Der Antichrist. Fluch auf das Christenthum – razlika između verzija

'''''Antihrist''''', ''Prokleto hrišćanstvo'' (''Der Antichrist''. ''Fluch auf das Christentum''), je [[knjiga]] koju je napisao nemački [[filozof]] [[Friedrich Nietzsche|Fridrih Niče]] objavljena [[1895]]. godine.

Sadržaj djela je kritika [[Kršćanstvohrišćanstvo|kršćanstva]] i [[Zapadna filozofija|zapadne filozofije]]. Za Ničea, [[hrišćanstvo]] je "oblik smrtnog neprijateljstva prema [[realnost]]i koji do sada nije prevaziđen", te "pobuna svih puzavaca protiv uspravnosti".<ref name="Antikrist"/> Prema Ničeu, vladajući hrišćanski [[moral]] onemogućuje napredak čovečanstva jer je zasnovan na [[mržnja|mržnji]] i fanatizmu; njegov temelj je osećaj krivice i samosažaljenje koji procenjuje život sa pesimističkog stanovišta. Niče kršćanskom moralu suprostavlja moral čija je najveća vrijednost [[volja za moć]].

{{main|Kritika hrišćanstva}} {{citat|Hrišćansko je skrovište, mračan prostor. Telo je prezreno, higijena odbačena kao čulnost. Crkva se čak bori protiv čistote (— prva hrišćanska mera posle progona Mavara bila je zatvaranje javnih kupatila, kojih je Kordoba imala samo 270). Hrišćansko je izvestan smisao za surovost prema sebi i drugome; mržnja prema onima koji drukčije misle; volja za proganjanjem.<ref name="Antikrist"/>|[[Friedrich Nietzsche|Fridrih Niče]]}}

Po Ničeu, hrišćanstvo slavi "ništavilo", koje naziva "onostranošću", ili "Bogom", ili istinskim životom". U ovome Niče otkriva tendenciju neprijateljsku prema životu. Po njemu, sveštenik je, po svom zanimanju, uništavalac, klevetnik, trovač života. Što teolog oseća kao istinito, mora da je lažno. Niče smatra da je "filozofija iskvarena teološkom krvi", da je nemačka filozofija u osnovi "podmukla teologija", a kao primer navodi [[Immanuel Kant|Kanta]]a.<ref name="Antikrist"/>

Prema Ničeu, u hrišćanstvu se ni moral ni religija ne dodiruju ma sa kojom tačkom stvarnosti. Postoje imaginarni uzroci ("[[Bog]]", "[[duša]]", "[[ja]]", "[[duh]]", "[[slobodna volja]]" ili "neslobodna"), imaginarne posledice ("[[grijeh|greh]]", "[[iskupljenje]]", "[[milost]]", "[[kazna]]", "[[oprost|praštanje grehova]]") i opticaj između imaginarnih bića ("Bog", "duhovi", "duše"). Ovaj svet fikcije ima koren u mržnji prema prirodnom, odnosno stvarnosti. Niče zaključuje da razlog za bežanje iz stvarnosti ima samo onaj ko trpi od nje. Ovi dekadenti sebe ne zovu slabi, nego "dobri". Oni smeštaju svog boga na ravan "dobra po sebi", i svete se svojim gospodarima time što o[[đavosatana|đavoljuju]]ljuju njihovog boga.<ref name="Antikrist"/>

Niče o tri hrišćanske vrline: [[veravjera|veri]], [[ljubav]]i, [[nada|nadi]], govori kao o tri hrišćanska lukavstva. Za hrišcanstvo nije važno da li je nešto istinito, ukoliko se u to veruje kao istinito. Pošto je [[vjera|vera]] potrebna pre svega, tada se [[um]], [[saznanje]], [[istraživanje]], prekrivaju nepoverenjem: "put prema [[istina|istini]] je zabranjeni put". Niče ceni da je [[nada]] mnogo veći podsticaj za život nego bilo koja postignuta [[sreća]], pa hrišćanstvo one koji pate održava nadom koja ne može biti protivrečna ijednoj stvarnosti, koja se ne okončava ni sa kakvim ispunjenjem — nadom u onostranost. Da bi [[ljubav]] bila mogućna mora bog da bude ličnost, da je mlad i lep, obzirom da hrišcanstvo hoće da zavlada područjem gde je afrodizijski ili Adonisov kult već odredio pojam kulta. Ljubav je stanje u kojem čovek ponajčešće vidi stvari takvima kakve one nisu. Pritom, u ljubavi se podnosi više nego inače, sve se dopušta, a ne vidi se ono najgore u životu.<ref name="Antikrist"/>

Niče o nastanku hrišćanstva kaže da ono nije reakcija na "jevrejski instinkt", već njegova doslednost. Prema Ničeu, [[Jevreji]] su preokrenuli religiju, kult, moral, istoriju, psihologiju, u suprotnost njihovih prirodnih vrednosti. Niče dalje ocenjuje da su hrišćanstvu bili neophodni varvarski pojmovi da bi zagospodarilo nad [[varvaribarbari|varvarima]]ma: takvi su [[žrtvovanje]] prvenca, pijenje krvi u [[pričesteuharistija|pričesti]]i, preziranje duha i kulture, mučenje u svim oblicima, fizičkim i psihičkim, i lažni sjaj [[kult]]a.<ref name="Antikrist"/>

{{citat|Budizam nije religija u kojoj se naprosto stremi savršenstvu: nešto savršeno je normalan slučaj.<ref name="Antikrist"/>|[[Friedrich Nietzsche|Fridrih Niče]].}}

Prema Ničeu, [[budizam]] je stotinu puta realističniji od hrišćanstva. Budizam je nasledio objektivno i hladno postavljanje problema, dolazi nakon niza stoleća filozofskog traganja, kada je pojam "[[bog]]" je već ukinut. Za Ničea, budizam je jedina "doslovno pozitivistička religija". Budizam ne veli "borba protiv greha", nego, dajući za pravo stvarnosti, "borba protiv trpljenja". Prema depresiji [[Gautama Buddha|Buda]] se odnosi "higijenski". On joj suprotstavlja život u slobodnom prostoru, lutalački život, umerenost i izbirljivost u jelu, oprez spram alkoholnih pića i čuvstava koja izazivaju jed i uzburkavaju krv; nikakva zabrinutost ni za sebe ni za drugog. Stanje dobrote razume kao zahtev za zdravljem. Upravo zato ne insistira na borbi protiv onih koji drukčije misle, već odbacuje osećanje osvete ("neprijateljstvu se ne može stati na put pomoću neprijateljstva"). Način na koji se pojedinac oslobađa patnje određuje njegovu duhovnu [[dijeta|dijetu]].<ref name="Antikrist"/>

Niče kao pretpostavke za budizam navodi veoma blagu klimu, velika popustljivost i [[liberalizam|liberalnost]] u moralnim običajima, nikakav [[militarizam]], ukorenjenost u višim i čak obrazovanijim slojevima. Po njegovoj oceni, "budizam je religija za docnije ljude", za blage i produhovljene rase koje su lako sklone [[bol]]i. Budizam je vraćanje tih rasa spokoju i vedrini, za razliku od hrišcanstva koje hoće da ih razboli i oslabi, radi pripitomljavanja. Budizmu nije potrebno da koceptom [[grehgrijeh|greha]]a stvara svoju sposobnost za bol, on jednostavno veli ono što misli, "ja patim".<ref name="Antikrist"/>