Fariseji – razlika između verzija

'''Fariseji''' ili '''farizeji''' su bili [[Jevreji|jevrejska]] religijska stranka iz razdoblja [[jerusalimskijeruzalemski Hram|drugog Hrama]], prethodnici [[rabin]]skog [[judaizam|judaizma]]. Nastali su u drevnoj [[Judeja|Judeji]] u doba vladavine Jovana Hirkana (135. – 104. godine pre Hrista).

Tokom [[1. vekvijek|1. veka]]a, fariseji su bili poznati po svojom strogom poštovanju [[Mojsije]]vog zakona.<ref name="Green">Joel B. Green, ''The Gospel of Luke'', Eerdmans, 1997, ISBN 0802823157, pp. 643-649.</ref> [[Josip Flavije|Josif Flavije]] takođe primećuje i njihovu posvećenost učenju, oličenu u Hilelu i Johananu ben Zakaju. [[Mišna]], [[Talmud]] i glavni tanaitski izvori predstavljaju glavnu riznicu njihove misli i svedočanstvo oživljavanja jevrejskog života u prvim vekovima naše ere, kada je farisejski judaizam dobio svoj konačni oblik.

Po kazivanjima iz [[evanđelje|jevanđelja]], [[Isus]] se često sukobljavao sa farisejima. Ipak, evanđelja su u tome dosta jednostrana, jer ukazuju samo na one aspekte iz predanja o Isusu koji su bili od koristi u sporovima [[hrišćanska crkva|crkve]] i [[sinagoga|sinagoge]].<ref name="Enciklopedija živih religija">''Isus'', Enciklopedija živih religija (str. 316-318), Nolit, Beograd, 2004.</ref>

Fariseji su u hrišćanstvu ponajviše poznati po [[Teško vama licemeri|Isusovoj kritici licemera]], te stoga, u prenesenom smislu, "farizej" u hrišćanskom kontekstu označava [[licemjerhipokrizija|licemjera]]a.

Zbog čestog spominjanja farizeja zajedno s pismoznancima, kršćani koji čitaju ''Novi zavjet'' često ove izraze doživljavaju kao sinonime. Međutim, [[pisaripisar]]i ili '''pismoznanci''' (također i '''književnici''') su društveni sloj, a ne stranka. To su bili obrazovani činovnici u državnoj službi, koji se prvi put pojavljuju još u doba [[SalomonSolomon|Salomona]]a. Njima su pripadali i pisci mudrosne književnosti. Pojam se nekoliko puta pojavljuje u hebrejskoj Bibliji (''Stari zavjet''), npr. za Ezru se kaže da je bio »književnik vješt Mojsijevu Zakonu« (Ezr 7:6).

Kako su prihvaćali i usmenu tradiciju (i "apokrifne" spise nastale u II. i I. st. pne.), farizeji su su otvoreniji za raznolike intepretacije pisanog teksta Zakona. Dok saduceji doslovno ponavljaju tekst Zakona u obredima, farizeji su usmjereni na razumijevanje njegovog značaja za svakodnevni život. Da bi se to postiglo, nije dovoljno citirati doslovni tekst, nego treba prodrijeti u njegov duh i smisao. U tome su se mogle primjenjivati i forme filozofskog mišljenja (pa je [[Filon Aleksandrijski|Filon]] pokušao obimnu sintezu judaizma i grčke filozofije), ili pak analogije s tekstovima drugih religija te osobito s mističkim iskustvima ([[gnosticizam]]). To je dovodilo do idejnih sukoba i formiranja raznih škola, unutar farizejske stranke ili van nje.

Ova intenzivna intelektualna, ali praktično usmjerena aktivnost pokazala je svoju vrijednost nakon uništenja Hrama u Jeruzalemu 70. n.e, čime je bio uništen dosadašnji temelj židovskog vjerskog života i nacionalnog identiteta. U desetljećima nakon razaranja Jeruzalema, farizejski [[rabin]]i okupljeni u gradu Jamnija (nedaleko današnje Jafe) strogo kodificiraju Zakon ([[Talmud]]), obrede i način života ([[rabin]]at, [[šabat|sabat]], [[sinagoga]]).

Odbacuju sve idejne "devijacije", sve pokušaje pomirenja sa stranim misaonim, književnim i mističkim tradicijama, kao što je bio [[Filon Aleksandrijski|Filonov]]ov, prijeteći izopćenjem onima koji naruše čistoću vjere; pri tome su ipak u [[midraš]]ku književnost uključili prerade onih priča koje im odgovaraju, a vjerojatno je na njihove interpretacije utjecala platonistička teorija. ''(Goldstein, str. 24, 34-35)'' . Takvom kombinacijom purizma i fleksibilnosti spješno prevladavaju veliku podjeljenost na stranke, sekte i frakcije koja je ranije postojala među Židovima, pa i među samim farizejima.

*[[Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda|Opća enciklopedija JLZ]]