Erwin Rommel – razlika između verzija

'''Erwin Johannes Eugen Rommel''' ([[Heidenheim]] kraj [[Ulm]]a, regija [[Württemberg]], [[15. 11.|15. studenog]] [[1891]]. - [[Herrlingen]], [[14. 10.|14. listopada]] [[1944]].), njemački vojskovođa. Jedan je od najcijenjenijih njemačkih [[feldmaršal]]a u [[Drugi svjetski rat|II. svjetskom ratu]]. Zbog izvrsnih dostignuća u [[Afrika|Africi]] dobio je nadimak ''Wüstenfuchs'' (''Pustinjska lisica''). Rommel se često spominje ne samo zbog iznimne vojničke vještine, nego i zbog viteštva prema suparnicima, budući da je bio jedan od njemačkih zapovjednika koji su odbili poslušati ''[[Kommandobefehl]]'' (Vrhovna zapovijed). Također se pretpostavlja da je sudjelovao u uroti da se ubije Hitler, zbog čega je prije kraja rata bio prisiljen na [[samoubistvo|samoubojstvo]].

Naglo se promijenio u petnaestoj godini života. Počeo je pokazivati zanimanje za matematiku, šport i izradu zračnih jedrilica. S prijateljem je konstruirao jedrilicu koja je mogla letjeti. Htio je studirati aeronautiku, ali mu je otac savjetovao da otiđe u vojsku. Erwin je poslušao očev savjet i prijavio se u württembergški ured za obranu. 19. srpnja [[1910]]. ušao je u sastav 124. württembergške pješačke pukovnije. Nakon općeg novačkog uvježbavanja, poslan je u kraljevsku kadetsku školu u [[DanzigGdańsk|Danzigu]]u (Gdanjsku). Tamo je upoznao ljubav svog života, Luciju Mariu Mollin. Iako je Rommel bio protestant, a ona katolkinja, vjenčali su se [[1916]]. U lipnju 1914. ratni oblaci počeli su se skupljati i njegova je pukovnija mobilizirana.

15. srpnja [[1915]]. ranjen je po drugi put. Kada se oporavio nije vraćen staroj pukovniji, već je poslan u novoosnovani württembergški planinski bataljun s promaknućem u čin poručnika. Nakon obučavanja u [[Austrija|Austriji]], bataljun je poslan na Zapadno bojište, ali nije vidio mnogo akcije. U listopadu [[1916]]. premješteni su na istok, da sudjeluju u završnoj fazi kampanje protiv [[RumunjskaRumunija|Rumunjske]]. U to je vrijeme Rommel osmislio svoju taktiku uvlačenja iza neprijateljskih linija koja se pokazala jako uspješnom. U kolovozu [[1917]]. osvojio je uzvisinu Cosna uvlačenjem između neprijateljskih položaja.

31. ožujka [[1920]]. [[Versajski sporazum|Versajski ugovor]] je stupio na snagu i time se njemačka vojska smanjila na samo 100,000 ljudi, što je bilo daleko manje od 2 milijuna vojnika plus Carska vojska iz 1918. Pošto je general-pukovnik Hans von Seeckt, zapovjednik Reichswehra (Regularna vojska Weimarske Republike Njemačke), trebao reorganizirati vojsku, odlučio je postaviti Rommela na čelo 13. pješačke pukovnije u [[Stuttgart]]u. Rommelova stara pukovnija, 124. württembergška pješačka pukovnija, je tijekom reorganiziranja raspuštena. U toj je pukovniji služio devet godina. Tada su se drugi časnici počeli zanimati za Rommela. Izviješća napisana o njemu govorila su o "izvanrednom čovjeku, velikom taktičaru, istaknutom borcu za vrijeme Prvog svjetskog rata, dobrom instruktoru i treneru svojih trupa". To je miran dio u njegovom životu, za vrijeme kojeg sa ženom Lucijom ide na razna putovanja, posjećuje stara bojna polja u Italiji, slave rođendan svog jedinog sina Manfreda koji je rođen u prosincu [[1928]].

12. veljače 1941. Rommel je stigao zrakoplovom u Sjevernu Afriku, a prve njemačke trupe dva dana kasnije. Karakteristično za Rommela, čim je stigao u Afriku, izviđačkim zrakoplovom Fiesel Storch preletio je neprijateljske položaje kako bi izvidio teren na kojem će se odigrati bitka. Počela su i prva neslaganja s Gariboldijem. [[Italijani|Talijani]] su se htjeli utvrditi kraj Tripolija, a Rommel je htio pokrenuti trupe naprijed i napasti, a ne čekati engleski napad. Predočio je svoj pogled na situaciju Berlinu i Rimu, te mu je odobrena ofenziva.

Nakon početnog napada Rommel je shvatio da su Britanske snage slabije nego što je isprva procijenio, ali naredbe iz [[Berlin]]a vezale su mu ruke i nije smio dalje napredovati. Ono što on nije znao bilo je planiranje [[Operacija Barbarossa|operacije Barbarossa]] (invazija na SSSR), koje je imalo prednost u umovima njegovih zapovjednika koji nisu htjeli imati sporednu predstavu u Africi koja bi im oduzela vrijedne zalihe [[nafta|nafte]], lijekova i municije. Rat sa [[Sovjetski Savez|SSSR]]-om je bio mnogo važniji od bilo kakvog uspjeha u Sjevernoj Africi. Rommel se vratio u Njemačku u ožujku, odlučan da raščisti navedeni slučaj. Bio je vrlo nezadovoljan odlukom feldmaršala von Brauchitscha koji je odlučio da u Afriku treba poslati što manji mogući broj trupa i prepustiti ju rukama sudbine. Rommel je smatrao da se treba iskoristiti trenutna slabost Britanskih trupa kako bi se preuzela inicijativa. Također je vjerovao da je Njemačka trebala pokušati invaziju Engleske (operacija morski lav – Seelöwe) jer je Britanija ostavila mnogo ratne opreme u Francuskoj nakon evakuacije kod Dunkirka, te je vrijedilo pokušati osvojiti Britaniju, a time ne bi bilo ni potrebe vođenja rata u Africi.

Materijalna pomoć iz [[Berlin]]a nije stizala. Vrhovni stožer je postajao sve zaokupljeniji planiranjem operacije [[Operacija Barbarossa|Barbarossa]], te su obavijestili Rommela da ih više ne zamara i neka ih kontaktira nadalje jedino ako je nešto jako hitno. Napad preko Cyrenaice i napadi na Tobruk zabrinuli su generala [[Franz Halder|Haldera]], zapovjednika osoblja Vrhovnog vojnog zapovjedništva ([[Oberkommando des Heeres|OKH]]). Kako bi razjasnio situaciju, poslao je general poručnika [[Friedrich Paulus|Paulusa]] (kasnije zapovjednika 6. armije koja je bila opkoljena u Staljingradu) u Afriku. On je stigao u Afriku 27. travnja. Paulus se složio s Rommelovim planovima da se provede još jedan pokušaj napada na Tobruk, ali je predložio da dio njemačkih snaga štiti egipatsku granicu, koja je bila čuvana samo s talijanskim trupama. Rommel se složio s njim i poslao jednu njemačku [[bojnabataljon|bojnu]] na granicu. Paulus je napustio Afriku početkom lipnja. Njegov izvještaj je bio vrlo pozitivan s naglaskom na probleme u dostavi snaga u Afriku. Izrazio je sumnju u mogućnost osvajanja Egipta i predložio da daljnji napad na Tobruk dobije dozvolu Vrhovnog vojnog zapovjedništva. No uz sva planiranja i pokušaje osvajanja Tobruk je ostao u rukama Australaca.

U lipnju [[1941]]., snage [[CommonwealthKomonvelt (zajednica država)nacija|Commonwealtha]], osnažene s 400 tenkova, pokrenule su golemu ofenzivu protiv Rommelovih snaga na području egipatske granice kod linije [[Sollum]] – [[Halfajski prolaz]]. Nazvali su je [[operacija Battleaxe]] (ratna sjekira), a bila je pod zapovjedništvom generala [[Archibald Wavell|Wavella]], vrhovnog zapovjednika snaga na Srednjem Istoku. Inače, pokretanje ofanzive protiv Rommela u to vrijeme nije bio dio Wavellova plana, ali [[Winston Churchill|Churchill]] je dobio dešifrirani Paulusov izvještaj stožeru i odlučio napasti dok je granica s Egiptom bila loše čuvana.

Dok su određene snage vršile napad (najzapaženija jedinica pod satnikom Bachom kod Halfajskog prolaza), Rommel je pokazao svoju stručnost u oklopnom ratovanju organizirajući protunapad koji je natjerao Britance da prekinu svoj napad nakon samo tri dana. Nakon toga [[Winston Churchill|Churchill]] je izjavio "[[Bitka kod Solluma]] od 15. do 17. lipnja bila je bolno iskustvo".

U to vrijeme Rommel je bio djelomice impresioniran zapovjednicima kojima se suprotstavljao na ratištu. Njegovo visoko mišljenje o Wavellu, koje je u kasnijim pisanjima promijenio, nije dijelio i [[Winston Churchill|Churchill]], koji ga je zamijenio s [[Claude Auchinleck|Auchinleckom]] poslije Solluma.

U prosincu [[Nemci|Nijemci]] i [[Italijani|Talijani]] su bili pod teškim pritiskom. Po prvi puta od travnja 1941. godine, Britanci preuzimaju inicijativu i pokazuju odlučnost u zadržavanju iste. Kakogod, Rommel je ponovno u protunapadu vidio priliku za pokušaj preuzimanja inicijative. 6. prosinca Rommel kreće u protunapad, ali bez Talijanskih snaga, čiji su zapovjednici izjavili da su njihove trupe iscrpljene i nesposobne za borbu. Rommelov napad uspio je pokrenuti sporo povlačenje Britanaca, ali je brzo uvidio da nema dovoljno trupa za okruživanje neprijateljskih trupa. Pokušao je još jednom 7. prosinca, ali ponovno bez uspjeha i s visokim gubicima.

7. prosinca nije bio sudbonosni dan samo u Africi nego i u [[Sjedinjene Američke Države|SAD]]-u. 7. prosinca japanske snage napale su [[Napad na Pearl Harbor|Pearl Harbor]], što je uslijedilo proglašenjem rata sa SAD-om od strane Njemačke, potez koji je imao teške posljedice za Rommelovu daljnju karijeru. Rommel je odlučio da je daljnja obrana pozicija nemoguća, pa je odlučio započeti s potpunim povlačenjem. Talijani, čiji je doprinos u zadnjih nekoliko mjeseci bio gotovo nerimjetan, digli su ruke od oružja. 16. prosinca započelo je dinamično povlačenje Rommelovog [[Njemački afrički korpus|DAK]]-a. Pod okriljem noći i lošeg vremena Rommel je povukao svoje trupe do El Agheile, kod koje je odlučio postaviti obrambenu liniju, dok su se [[Britanci]] okupljali i spremali za napad oko napuštenog obrambenog položaja. Kombinacija faktora, uključujući zbunjenost, loše vrijeme i probleme s opskrbom, učinili su nemogućim Britansko proganjanje trupa Afričkog korpusa na zapad. Iako je to bio taktički poraz za Rommela, to nije bila potpuna pobjeda Britanaca, jer su izgubili priliku udariti Osovinske sile u Africi dok su bile u povlačenju. Cijena operacije Crusader bila je visoka za obje strane. [[Sile Osovine]] izgubile su 38 000 ljudi, iako su većina od tih 38 000 bili [[Italijani|Talijani]] popisani kao nestali, dok su Britanski gubici bili oko 18 000 ljudi, od kojih je većina bila ubijena ili ranjena (treba imati na umu da se pod gubitke broje ubijeni, ali isto tako i ranjeni, te nestali u borbi).

Moralna hrabrost nalazila se u njegovim ključnim odlukama. Napuštajući Tobruk, znao je da je teren kod [[Cyrenaica|Cyrenaice]] nepodoban za obranu, pa je odlučio da se treba povući skroz do [[Tripoli]]ja gdje je mogao ojačati i opskrbiti svoj korpus, a onda punom snagom napasti loše branjivu Cyrenaicu. Ta se ideja nije sviđala [[TalijaniItalijani|Talijanima]]ma, jer je Cyrenaica bila njihova kolonija, a već se dva puta našla u neprijateljskim rukama. Rommel je znao da to nije situacija u kojoj mu se može zažmiriti jednim okom, ali je stalno ustrajao i držao svoj stav. Na kraju je ipak dobio dozvolu da se povuče iz Cyrenaice. Na Badnju večer, trupe DAK-a napustile su [[Bengasi|Benghazi]], iako su Britanci pokušali spriječiti povlačenje, njemačke oklopne jedinice uspjele su odbiti Britanski napad i pokazati tko vlada pustinjom i za vrijeme povlačenja.

Dok su Rommelove trupe napredovale prema Gazali, Auchinleck je planirao pokrenuti svoju proljetnu ofenzivu, no tada je shvatio da više nije dovoljno snažan da pokori svog protivnika. Velik dio opreme je izgubio tijekom povlačenja iz Cyrenaice, a s druge strane Rommel je počeo dobivati sve više pojačanja jer je [[Malta]] bila učestalo bombardirana, pa nije mogla služiti kao luka za lovce na njemačke konvoje. U svibnju su se stvari promijenile. [[Britanci]] su dobili pomoć od [[Sjedinjene Američke Države|SAD]]-a. U Afriku je stiglo 160 Grant tenkova koji su bili superiorniji u usporedbi s njemačkim [[Panzerkempfwagen III|Pz. Mk. III]] i [[Panzerkempfwagen IV|Pz. Mk. IV .]] Britansko topništvo je bilo bolje i jače od njemačkog, a omjer topova je bio 8:5 u korist Britanije. [[Luftwaffe]] je brojčano mogao parirati RAF-u. Kvantiteta i kvaliteta britanskih tenkova postala je puno veća od njemačkih. No Rommel nije bio obeshrabren. Odlučio je napasti Gazala liniju na krajnjem jugu oko utvrđene pozicije u Bir Hacheimu. Tamo se neprijatelj najmanje mogao nadati napadu jer je to područje bilo oskudno prohodnim putovima za tenkove, većinom su to bila velika pustinjska prostranstva.

Uspješno napredujući uz obalu [[Sredozemno more|Sredozemnog mora]], Rommel je izmorio svoje trupe i potrošio većinu zaliha. Pobjeda kod Gazale pružila mu je mogućnost ostvarivanja njegovog sna o napredovanju prema delti [[Nil]]a i tjeranju Britanaca s područja [[Srednji istokIstok|Srednjeg istoka]]. Čak je zamišljao i priključenje borbama na istočnom frontu osvajanjem [[Kavkaz (region)|Kavkaza]]a, a najambiciozniji plan bio mu je ne samo zauzimanje [[Nil]]a i [[Suez]]a, nego i osvajanje naftnih polja u [[Perzija|Perziji]] i [[Irak]]u. No to je moglo jedino uspjeti njemačkom okupacijom [[SSSRSovjetski Savez|Sovjetskog saveza]] s druge strane, što je samo po sebi bilo težak zadatak.

Rommelove trupe su se ponovno pokazale u najboljem svjetlu kao majstori mobilnog ratovanja. U lipnju 1942. slijedilo je napredovanje prema utvrdi koja ih je demoralizirala prošle godine - luka [[Tobruk]]. Potencijalna strateška važnost te male luke značila je da je sigurno dobro branjena. Tobruk je bio jedno od najjačih utvrđenja u Sjevernoj Africi. Trupe koje su ga branile uzrokovale su velike poteškoće Rommelu tijekom 1941. Neka prostranstva oko njega bila su doslovno natopljena krvlju. Tobruk je postao simbol Britanskog otpora koji je Rommel trebao već jednom slomiti. 20. lipnja započeo je napad na Tobruk. Rommel tada nije znao da mu veliku pomoć daju upravo Britanci. Naime Ritchie i njegov nadređeni, Auchinleck, zagovarali su različite taktike, a rezultat tog neslaganja je bila opća zbunjenost, koja je pustila otvorena vrata Rommelovim divizijama. Iako zbunjena, kvaliteta obrane oko važnih strateških utvrda predstavlja je i dalje veliku prepreku. U napad su ponovno najprije krenule Štuke koje su imale zadaću slabljenja obrambenih pozicija. Nakon zračnih napada krenuli su [[tenk]]ovi i [[pješadija|pješaštvo]]. U 10:00 h, dva sata nakon napada pješaštva, trupe Afričkog korpusa počele su se probijati kroz obrambena utvrđenja oko luke. Do kraja dana Rommel je imao pod kontrolom dvije trećine utvrda. Sljedećeg dana, 21. lipnja u 09:40 h, Rommel se sastao s britanskim generalom Klopperom, zapovjednikom druge sjevernoafričke pješačke divizije i utvrde, koji je ponudio predaju svih preostalih utvrda kod Tobruka. Jednostavno nije više mogao izdržati neprekidne napade [[DAK]]-ovih trupa. S padom posljednjih utvrda, ratovanje u Marmarici je došlo kraju. Moral svih trupa Afričkog korpusa opet je bio na najvišoj mogućoj razini.

Period od kasnog ljeta do studenog 1942. imao je mnogo uspjeha i padova. Od uspješnih ljetnih pothvata kod [[Bir Hacheim]]a i [[Tobruk]]a do jesenjih propalih ambicioznih planova za [[Egipat]]. Sunce Afričkog korpusa počelo je polako zalaziti, zajedno s njemačkim nadama u pobjedu u [[Sjeverna Afrika|Sjevernoj Africi]]. Opće gledano na situaciju u svijetu, sile Osovine su još uvijek napredovale. [[Britanci]] su bili prisiljeni povući se iz [[BurmaMianmar|Burme]], [[Malta]] je bila pod opsadom, [[Nemci|Nijemci]] su činili golem napredak u [[Rusija|Rusiji]], a njemačke podmornice su u lipnju postavile novi rekord u broju potopljenih savezničkih brodova. No situacija je zapravo bila lošija za Osovinske sile nego što se činila. Ulazak [[Sjedinjene Američke Države|SAD]]-a u rat pokazat će se kobnim za Osovinske sile kojima će ratna sreća ubrzo okrenuti leđa. No svaki je britanski vojnik znao da je Rommel još uvijek opasan i da sigurno sprema neki novi plan ne bi li se domogao [[Aleksandrija|Aleksandrije]].

Rommelovo se zdravlje pogoršalo tijekom kolovoza 1942. kada je planirao ofenzivu koja bi trebala započeti krajem mjeseca. Moral njegovih trupa bio je visok, a uspjesi na istočnom bojištu išli su tome u prilog. Rommel je i dalje krivio talijanske saveznike da ne čine najbolje što mogu kako bi zalihe iz Europe došle konvojima u Afriku. No [[Italijani|Talijani]] su slali štogod su mogli, ali [[Britanci]] su dekodirajući Enigmu znali točnu poziciju svakoga konvoja koji je krenuo iz Europe. Opskrba trupa je definitivno bio [[feldmaršal]]ov najveći problem. Plan napada je bio sličan onome u [[Gazala|Gazali]] – brz prodor kroz neprijateljske obrambene linije konstantnim mobilnim ratovanjem.

S druge strane Montgomery se dobro pripremao za gotovo siguran Rommelov novi napad. Svakoj pojedinoj jedinici dao je precizne instrukcije što treba napraviti, a način na koji su britanske trupe bile raspoređene maksimalno je koristio sav njihov potencijal. Montgomery je očekivao da će Rommel napasti na jugu, te je tamo ukopao najveći dio oklopnih jedinica oko Ruweisat i Alam Halfa grebena. Savezničkim oklopnim snagama je naređeno da se ne upuštaju u mobilno ratovanje, nego da se bore obrambeno, ne napuštajući svoj ukopan položaj. Nije smjelo doći do mobilnog ratovanja, Rommel je trebao biti zaustavljen kod obrambene linije, a tada bi [[artiljerija|topništvo]] i [[zrakoplovstvo|avijacija]] uništili njegove okopne jedinice gdjegod budu koncentrirane. Tako je uistinu i bilo. Rommel, sa svojim instinktom za bojište, shvatio je što mu se događa gotovo odmah.

Nakon neuspjeha, Rommel je bio prisiljen otići u [[NjemačkaNemačka|Njemačku]] zbog zdravstvenih problema. Bilo je očito da će [[Savezničke sile|Saveznici]] nakon uspješne obrane krenuti u napad, pa je Rommel prije odlaska u Njemačku napisao procjenu stanja i relativan omjer snaga kod Alameina, te započeo gradnju obrambenih položaja shvaćajući da je mobilno ratovanje teško izvedivo zbog velike savezničke materijalne superiornosti. Također je upozorio podređene da budu spremni suprotstaviti se pomorskom desantu. Naravno da nije znao da će se ključno savezničko iskrcavanje dogoditi u studenom pod kodnim imenom [[Operacija Baklja|operacija Torch (Baklja)]]. Nakon posljednjih instrukcija svom zamjeniku, generalu Stummeu, Rommel je napustio Afriku.

Nakon par ne potpuno bezuspješnih pokušaja slamanja Osovinskih uporišta, [[2. 11.|2. studenog]] [[1942]]. Britanci su započeli operaciju [[Supercharge]] (superjuriš), s ciljem da Osovinske sile natjeraju na povlačenje. Rommel je shvatio da je bitka izgubljena. Obavijestio je [[Rim]] da će početi s povlačenjem i da ne može garantirati spas nemotoriziranih talijanskih jedinica, te je obavijestio njemački vrhovni štab da se obrambeni položaji više ne mogu zadržati. [[Druga bitka kod El Alameina]] je bila izgubljena.

[[10. 6.|10. lipnja]] [[1943]]. godine Rommelu je dobio zapovjedništvo nad Grupom Armija B u Sjevernoj Italiji.

U studenom iste godine premješten je u Francusku pod zapovjedništvo feldmaršala von Rundstedta, a [[31. 12.|31. prosinca]] postaje vojni inspektor zadužen za [[Atlantski zid]]. Kao takav obišao je najvažnije obalne obrambene točke te zaključio da su trupe nespremne za Saveznički napad koji se očekivao. Došao je u sukob s von Rundstedtom zbog zahtjeva da se oklopne divizije premjeste u blizinu obale te tako spriječe moguću invaziju. Rommel je rekao: "Imamo 24 sata da zaustavimo Saveznike ako prijeđu obalu. Nakon toga nitko ih više neće zaustaviti... Rat će se odlučiti na obali..." Imao je pravo. Kad je iskrcavanje [[6. 6.|6. lipnja]] [[1944]]. godine uspjelo, Rommel je shvatio da je rat izgubljen te se okrenuo protiv [[Adolf Hitler|Hitlera]]a. Zbog ozljede u zračnom napadu 17. srpnja, nije mogao osobno sudjelovati u pokušaju da se Hitler svrgne s vlasti [[20. 7.|20. srpnja]] [[1944|1944.]] godine. Prema [[Steve Pressfield|Steveu Pressfieldu]] Rommel se zakleo na službu Njemačkoj ako Urota uspije, i da će pregovarati s anglo-američkim saveznicima o predaji, jer je on najpoštovaniji njemački general od savezničke strane. Urota nije uspjela, no u početku se nije znalo da je Rommel bio upleten u urotu, no međutim, jedan od sudionika urote otkrio je i ime Erwina Rommela, pa je Rommel [[8. 8.|8. kolovoza]] prebačen iz bolnice u [[Francuska|Francuskoj]] do Herrligena , gdje je bio pod kućnim pritvorom. Rommel je odvezen s generalima Burgdorfom (glavni Hitlerov pobočnik) i Maiselom u automobilu u obližnju šumu, te mu je prenesen Hitlerov ultimatum - ili da počini samoubojstvo ili da ide na Narodni sud gdje će mu se suditi za [[veleizdaja|"veleizdaju"]]. Rommel je izabrao prvu mogućnost te je okončao svoj život otrovom nedaleko od [[Ulm]]a. [[18. 10.|18. listopada]] Hitler je proglasio dan nacionalne žalosti, a Rommel je pokopan sa svim vojnim počastima.