Franjo Josip I od Austro-Ugarske – razlika između verzija

| titula = {{flagicon|Austro-Ugarska}} [[Popis austrijskih careva|Austrijski car]], [[Popis ugarskih vladara|ugarski]], [[Hrvatskipopis kraljevihrvatskih kraljeva|hrvatski]] i [[Popis čeških vladara|češki kralj]]

| vladavina = [[2. 12.|2.12.]] [[1848|1848.]] - [[21. 11.|21.11.]] [[1916|1916.]]

| datum rođenja = [[18. 8.|18.8.]] [[1830]].

| datum smrti = [[21. 11.|21.11.]] [[1916]].

| vjera = [[katoličanstvo|katolicizam]]

'''Franjo Josip I.''' ([[Schönbrunn]], [[Beč]], [[18. 8.|18.8.]] [[1830]]. - [[Schönbrunn]], [[Beč]], [[21. 11.|21.11.]] [[1916]].), austrijski car i [[Hrvatska u personalnoj uniji s Mađarskom|ugarsko-hrvatski]] i [[Češkačeška (povijesna pokrajinahistorijska)|češki]] kralj ([[1848]]. - [[1916]].).<ref name=Britannica>Francis Joseph. (2009). In Encyclopædia Britannica. Retrieved 19 April 2009, from Encyclopædia Britannica Online: http://www.britannica.com/EBchecked/topic/216776/Francis-Joseph</ref>

[[Datoteka:Barabás Ferenc József.jpg|thumb|220px|left|border|<center>[[Miklós Barabás]]: ''Franjo Josip I.'' ([[1853|1853.]])</center>]]

Rođenje Franje Josipa [[18. 8.|18.8.]] [[1830]]. dočekano je s neskrivenim oduševljenjem njegovog djed cara [[Franjo II., car Svetog Rimskog Carstva|Franje II.]] i ostalih pripadnika dinastije Habsburg, koja je ponovno došla do ruba izumiranja u muškoj lozi. Njegov otac, nadvojvoda [[Franjo Karlo]], bio je jedini zdravi sin Franje II. kojemu su sva ostala muška djeca umrla u djetinjstvu (dva sina) ili bila mentalno zaostala ([[Ferdinand I. Austrijski|Ferdinand I.]]). Majka Franje Josipa je bila [[bavarska]] princeza Sofija i ona će imati veliki utjecaj u prvom dijelu života budućeg cara.

Najveći utjecaj na obrazovanje budućeg cara je imala njegova konzervativna i prokatolički nastrojena majka Sofija. Osim pozitivnih stajališta o [[Katoličanstvo|katoličkoj religiji]] koje će tijekom vladavine često mijenjati u skladu s političkim potrebama tijekom edukacije Franjo Josip će naučiti [[češki jezik|češki]], [[francuski jezik|francuski]], [[mađarski jezik|mađarski]] i [[italijanski jezik|talijanski jezik]]. Jedinstveno za habsburške prinčeve u zadnjih stotinu godina on dobiva vojnog učitelja [[Ivan Coronini|grofa Coroninija]] od kojega će naučiti vrline vojne discipline i druge pozitivne vojničke vrijednosti. To naučeno vojno znanje Franjo Josip će pokazati kod bitke za Santa Luciju u [[Italija|Italiji]] tijekom maja-svibnja [[1848]]. kada će impresionirati [[maršal]]a [[Josef Radetzky|Radetzkog]]. Na žalost vojno školovanje je neočekivano prekinuto na nivou nižeg oficira iste godine kada on postaje car što rezultira činjenicom da će kasnije tijekom svoje vladavine Franjo Josip obraćati pažnju i trošiti vrijeme na sve "sitnice" kojima se u vojsci bave niži oficiri, a rijetko će vidjeti potpunu stratešku sliku kojom se bave viši [[oficir|oficiri]].

Neupitno najutjecajnija psihička osobnost Franje Josipa je bila samokontrola i podređivanje svoje dobrobiti onoj Carstva. Čak i u ekstremnim situacijama kao što je bilo ubojstvo njegovog jedinog sina [[Princ Rudolf (Austro-Ugarska)|Rudolfa]] on se odlučuje na prikrivanje ubojstva koje bi potreslo državu i izjavljuje da je to bilo [[samoubistvo|samoubojstvo]] s čime zataškava problem. Slični, ali manje drastični primjeri samokontrole su se prikazivali i tijekom prvih godina vladavine kada mladi car sudjeluje u [[ples]]ovima na dvoru sve do trenutka svoje ženidbe samo da bi odmah potom prestao sa zabavama.

Njegova dobroćudnost i milostivost je također postala dobro poznata. Sa samo 19 godina, nakon sloma [[Revolucija u Mađarskoj 1848.|Mađarske revolucije]] on zahtjeva milost za pobunjenike i u tom djelomično uspijeva tako da je po završetku ratnih operacija pogubljeno manje od 150 pobunjenika. Čak je i [[Artur Gorgij]], posljednji vođa revolucije, na kraju dobio pomilovanje od cara. Ta dobroćudnost će se opetovani manifestirati i kasnije tijekom života, uz jednu izminku, a to je neuspjeli [[atentat]] iz [[1853|1853.]] godine kada je bio teško ranjen. Atentatora je sud ubrzo osudio na smrt i pogubio, ali čuvši o obiteljskoj situaciji atentatora Franjo Josip mu je dao državnu mirovinu (njegovoj majci).

Kao i većina osoba s apsolutnom vlašću car se davao nagovoriti od bliskih prijatelja, obitelji ili ministara na akcije koje na početku nije smatrao pametnim ili poželjnim. Povijesni izvori nam govore o danu krunidbe kada njegov brat slučajno razbija [[staklo]] na crkvi i dolazi u [[strah]]u tek okrunjenom caru tražeći pomoć. Tada Franjo Josip uzima kamen u ruku i pita majku smije li ga i on baciti na staklo. Tek nakon dopuštenja kamen će biti bačen. U političkom životu većinom su drugi vršili pritisak na njega radi donošenja odgovarajućih odluka. Barun Kubeck nam ostavlja u svom dnevniku povijesni izvor o nagovaranju cara da [[1851|1851.]] godine proglasi apsolutizam. To nagovaranje koje su vršili on i drugi ministri je trajalo duže od 7 mjeseci i na kraju je Franjo Josip potpisao zakon. Ta njegova popustljivost iz početka vladavine će trajati do kraja života, a na kraju će rezultirati [[Prvi svjetski rat|Prvim svjetskim ratom]]. Nakon [[Sarajevski atentat|Sarajevskog atentata]] car će biti izložen velikom narodnom, vojnom i političkom pritisku da objavi rat čemu se on žestoko protivio. Nakon mjesec dana pritisaka [[28. 7.|28.7.]] [[1914]]. godine on će potpisati mobilizaciju, a potpis će popratiti riječima: ''"Ja sam učinio najbolje što sam mogao, ali sada je sve gotovo".''

Vjerojatno najveće negativne osobine Franje Josipa postaju nedostatak vizije razvoja države. On u uvijek pokušava riješiti trenutačne "jednostavne" probleme dok oni teži kao na primjer nacionalni po njegovom mišljenju nisu rješivi pa se niti ne pokušavaju riješiti. Uz osobni nedostatak pojavljuje se tijekom zadnja dva [[Desetljećedecenija|desetljeća]] života i potpuna pasivnost koja će dovesti do novih problema.

Schwarzenberg, koji je bio prvi [[premijer]] mladog cara, već na proljeće [[1849|1849.]] protestira zbog prevelike pažnje koju Franje Josip posvećuje detaljima. Slične primjedbe drugih poznanika će rezultirati popularnom kritikom da on ima način razmišljanja nižeg oficira, a ne cara. [[Franjo Karlo]] će o svom sinu Franji Josipu komentirati kako:

[[Datoteka:Ferenc Jozsef es Tisza Istvan.jpg|left|320px|thumb|<center>Franjo Josip I. i mađarski premijer [[Istvan Tisza]] [[1905|1905.]] godine</center>]]

[[Ministar|Ministri]] su o sastancima s Franjom Josipom i njegovim odlukama dali njegovu veoma jednostavnu i ne pretjerano pozitivnu sliku: ''"Tko zadnji priča s carem gotovo je uvijek u pravu"''. Bez obzira na to oni će kao i svi drugi postati žrtve njegovog osobnog šarma. Potpuno je nevažno bilo ako su posjetitelji bili obični stanovnici, državni službenici ili predsjednici pošto svi ostaju šarmirani. Britanski kralj [[Edvard VII.|Edvard VII.]] će [[1907|1907.]] ostati impresioniran simpatičnim carem (tako će ga i nazvati), a [[Theodore Roosevelt]], 26. predsjednik [[Sjedinjene Američke Države|Sjedinjenih Američkih Država]], bit će tako iznenađen da će mu car u jednom trenutku samo kazati: ''"Vi u meni gledate posljednjeg europskog [[monarh]]a stare škole"''. Sam Roosevelt o susretu govori malo drugačije, ali nam ostavlja zanimljivo razmišljanje o caru koji po njegovim rječima ''"nije jako sposoban čovjek, ali je gospodin"''.

Nakon nekoliko neuspješnih udvaranja (za princeze od Modene, Pruske i Saske)<ref>''[http://books.google.ca/books?id=d_rlZKhgaekC Twilight of the Habsburgs: The Life and Times of Emperor Francis Joseph By Alan Palmer]''</ref> Franjo Josip odabire uvijek veselu, energičnu [[Elizabeta (Austro-Ugarska)|Elizabetu Bavarsku]] (nadimak Sisi) koja je u velikoj suprotnosti s njegovom osobnošću za svoju ženu. Taj brak sklopljen je upravo na inicijativu budućeg cara, što je bio jedini put da se usprotivio svojoj majci, koja je zahtijevala brak s najstarijom od tri bavarske princeze. Idealizirano vjenčanje uskoro postaje noćna mora, pošto Sisi odbija živjeti na dvoru po dvorskim pravilima. Nakon 6 godina braka i rođenja [[Carevićprinc Rudolf (Austro-Ugarska)|prijestolonasljednika Rudolfa]], Sisi napušta Franju Josipa i počinje živjeti po Europi. Vratit će mu se samo na kratko 1867. - 68. godine, ali bez obzira na to Franjo Josip će ostati duboko zaljubljen u svoju caricu i tek će pred kraj njenog života početi živjeti s ljubavnicom, glumicom [[Katharina Schratt|Katharinom Schratt]], koja je postala "neokrunjena austrijska carica".

Kao i većina drugih vladara ([[Luj XIV., kralj Francuske|Luj XIV.]], [[August]], [[Ramzes II|Ramzes II.]], ...) koji su upravljali svojim državama više od pola stoljeća i život Franje Josipa je bio potresen velikim obiteljskim tragedijama. Prva od njih postaje smrt kćeri [[Sofija, nadvojvotkinja Austrije|Sofije]] u trećoj godini života. Navodno je ta smrt [[1857]]. godine dovela do psihičkih problema carice Sisi koji će kasnije dovesti do raspada braka.

Desetljeće nakon te jedine prirodne tragedije (smrt od bolesti) dolazi do početka krvavih tragedija Franje Josipa. Carev, navodno sterilni, brat [[Nadvojvoda Maksimilijan|Maksimilijan]] je [[1863]]. godine prihvatio titulu [[Meksiko|meksičkog cara]]. Francuske okupacijske trupe koje su pomogle u krunidbi će [[1866|1866.]] godine poraziti tamošnji pobunjenici, a sam Maksimilijan je ubrzo potom zarobljen i strijeljan [[19. 6.|19.6.]] [[1867|1867.]] godine.

Više od dvadeset godina kasnije, Franjo Josip doživljava najteži mogući udarac kada mu je ubijen jedini sin, [[Carevićprinc Rudolf (Austro-Ugarska)|prijestolonasljednik Rudolf]] u neslavnoj [[Tragedija Mayerling|tragediji Mayerling]]. Službena istraga o smrti, vođena i blagoslovljena od cara, govorit će o [[suicidsamoubistvo|samoubojstvu]], ali su mnoga pitanja ostavljena otvorena. [[Autopsija|Obdukcija]] izvršena [[1992|1992.]] godine na tijelu Rudolfove ljubavnice, koju je on po službenom izvještaju ubio hicem iz pištolja, dokazala je greške službenog izvještaja iz [[1889|1889.]] godine, pošto je ona bila ubijena udarcima, a ne hicem. Također je kasnije otkriven i stari izvještaj policije koji govori da je Rudolf ubijen sa šest hitaca iz [[puška|puške]]. Ubojstvo carevića Rudolfa, koji je bio poznati protivnik dualizma, to jest Ugarske, i vatreni zagovornik napuštanja saveza s Njemačkom, bila je politička noćna mora koja je mogla završiti ratom pa ju možda iz tog razloga Franjo Josip zataškava pričom o [[samoubojstvosamoubistvo|samoubojstvu]].

Sljedeća žrtva iz unutarnjeg kruga careve obitelji postaje carica [[Elizabeta (Austro-Ugarska)|Elizabeta]], koju [[1898|1898.]] godine, u [[ŠvicarskaŠvajcarska|Švicarskoj]], ubija talijanski [[Anarhizam|anarhist]] [[Luigi Lucheni]] tako što šezdesetogodišnju caricu probija nožem, ali ipak njena smrt postaje nevažna kada ju se usporedi s ubojstvom nećaka Franje Josipa i prijestolonasljednika Austro-Ugarske [[Franjo Ferdinand|Franje Ferdinand]]a u Sarajevu [[1914|1914.]] godine. Franju Ferdinanda i njegovu suprugu [[Sofija Chotek|Sofiju]] ubio je [[Gavrilo Princip]], smatrajući prijestolonasljednika protivnikom [[Jugoslaveni|Jugoslavena]] i glavnog predstavnika okupacijske sile.<ref name="KoraciIV">Erdelja, Stojaković: ''Koraci kroz vrijeme IV'', Školska knjiga, Zagreb 2009.</ref> Ovo ubojstvo, koje se dogodilo pred velikim brojem promatrača, bez obzira na sve careve želje nije moglo biti zataškano, što će na kraju dovesti do početka [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]], čemu se car također snažno protivio.

[[Datoteka:Franz joseph1.jpg|300px|left|thumb|<center>[[Franz Xaver Winterhalter]]: ''Franjo Josip I. u odori austrijskog feldmaršala'' ([[1865|1865.]])</center>]]

Nedostatak careve vizije nigdje se nije bolje vidio nego u vanjskoj politici. Njegove pragmatične odluke da bi se riješili trenutačni problemi dugoročno rezultiraju potpunom katastrofom. Početkom vladavine Franje Josipa jedini veliki prijatelj njegove države biva [[Rusko Carstvo]]. Kada je [[1848|1848.]] izbila [[Mađarska revolucija 1848.|Mađarska revolucija]], koja će uskoro dovesti do proglašenja [[Mađarska Republika (1848. - 1849.)|samostalne republike]]. Uskoro je ta revolucija zaprijetila Franji Josipu, nako čega je ovaj poslao svoju vojsku u Mađarsku. No, tek kada je Rusko Carstvo [[1849|1849.]] poslalo svoju vojsku da pomogne prijatelju, revolucija je ugašena i Franjo Josip je uspio sačuvati vlast na celom državnom teritoriju.<ref>Damir Agičić, Nikola Anušić, Petar Bagarić: Povijest 3, PROFIL, Zagreb 2009</ref>. Samo 4 godine kasnije tijekom [[Krimski rat|Krimskog rata]] ([[1853|1853.]] - [[1856|1856.]]), zaboravljajući istorijsko neprijateljstvo s [[Pruska|Pruskom]], on sklapa savez protiv Rusije s [[Drugo Francusko Carstvo|Francuskom]], [[Kraljevina Sardinija|Sardinijom]] (s kojom je [[Prvi talijanski rat za nezavisnost|ratovao]] 1848.-49. godine) i [[VelikaUjedinjeno BritanijaKraljevstvo|Velikom Britanijom]]. Na kraju će doći čak do mobilizacije vojske za rat i na taj način vezati na sebe pola ruske vojske. Bez obzira što kriza prolazi bez objave rata Rusija to neće nikada zaboraviti pa od velikog prijatelja postaje nekad otvoreni, a nekad pritajeni neprijatelj.

O odnosima s Prusijom/[[NjemačkoNemačko Carstvo|Njemačkom]] i Sardinijom/[[Kraljevina Italija|Italijom]] se nema što značajno reći. Očito neprijateljstvo koje rezultira s nekoliko ratova tijekom prvih dvadeset godina vladavine Franje Josipa postaje kasnije upitno prijateljstvo i savezništvo. To prijateljstvo će na kraju dobiti službenu potvrdu iz [[Berlin]]a kada pod pritiskom da Njemačka izabere između Austro-Ugarske i Rusije svog prijatelja (pošto su njih dvoje zbog zategnutih odnosa neprijatelji) ona izabire ovog prvog. Vječite sumnje [[Beč]]a prema talijanskom prijateljstvu će biti potvrđene početkom Prvog svjetskog rata.

Franjo Josip je osjećao osobnu simpatiju prema Engleskoj ili po njegovim rječima: ''"Englezi su veoma inteligentni i veoma efikasni političari jer uvijek uspiju postići dobar kompromis među stranama. Koliko su oni različiti od nas u Austriji"'', ali će pokušaj kralja Edvarda VII. (koji je posjetio Austriju) iz [[1907|1907.]] godine o stvaranju saveza kako bi se Austro-Ugarska odvojila od Njemačke Franjo Josip odbiti zbog pozitivnog mišljenja o caru [[VilimWilhelm II., njemački car|Vilimu II.]]

Iako na odnose s Njemačkom ili Italijom Franjo Josip, niti s najboljom voljom i političkom vizijom ,nije mogao utjecati, istočna i balkanska vrata su bila otvorena sve dok ih on svojim dobronamjernim, ali pogrešnim odlukama nije zalupio. U krizi [[1853|1853.]] godine Pruska je sklopila proturuski savez s Austrijom samo da bi ga ubrzo ukinula prikazavši se pravim ruskim prijateljem za razliku od bečkog "izdajnika" spalivši tako mostove Franje Josipa u [[Sankt Peterburg|Petrogradu]]. Nakon državnog udara u Srbiji [[1903|1903.]] godine Austro-Ugarska je dobila blagoslov velikih sila (na prvom mjesto Rusije) za invaziju Srbije kako bi osvetio "dobrog" ubijenog kralja. Mirotvorno raspoloženi Franjo Josip je to odbio i tako propustio zadnju priliku da spasi svoje Carstvo od povezanih događaja koji će ga uništiti. Njegovu vanjsku politiku u posljednjih 15-ak godina vladavine obilježilo je uglavnom izbjegavanje sukoba sa Srbijom, što je neizbježno, unatoč brojnim ranijim pritiscima, postalo tek nakon [[Sarajevski atentat|Sarajevskog atentata]] [[28. 6.|28.6.]] [[1914|1914.]]

Iako će kasnije biti ukinut [[Apsolutizam|apsolutizam]], a i zagovornici politike iz 1849-51 godine će umrijeti njihove političke ideje preuzima Franjo Josip i njih se drži sve do 1865-66 godine i streljanja svog brata meksičkog cara [[Nadvojvoda Maksimilijan|Maximilijana]] od strane tamošnjih pobunjenika. Taj događaj stvara politički šok i možda strah na bečkom dvoru nakon čega počinju pregovori o novom ustavu što će dovesti do stvaranja [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarske]]. Početni pregovori ili možda je bolje reći ispitivanje terena će biti veoma ubrzani nakon poraza u ratu s Prusijom [[1866|1866.]] godine. Tijekom tih pregovora Hrvatska mora biti zahvalna Franji Josipu jer je kao jedan od uvjeta o kojima se ne može pregovarati bio postavio da ona bude u Ugarskom dijelu Carstva, ali i da bude autonomna politička cijelina s vlastitim parlamentom i [[vojska|vojskom]] (1868-1918 samo Austrija, Ugarska i Hrvatska imaju vojsku). Mi nikada nećemo znati da li je to učinio zbog povjesnih obveza svoje dinastije ili zahvalnosti zbog pomoći u gušenju revolucije 1848. Na kraju krajeva možda je pravi razlog ipak bio pragmatični jer su se u slučaju neslaganja odluke u dvojnoj monarhiji donosili glasovanjem 60 predstavnika Austrijskog, 52 Ugarskog i 8 Hrvatskog parlamenta pa bi u slučaju sukoba dva parlamenta završnu prevagu na stranu Austrije donijela Hrvatska (pod uvjetom da to želi).

S rješavanjem Ugarsko-Hrvatskog problema Franjo Josip je odlučio rješiti i češki problem radeći novi kompromis s bohemijskim parlamentom nakon čega bi on bio okrunjen za kralja Bohemije, a područje bi dobilo autonomiju veću od Hrvatske, ali manju od Ugarske. Bez obzira na oduševljenje Čeha tim prijedlogom taj projekt propada [[1871|1871.]] godine zbog žestokog protivljenja njemaca (austrijanaca) i mađara. Nakon toga neugodnog iskustva Franjo Josip odustaje od pokušaja sređivanja nacionalnih pitanja svoje države smatrajući ih jednostavno nerješivim.

[[Sarajevski atentat]] od [[28. 6.|28.6.]] [[1914|1914.]] dao je evidentan povod za [[Prvi svjetski rat]], no to je bila tek treća ratna kriza između [[Kraljevina Srbija|Srbije]] i Austro-Ugarske Monarhije u zadnjih 11 godina. Pošto je samo Franjo Josip mogao potpisati objavu rata, ovaj sada već stari i potpuno pasivni car igra svojom neodlučnošću i miroljubivošću odlučujuću ulogu u katastrofi koja slijedi. Nakon ubojstva srpskog kralja i kraljice [[1903|1903.]] godine sve velike sile daruju Austro-Ugarskoj slobodne ruke za vojnu akciju kako bi uspostavila stari politički sistem. Franjo Josip sa svojom duboko urođenom miroljubivom politikom protivi se vojnom napadu pa do njega ne dolazi ni tada ni sljedeće 3 godine tijekom kojih velike sile odbijaju priznati novi režim u Srbiji. Zbog svojih povodljivih osobina Franju Josipa moglo se nagovoriti tijekom ovog razdoblja za vojni napad, ali za to je kao i u ostalim sličnim situacijama njegove vladavine bio potreban pritisak i ministara i vojske. U ovom konkretnom slučaju vojska je zahtijevala rat, a vlada mir pa se car odlučio za mir.

Nova [[Aneksijska kriza|kriza]] između dvije države nastupa nakon [[Aneksijaaneksiona Bosne i Hercegovinekriza|aneksije Bosne i Hercegovine]] kojoj su se žestoko protivili [[Ujedinjeno Kraljevstvo|Velika Britanija]] i Rusija (iako je ruski ministar svojevoljno dao blagoslov). Nakon aneksije, Austro-Ugarska pruža ruku prijateljstva Srbiji u obliku ekonomskih povlastica što će biti odbijeno u [[Beograd]]u. Kako se Rusija iz krize povukla zbog ranijeg poraza u [[Rusko-japanski rat|ratu s Japanom]], a Beč dobiva podršku Berlina, Austro-Ugarska je u ožujku [[1909|1909.]] godine uručila ultimatum Srbiji da zaustavi svoje propagandno-terorističke akcije u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, a ujedno je Franjo Josip [[29. 3.|29.3.]] [[1909|1909.]] godine potpisao naređenje za ratnu mobilizaciju. Već [[31. 3.|31.3.]] [[1909|1909.]] godine, Srbija je diplomatski kapitulirala i obećala kako će u budućnosti biti "dobar susjed". Nakon te diplomatske note, Franjo Josip, protivno željama i naređenjima pobješnjelog grofa [[Franz Conrad von Hötzendorf|Franza Conrada von Hötzendorfa]], glavnog zapovjednika Austro-Ugarske vojske koji problem želi riješiti ratom protiv diplomatski usamljene Srbije, naređuje demobilizaciju.

Franjo Josip nije doživio kraj ovog rata. Preminuo je u [[Schönbrunn|palači Schönbrunn]], [[21. 11.|21.11.]] [[1916|1916.]] u 86. godini života te u 68. godini vladavine. Njegov nasljednik, [[Karlo I., car AustrijeAustrijski|Karlo I.]], bit će posljednji car Austro-Ugarske Monarhije.<ref>Norman Davies, ''Europe: A history'' p. 687</ref>