konferencija nije uspjela zbog previsokih zahtjeva [[Narodnooslobodilačka fronta Grčke|EAM]] / [[Grčka narodnooslobodilačka armija|ELAS]]-a, koji su odbijeni.

Na početku januara ELAS je izbačen iz [[Atena (grad)|Atene]]. Na [[Sir Winston Churchill|Churchillovu]] inicijativu [[Georgios Papandreu|Papandreou]] je podnio ostavku na položaj premijera i zamijenjen je antikomunističkim [[general|generalom]] Nikolaosom Plastirasom. 15. januara [[1945]]., [[general]] Scobie је pristao na prekid vatre, uz uvjet da se [[Grčka narodnooslobodilačka armija|ELAS]] povuče sa svojih pozicija u [[Patras|Patrasu]] i [[Solun|Solunu]] i pristane na demobilizaciju na [[Peloponez|Peloponezu]]. Ovo je bio težak poraz, ali ELAS ipak opstao a KKE dobio priliku

Poraz KKE [[1945]]. је u najvećoj mjeri bio [[politika|politički]]. Porast [[terorizam|terorizma]] unutar redova KKE, otežao je pronalaženje [[politika|političkih]] rješenja. Rigidni lov na [[kolaboracionist|kolaboracioniste]] proširio se i na ljude koji s tim nisu imali veze. Na taj je način svojim krutim stavovima KKE stekao mnogo neprijatelja, kao i zbog pogubljenja gotovo 8 000 ljudi zbog različitih političkih delikata, tokom svoje kratkotrajne vlasti u [[Atena (grad)|Ateni]]. Isto tako je vrlo nepovoljno odjeknulo i uzimanje 20 000 talaca, prilikom povlačenja iz Atene. Nakon borbi u Ateni, popularnost KKE je naglo opala, pa su nakon toga mnogi istaknuti članovi EAM-a, nekomunisti, napustili tu organizaciju. Nasuprot tome desni [[terorizam]] naglo je ojačao.

U februaru [[1945]]. došlo je do tzv. ''Varkiza sporazuma'' među brojnim grčkim snagama otpora, uz veliku podršku svih Saveznika. On je predviđao kompletno razoružanje [[Grčka narodnooslobodilačka armija|ELAS]]-a i svih drugih [[paravojskaparavojna formacija|paravojnih]] organizacija pokreta otpora, [[amnestija|amnestiju]] za sve političke prekršaje, referendum o monarhiji i opće izbore u što kraćem roku. KKE je ostala legalna politička stranka a njen pravi vođa [[Nikolaos Zahariadis]] vratio se iz njemačkog zatvora, i objavio da je novi cilj KKE - ''narodna demokracija koja treba biti postignuta mirnim sredstvima''. ''Sporazum iz Varkize'' pretvorio je politički poraz KKE i u vojni. ELAS je ukinut,

dok su istovremeno ''Nacionalna armija'' i drugi desničarski ekstremisti bili slobodni u svom lovu na bivše članove [[Narodnooslobodilačka fronta Grčke|EAM]]-a, jer amnestija nije bila potpuna, zbog tretmana da su mnoge akcije tokom njemačke okupacije bile kriminalne i na taj način su izuzete iz opće amnestije. Rezultat takve situacije bio je taj da su mnogi [[veteran|veterani]] posakrivali oružje po planinama, a njih oko 5 000 prebjeglo je u tadašnju [[SFRJSocijalistička Federativna Republika Jugoslavija|Jugoslaviju]], i pored toga što rukovodstvo KKE to nije odobravalo. KKE se i javno ogradila od svog člana Arisa Veluhiotisa koji je pozvao veterane ELAS-a na otpor, a on je ubrzo nakon toga ubijen od vladinih snaga sigurnosti.

Papandreu je u julu [[1945]]. objavio da je raspuštanje [[Kominterna|Kominterne]] farsa i obmana. To je značilo da dolazi do napetih odnosa tako da se [[Komunistička partija Grčke|KKE]] unatoč [[Josif Staljin|Staljinovom]] protivljenju odlučio za nastavak borbe protiv, kako su oni tada govorili, ''monarho - fašističkog režima''. KKE je bojkotirala izbore održane u martu [[1946]]. na kojima je pobjedila [[Monarhija|monarhistički]] nastrojena ''Ujedinjena Patriotska Stranka'' (Inomeni Parataxis Ethnikofronon), koalicija čiji je glavni član bila ''Narodna stranka'' Konstantinosa Čaldarisa. Septembarski referendum je tijesnom većinom odlučio da [[Grčka]] ostaje [[monarhija]], KKE je rezultate izbora odbacio, a kralj [[Đorđe II, kralj Grčke|Đorđe II]] vratio se u Atenu i time ojačao probritanske pozicije u zemlji.

Podijeljenost grčkog društva kulminirala je po završetku [[Treći rajh|njemačke]] okupacije 1944. i izbijanjem građanskog rata između rojalista, podržavanih od strane britanskih snaga i komunističke gerile. Borbe su se nastavile u martu [[1946]]., nakon ubacivanja veterana [[Grčka narodnooslobodilačka armija|ELAS]]-a u Grčku kroz planinske prijevoje na grčko - makedonskoj granici (Kajmakčalan). Oni su se reorganizirali i nazvali DSE, ''Demokratska armija Grčke'' (grčki: Dimokratikos Stratos Elladas) pod vodsvom veterana ELASa, [[Markos Vafiadis|Markosa Vafiadisa]] (poznatijeg pod imenom - General Markos).

Prema desničarskim navodima, ove grupe su samo vraćale milo za drago za ono što su one proživjele za vrijeme vladavine [[Grčka narodnooslobodilačka armija|ELAS]] - a.

Grčka vojska narasla je na 90 000 ljudi i postajala sve bolje i profesionalnije vođena i opremljena. Zadatak opremanja i uvježbavanja vojske preuzeli su zapadni Saveznici. Ispočetka je to bilo [[Ujedinjeno Kraljevstvo]], koje je [[1947]]. izjavilo da ga to košta 85 miliona funti, i da nije u stanju nositi dalje taj financijski teret. Na to je američki predsjednik [[Harry S. Truman]] izvjestio javnost da će [[Sjedinjene Američke Države|SAD]] priskočiti u pomoć vladi Grčke u borbi protiv [[komunistikomunizam|komunističke]] agresije. Nakon toga nastupilo je razdoblje u kojem je američki [[ambasador|veleposlanik]] bio savjetnik Kralja po svim iole važnijim pitanjima, poput koga treba postaviti za premijera. U toku 1947. intenzitet borbi je povećan. DSE je pokrenuo akciju prepada na veća naseljena mjesta sjevernog [[Epir]]a, [[Tesalija|Tesalije]] i [[Makedonija (Grčka)|Makedonije]], provocirajući tako vladine snage na protudare u prazno, jer su se jedinice DSE povlačile na sigurno preko jugoslavenske granice. To je iscrpljivalo vladine snage, i potkopavalo moral, trebalo je vremena da podrška SAD postane vidljivija.

U septembru 1947. lideri [[Komunistička partija Grčke|KKE]] je odlučili su promijeniti vojnu taktiku, i sa gerilskog ratovanja, i malih vojnih formacija prijeći na veće jedinice i frontalni oblik borbe, obranom zauzetih pozicija, usprkos protivljenju generala [[Markos Vafiadis|Markosa]] i jugoslavenskih savjetnika poput [[Svetozar Vukmanović - Tempo|Svetozara Vukmanovića - Tempa]].

U novembru KKE je oformila ''Privremenu Demokratsku Vladu'' na čelu s generalom Markosom. Ovo je dovelo do toga da je atenska vlada zabranila daljnji rad KKE. [[KomunistiKomunizam|Komuniste]] je stavila izvan zakona, i uvela strogu cenzuru štampe. Vladu KKE nije priznala nijedna strana vlada. KKE je željela zauzeti neko važnije urbano mjesto, za sjedište svoje vlade što je dovelo do velikih gubitaka (oko 1.200 boraca DSE) prilikom neuspjelog pokušaja zauzimanja grada Konice (sjever Grčke). Nova strategija KKE primorala je Grčku vladu na povećanje vojnih efektiva i veću kontrolu terena, tako da je povećanom kontrolom pohvatan velik broj članova i simpatizera KKE i zatvoren na otok Makronisos. I pored neuspjeha kao što je bila Konica, u toku [[1948]]. '''DSE''' je dosegla vrhunac svoje snage uspjevši proširiti svoje akcije sve do [[Peloponez|Peloponeza]] i [[Periferija Atika|Atike]], na svega dvadesetak kilometara od Atene. Imala je oko 20 000 boraca i mrežu simpatizera i pomagača u svakom iole većem mjestu. Uslijedila je nova taktika vladinih snaga, preventivno čišćenje čitavih dijelova sjeverne Grčke radi onemogućavanja davanja potpore DSE. Ovo je dovelo do masovnih zbjegova, i povećalo broj ionako brojnih izbjeglica, ali je to dovelo i do velikog egzodusa etičnih [[Makedonci|Makedonaca]], koji su činili gotovo jednu trećinu svih efektiva DSE. <ref>[http://macedonian.atspace.com/doc/nz_govor.htm Speech presented by [[Nikolaos Zachariadis|Nikos Zachariadis]] at the Second Congress of the NOF (National Liberation Front of the ethnic Macedonians from Greek Macedonia)], published in ''Σαράντα Χρόνια του ΚΚΕ 1918-1958'', Athens, 1958, p. 575.</ref>Bolja oprema i velik broj vanjskih savjetnika počeli su dolaziti u sve većoj mjeri. Pokrenuta je serija velikih ofenziva na planine centralne Grčke s promjenjivim rezultatima. To je dovelo do rasta morala u vladinim jedinicama, a istovremeno iscrpljivao i slabio moral boraca DSE.

Pola miliona Grka je bilo raseljeno zbog borbi. No fatalan udarac na DSE i KKE zadala je politika, a ne vojne akcije. U junu [[1949]]. [[Sovjetski Savez|SSSR]] i njegovi sateliti prekinuli su odnose s [[Josip Broz Tito|Titovom]]vom [[SFRJSocijalistička Federativna Republika Jugoslavija|Jugoslavijom]] ([[Informbiro]]), koja je bila najveći pomagač DSE-a. To je dovelo do situacije biranja unutar grčkog rukovodstva; između lojalnosti Staljinu ili oprijedeljenja za Tita. Čitava ta situacija dovela je do rascjepa i teških unutrašnjih borbi u do tada relativno koherentnom rukovodstvu DSE i KKE. Ubrzo je smijenjen general Markos (januar [[1949]].) koji је optužen za - ''titoizam'' i uklonjen sa svojih političkih i vojnih položaja, te zamjenjen [[Nikolaos Zahariadis|Zahariadisom]], koji se držao [[Kominterna|Kominternine]] i Staljinove linije. Zbog razloga koji ni do danas nisu potpuno jasni, u svakom slučaju bila su to vremena velikih rasprava i razočaranja, Jugoslavija je zatvorila granicu gerilcima DSE u julu 1949. i raspustila njihove kampove unutar Jugoslavije. Formalno, DSE je još uvijek mogla djelovati iz [[Albanija|Albanije]], ali je to bila slaba alternativa.

16. oktobra [[Nikolaos Zahariadis]] је objavio - ''privremeni prekid vatre radi spriječavanja totalnog uništenja Grčke''. To je bio i kraj Grčkog građanskog rata. Zapadni saveznici su kraj Grčkog građanskog rata vidjeli kao veliku pobjedu protiv komunizma, a prije svega protiv SSSR-a kao glavne sile te ideologije. Paradoks je u činjenici da [[Sovjetski Savez|SSSR]] nije nikad javno dao podršku [[Komunistička partija Grčke|KKE]]-u u njegovim težnjama da osvoji vlast u [[Grčka|Grčkoj]].

Građanski rat ostavio je Grčku u velikim nevoljama, - prije svega podijelio je [[Grci|Grke]] za slijedeća četiri desetljeća i učinio je prilično nestabilnom zemljom. Dobar dio Grka završio je po zatvorima na dugim robijama, veliki dio otišao je u trajnu emigraciju u [[socijalizam|socijalističke]] zemlje, veliki dio otišao je u prekomorske zemlje a od šesdesetih u [[NjemačkaNemačka|Njemačku]], [[ŠvicarskaŠvajcarska|Švicarsku]] i ostale [[Evropa|evropske]] zemlje.

[[21. april4.|21. aprila]]a [[1967]]. grupa vojnih oficira izvršila je državni udar, tvrdivši da time zemlju spašava od anarhije i kaosa. Vođa udara bio je [[pukovnik]] [[Georgios Papadopulos]], inače član organizacije Sveti savez grčkih oficira IDEA (grčki: Ιερός Δεσμός Ελλήνων Αξιωματικών),

Nakon pada vojne hunte [[1974]]., i povratka [[Constantin Karamanlis|Constantina Karamanlisa]], njegova konzervativna vlada desnog centra legalizirala je [[Komunistička partija Grčke|KKE]] i izglasala ustav koji je garantirao političke slobode, prava pojedinca i slobodne izbore.

[[1981]]. lijeva vlada [[Panhelenski socijalistički pokret|Panhelenskog socijalističkog pokreta - PASOK]], kоја је naslijedila desni centar, izglasala je zakon o dodijeli mirovina svim [[ELASGrčka narodnooslobodilačka armija|ELASovim]]ovim borcima, zbog zasluga u borbi za nacionalno oslobođenje, usprkos činjenici da su se oni kasnije borili protiv vlastite vlade. <ref>http://tovima.dolnet.gr/print_article.php?e=B&f=15201&m=A26&aa=1</ref><ref>http://www.enet.gr/online/online_fpage_text/dt=27.10.2002,id=53398096,58807248,75086160,80744144</ref><ref>www.mof-glk.gr/syntaxeis/kwdikas/polemikwn.pdf</ref>PASOK je tu činjenicu koristio za tvrdnju da je time smanjio napetosti i polarizacije u grčkom društvu.