August (rimski car) – razlika između verzija

| titula = [[RimskiPopis carrimskih careva|Car]] [[Rimsko Carstvo|Rimskog Carstva]]

| puno ime = Gaius Octavius Thurinus (od rođenja do usvajanja od [[Gaj Julije Cezar|Julija Cezara]] 44. pne.);<br /> Gaj Julije Cezar (od 44. pne. do 27. pne.);<br /> Gaius Julius Caesar Augustus (od 27. pne. do smrti 14. n.e.)

| bračni_drug = 1) [[Klodija Pulhra|Clodia Pulchra]] 43 – 40. pne. <br />2) [[Skribonija|Scribonia]] 40 – 38. pne. <br />3) [[Livija|Livia Drusilla]] 38. pne. – 14. n.e.

| potomstvo = [[Julija Starija]]; <br /> [[Gaj Cezar|Gaius Caesar]] (usvojenje); <br /> [[Lucije Cezar|Lucius Caesar]] (usvojenje); <br />[[Tiberije]] (usvojenje)

| otac = biološki: [[Gaj Oktavije|Gaius Octavius]];<br /> usvojitelj: [[Gaj Julije Cezar|Julije Cezar]] (44. pne.)

| majka = [[Acija Balba Cezonija|Atia Balba Caesonia]]

'''August''' ili '''Cezar August''' [[latinski jezik|lat.]] IMP·CAESAR·DIVI·F·AVGVSTVS, ([[23. 9.|23.9.]] [[63. pne.]] - [[19. 8.|19.8.]] [[14]]. n.e.), u ranom životu poznat kao '''Gaj Oktavije''', a nakon posvojenja od strane [[Gaj Julije Cezar|Gaja Julija Cezara]] koji mu je bio praujak (unuk Cezarove sestre Julije) i kao '''Gaj Julije Cezar Oktavijan''' bio je rimski vojskovođa i državnik koji je postao prvi rimski car. Nakon njega su se svi rimski carevi nazivali "Cezar August".

Bezpogovorno historijski ocijenjen kao jedan od najvećih rimskih careva. Premda su njegovim dolaskom na vlast očuvane dotadašnje forme [[Rimska Republika|Rimske Republike]], vladao je autokratski preko 40 godina kao jedini i nikom odgovorni gospodar moćnog Rima. U zasluge mu se, između ostalog, ubraja to što je priveo kraju gotovo stogodišnje razdoblje [[Građanski rat|građanskih ratova]] i donio Rimu mir (''Pax Romana''), razvoj i prosperitet, te udario temelje rimskoj imperijalnoj veličini. Imenom Oktavijan, u [[povijesthistorija|povijesti]]i je ostao poznat pod imenom August, što je ustvari titula koju mu je dodijelio [[Rimski senatSenat|Senat]] [[27. pne.]], a znači '''Uzvišeni''', pa se u historiji uvriježilo da se tim činom, ta godina računa i kao početak [[Rimsko Carstvo|Rimskog Carstva]].

Protivno savjetima majke i tamo prisutnih vojnih časnika August na vijest o Cezarovoj smrti ide u Italiju kako bi preuzeo "očevo" nasljedstvo pošto ga je ovaj proglasio svojim glavnim nasljednikom.<ref name="eck 9">Eck, 9.</ref> Njegov dolazak je bio pozdravljen od [[Rimski senat|Senat|Senata]]a koji se nadao ovog mladića, "sina" i nasljednika u vojsci popularnog Cezara upotrijebiti protiv vojski cezarovih ubojica i Antonija. Na opće iznenađenje senatora August će tijekom sljedećih 14 godina najprije izigrati njih, potom cezarove ubojice Kasija i Bruta, vlastite suradnike [[Sekst Pompej|Seksta Pompeja]] i [[Marko Emilije Lepid (trijumvir)|Lepida]], a na kraju i samog proslavljenog generala [[Marko Antonije|Marka Antonija]].

Prve tri godine nakon rata Oktavijan, koji se još od doba svoga testamentarnog usvajanja voli nazivati Cezar (zbog propagandne snage ovog imena), nastavlja vladati kao tijekom rata s minimalnim obzirom na kršenje zakona. Tada 27. godine prije nove ere na iznenađenje stanovništva on vraća [[Rimski senat|Senat|Senatu]]u kontrolu nad vojskom i [[provincijapokrajina|provincijama]]ma. To davanje ipak nije bilo bez garancija pošto je te, kao i prethodnih godina, Oktavijan bio [[konzul]], što ga je činilo praktički nedodirljivim. Također njegova politička baza se i dalje nalazila među bespogovorno vjernim vojnicima kao i svima onima koji su imali ekonomske ili političke koristi od njega tijekom građanskog rata.

Da bi se riješila ova situacija tijekom siječnja [[27. pne.]] [[Rimski senatSenat|Senat]] Oktavijanu daruje titule ''Augustus'' i ''Princeps''. U prijevodu značenje prve je uzvišeni, a druge prvak. Prije Oktavijana titulu ''Princeps'' su dobivali stariji, veoma poštovani senatori čija imena su se uvijek pisala prva u popisima članova Senata. Također se ova titula davala osobama koje su se iskazale u služenju države. Zbog ta dva razloga on je zavolio te titule kao i treću, onu imperatora, koja se do tada koristila samo za vojne pobjednike, a koju je Oktavijan zaslužio tijekom građanskog rata. Kako je na kraju trebao ipak izabrati u službenim dokumentima izdanim nakon 27. pne. kao njegovo ime se uvijek navodi '''Imperator Caesar August'''.

Nakon smrti ''[[pontifex maximusMaximus|pontifexa maximusa]]'' (vrhovnog svećenika) [[Marko Emilije Lepid|Marka Lepida]] [[13. pne.]] Oktavijan dobiva i ovu titulu koja će se dodjeljivati svim rimskim carevima do 376. godine kada prelazi u ruke [[papa]] koji je imaju sve do današnjih dana.

Kada je [[27. pne.]] August prepustio sve položaje koje je držao od doba građanskog rata<ref name="eck 45">Eck, 45.</ref> (osim onog konzula) [[Rimski senatSenat|Senat]] se našao u nedoumici što učiniti, tako da jedina njegova konkretna odluka postaje vraćanje svom vladaru svih njegovih položaja. Bez obzira na potpunu kontrolu države Oktavijan August u potpunosti shvaća da ga niti narod niti Senat neće prihvatiti kao nekog istočnog apsolutističkog monarha nego da postoji nužnost stvaranja dogovora o podjeli vlasti kako bi se sačuvao privid opstanka republike.

Senat će s druge strane tijekom ovog dogovora iz 27. i potom [[23. pne.]]<ref name="eck 57">Eck, 57.</ref> prepustiti položaje ''princepsa'', ''[[de facto]]'' [[tribun]]a i rimskog cenzora, vojnog zapovjednika grada Rima, vrhovnog vojnog zapovjednika i glavnog [[prokonzul]]a.<ref name="eck 57" /><ref name="eck 56"/><ref name="ccaa 37">CCAA, Erich S. Gruen, ''Augustus and the Making of the Principate'', 37.</ref><ref name="eck 59">Eck, 59.</ref> Osim potpuno jasne kontrole nad rimskom vojskom ostale titule su davale Augustu mogućnost veta u Senatu, dopuštenje da sjedi između dva konzula i nosi ''[[fasces]]''<ref name="ccaa 43">CCAA, Erich S. Gruen, ''Augustus and the Making of the Principate'', 43.</ref>, saziva Senat, kontrolira izbore i mogućnost da govori prvi na sjednicama.<ref name="ccaa 26">CCAA, Walter Eder, ''Augustus and the Power of Tradition'', 26.</ref><ref name="eck 57 58">Eck, 57&ndash;58.</ref> Nakon nekoliko godina mira Senat je sa zadovoljstvom dao te sve titule Oktavijanu iz čistog straha od mogućeg budućeg građanskog rata ako bi ga se oborilo. Augustova moć će doći do svog vrhunca kada on 23. pne. leži teško bolestan u očekivanju smrti. Na opće iznenađenje svih koji su mislili da je njegov osobni cilj uspostava monarhije on na svojoj samrtnoj postelji državne dokumente dava svom konzulskom kolegi, dok prsten daruje generalu Agripi.<ref name="eck 56">Eck, 56.</ref><ref name="ccaa 25">CCAA, Walter Eder, ''Augustus and the Power of Tradition'', 25.</ref> Tim potezom on se bio odrekao svoga [[zet]]a zbog čega dobiva gotovo mitske karakteristike u tadašnjoj državnoj propagandi. Kada nakon ozdravljenja on odbija ponovno biti [[konzul]] za sljedeću godinu u Rimu dolazi do građanskih nemira kojima je tamošnje stanovništvo spriječilo bilo koga drugog da postane konzul na Augustovom mjestu. Ako ne ranije, tada su i najvatreniji republikanci u Senatu shvatili narodnu ljubav prema ''princepsu'' i činjenicu da se nalaze u njegovoj potpunoj moći. Kao znak poštovanja, August je [[5. 2.|5. veljače]] [[2. pne.]] proglašen za ''[[pater patriae|patris patriae]]'' (''oca domovine'').<ref>Mackay, 186.</ref><ref name="eck 129">Eck, 129.</ref>

Rimski narod je istinski volio svoga Augusta. Za tu ljubav možemo naći više nego dovoljno razloga koje je ovaj politički spretan [[vladar]] stvarao. Te manipulacije možemo vidjeti još tijekom građanskog rata kada 32 godine pr. n. e. August protuzakonita dolazi do [[testament]]a Marka Antonija kako bi dobio narodno podršku za svoj rat. Kako je u testamentu pisalo da rimski heroj i general [[Marko Antonije]] želi biti pokopan uz egipatsku kraljicu Kleopatru narod ga je u afektu proglasio izdajnikom i zakunuo se na vjernost Augustu (a ne rimskoj državi !!) Nakon pobjede u ratu i dolaska mira malo iz straha zbog njegovih okrutnosti tijekom rata, malo iz zahvalnosti za ponovni dolazak mira prvi put nakon 20 godina [[Rimski senatSenat|Senat]] i narod mu je dodjeljivao bezbroj titula. Neke od njih je prihvaćao nakon prvobitno žestokog odbijanja, dok je druge definitivno odbio čime uspijeva stvoriti sliku sebe kao skromne osobe koja se žrtvuje za državu.

U usporedbi s republikanskim dobom tijekom njegove vladavine [[provincijapokrajina|provincije]] doživljavaju ekonomski procvjet praktičkim nestankom korupcije. Tijekom [[Rimska republikaRepublika|Rimske republike]] [[guverner]]i koji upravljaju provincijama znaju da tijekom svog mandata od nekoliko godina moraju skupiti dovoljno novca za nastavak političke karijere u [[Rim]]u. Sada je s tom tradicijom u potpunosti prekinuto pošto guverneri ovise u Augustu. U slučaju njihovog naglog bogaćenja dok se nalaze u provinciji njima prijeti istraga i moguće pogubljenje.

Bez obzira na velike političke sposobnosti, August je bio [[nepotizam|nepotist]]. U njegovom pogledu na svijet nakon Cezara uvijek mora biti [[Gaj Julije Cezar|Cezar]]. Ta sklonost se počela ukazivati još početkom njegove vladavine kada on [[25. pne.]] udaje svoju jedinu kćer Juliju za Marcela<ref name="eck 114 115">Eck, 114&ndash;115.</ref>, sina svoje sestre Oktavije, koji tako uskoro postaje njegov nasljednik. Nakon njegove smrti tu dužnost preuzima general [[Marko Vipsanije Agripa]], veliki Augustov prijatelj iz doba građanskog rata.<ref name="ccaa 44">CCAA, Erich S. Gruen, ''Augustus and the Making of the Principate'', 44.</ref> Kada su nakon Marcelove smrti nove generacije iz njegovog obiteljskog kruga postale punoljetne one dobivaju sve najpopularnije državne dužnosti kako bi postali poznati. Jedina po njih negativna pojava tog Augustovog razmišljanja je nužnost ženidbe unutar obiteljskog kruga. Tako [[20. pne.]] Agripa i budući car [[Tiberije]] (sin Augustove žene Livije) dobivaju zadatak ići u istočne provincije kako bi prisilili [[Parti|Parte]] da vrate obilježja rimske vojske osvojena tijekom [[Marko Licinije Kras|Krasovog]] debakla [[53. pne.]] Nakon uspješno obavljenog posla Tiberije se morao oženiti za Agripinu kćer poslije čega postaje slavni general koji osvaja [[Alpe]] zajedno sa svojim bratom Druzom (koji je oženio kćer Augustove sestre)<ref name="eck 116">Eck, 116.</ref>. Augustov očekivani nasljednik [[Gaj Cezar]] je također bio prisiljen oženiti se za potomkinju careve sestre Oktavije. Neupitna činjenica za posljednjih 30 godina vladavine ovog cara postaje da nitko ne može držati popularne državne dužnosti ako ne spada u njegov obiteljski krug.

Jedini konkretni debakl ove politike postaje političar i general Var, unuk Augustove sestre Oktavije, koji je također oženio unuku od Oktavije. Ovaj general će [[9|9.]] biti potpuno potučen od Arminija tijekom [[bitka kod Teutoburške šume|bitke u Teutoburškoj šumi]] kada će izginuti 3 rimske legije <ref name="eck 101 102">Eck, 101&ndash;102.</ref>.

Za neprocjenjivi dar mira mnogi pojedinci, pa čak i cijele zajednice, u Italiji i drugde, spontano su izražavali svoju zahvalnost obožavajući Augusta i njegovu obitelj kao božanstva. Međutim, i zvanično je ohrabrivan kult cara kao fokusa zajedničke lojalnosti u šarolikom carstvu. Da bi se naglasila prevlast Italije, u provincijama je zvanični kult bio posvjećen Romi i Augustu (''Roma et Augustus''). Kada je trebalo slaviti taj kult, predstavnici provincijskih zajednica sastajali bi se na skupštini (''consilium provinciae'') i odande ponekad, pored poruka zahvalnosti, caru upućivali i žalbe. Ovaj je sistem nastao u istočnim oblastima, gdje je odavno postojao običaj da se vladari obasipaju božanskim počastima. Na zapad se širio veoma sporo, ali je [[12. pne.|12.]] godine st.e. u [[Galijagalija (oblastregija)|galskom]] gradu [[Lugdun]]u postojala skupština za tri carske provincije u Galiji. U Italiji je zvanični kult bio posvjećen Augustovom geniju (''genius Augusti''), a u samom je Rimu bio spojen sa kultom duha predaka (''Lares compitāles''). Njegovi glavni sveštenici (''sevĭri Augustāles'') bili su obično oslobođenici. I senat i car imali su vrhovnu kontrolu nad tom ustanovom: senat je mogao odbiti posthumnu deifikaciju cara (njegovo proglašenje za božanstvo), a car je mogao prihvatiti ili odbiti prijedlog iz neke provincije da se ustanovi kult cara ili da se izgradi hram za taj kult, te predloge oko obrednih detalja.

Dugotrajno razdoblje mira u doba Augustove vladavine veoma se povoljno odrazilo na razvoj kulture i umjetnosti. U to doba svoj najveći procvat doživljava [[rimska književnost]], napose poezija. Jedan od bliskih Augustovih prijatelja bio je bogati vitez Gaj Cilnije [[Gaj Mecena|Mecenat]], koji je kao veliki ljubitelj umjetnosti uviđao i njenu propagandnu snagu u slavljenju careve politike. On je oko sebe okupio i materijalno pomagao krug pjesnika, među kojima su bila imena iz samog vrha cijele rimske književnosti: [[Vergilije]], [[Kvint Horacije Flak|Horacije]] i dr. U to vrijeme stvaraju [[Tibul]], [[Sekst Propercije|Propercije]] i [[Publije Ovidije Nazon|Ovidije]], te istoričar [[Tit Livije]]. Nastavljajući se s jedne strane na sopstvenu tradiciju, a s druge strane prihvatajući utjecaje grčke umjetnosti, književnost toga doba se u spokoju »augustovskoga mira« (''pax Augusta'') razvila do svoga vrhunca, pa se to razdoblje obično i naziva »zlatnim vijekom« rimske književnosti. Autori u svojim delima često veličaju Augusta i njegovu vladavinu slaveći stare ideale koje je August želeo obnoviti svojim političkim programom.

Velika većina tadašnjih političara nije shvaćala pouku rimskih građanskih ratova iz 1. vijeka p. n. e - moć iz [[Rimski senat|Senat|Senata]]a je nakon Marijanskih reformi prešla u ruke vojske. Za razliku od njih August je toga bio potpuno svjestan pa je počeo uvoditi reforme kako bi lojalnost rimskih legija vezao uz svoju ličnost. Osnovni problem ovog razdoblja je što učiniti s vojnicima nakon što postanu prestari za vojsku. Tijekom građanskih ratova pobjednik bi najčešće oduzeo zemlju poraženima i potom je dodijelio svojim [[veteran]]ima.

Ipak niti s tim "poklonom" August nije mogao biti potpuno siguran tako da se osnovna vojna politika cijele njegove vladavine svela na smanjivanje vojnih snaga na najmanju moguću mjeru. Nigdje se to nije bolje prikazalo nego u trenutku završetka građanskog rata. Jednim potezom pera on smanjuje broj [[rimska legija|rimskih legija]] s 60 na 28<ref name="eck 85 86">Eck, 85&ndash;87.</ref> smanjujući tako istovremeno financijski pritisak na državni [[budžet]].

S tako smanjenim vojnim snagama Augustu neki veliki budući ratovi više nisu bili interesantni. To je najbolje prikazano [[4|4.]] godine kada njegov unuk i prestolonasljednik [[Gaj Cezar]] umire od rane koju mu je izdajnički nanio [[Parti|partski]] oficir tijekom mirovnih pregovora. Bez obzira na to August potvrđuje mirovni sporazum.<ref name="eck 95 96">Eck, 95&ndash;96.</ref> S takvom vojnom situacijom on u vanjskoj politici vodi samo "nužne" ratove čiji cilj postaje zaokruživanje rimskog teritorija. U skladu s takvom politikom rimska vojska osvaja posljednja nezavisna brdovita područja [[Pirineji|Pirineje]], [[Alpe]], obalni dijelovi Afričke obale [[Sredozemno more|Sredozemnog mora]], dio [[Mala Azija|Male Azije]] nakon čega je [[Sirija]] dobila kopnenu vezu s [[Dardaneli]]ma.<ref name="eck 94">Eck, 94.</ref> Jedina dva "ozbiljnija" projekta ove vladavine što traje 45 godina su osvajanje onoga što će postati rimska provincija Dalmacija (čime se Italija kopnenim putem povezala s Grčkom) i pokušaj pomicanja granice s rijeke [[Rajna|Rajne]] na [[ElbaLaba|Elbu]]. Nakon Varove katastrofe taj projekt će do kraja Augustove vladavine biti stavljen na čekanje.

Gledajući iz današnje perspektive, August je otac današnje europske civilizacije (kao što je [[Qin Shi Huang|Ćin Ši Huangdi]] za kinesku). Prije njegove vladavine, rimska država se nalazila gotovo 100 godina u socijalnim nemirima, građanskim ratovima i pod vlašću raznih diktatora ([[Gaj Marije]], [[Kornelije Sula|Sula]], [[Gaj Julije Cezar|Cezar]]). Toj politički oronuloj tvorevini on je svojim reformama dao još mnogo godina života. U današnjem političkom smislu najvažnija posljedica njegovih reformi je preživljavanje ideje da vlast potječe od naroda ([[republika]]nska ideja) pošto je ona bila osnova njegovog političkog sustava. Ako gledamo utjecaj njegovih reformi na svakodnevni život ljudi, njegova ostavština su [[policija]], [[vatrogasci]] i [[mirovinsko osiguranje]] pošto su oni osnovani tek tijekom njegove vladavine.<ref name="eck 79">Eck, 79.</ref>

Gledajući iz Augustove perspektive nasljednici nisu shvaćali potrebu de jure političke ravnoteže između autokratske vladavine i stare republike. On je samostalno vladao 41 godinu ([[27. pne.]] - [[14|14.]]), a svi njegovi potomci će biti likvidirani u sljedećih 54. ''Princepsi'' koji dolaze nakon njega su postepeno uništavali njegov politički program svojim neshvaćanjem situacije. [[Tiberije]] odustaje od nužnosti stalnog reizbora kako bi se zadržao republikanski privid, [[Kaligula]] želi postati i ''de facto'' apsolutistički vladar, a [[Klaudije|Klaudija]] izabire vojska namjesto [[Rimski senatSenat|SenatSenata]]a, dok [[Neron]] toliko troši državno blagajnu i uništava državu da je nakon njega završila vladavina cijele Julijevsko-Klaudijevske dinastije. Također svojim reformama budući carevi uvećavaju rimsku vojsku narušavajući tako ravnotežu civilne i vojne administracije što će rezultirati generalima koji se bore za carsku krunu (kriza 3 vijeka). Bez obzira na koji način će budući carevi dolaziti na vlast oni će kao svoju titulu uvijek uzimati Augustovo ime.

Osjećajući da mu se bliži kraj života August je tijekom proljeća 14. godine donio odluku o nasljeđivanju. No, ta odluka trebala je biti donesena suptilno tako da se narod ne prepadne autokracije monarhije.<ref name="ccaa 50">CCAA, Erich S. Gruen, ''Augustus and the Making of the Principate'', str. 50</ref> Narod je htio da on za svog nasljednika proglasi popularnog [[Germanik]]a (sin Tiberijevog brata Druza), ali on je to djelomično odbio smatrajući da je on s manje od 40 godina premlad za najvišu državnu dužnost. Istovremeno željeći urediti nasljeđivanje države na duže razdoblje on za svog nasljednika proglašava [[Tiberije|Tiberija]] koji bi potom, prema dogovoru s Augustom, trebao postaviti Germanika za svog nasljednika.<ref name="eck 119">Eck, 119.</ref> Tijekom kolovoza 14. godine Augustovo zdrastveno stanje se drastično pogoršalo pa je pozvan Tiberije kako bi kao nasljednik bio uz njega tijekom posljednjih dana života. August je preminuo [[19. 8.|19. kolovoza]] [[14]]. godine, a njegovo posljednje riječi su bile:

Nakon smrti August je bio kremiran, a njegovi posmrtni ostaci su stavljeni u [[Augustov mauzolej]], a sam August je uvršten među bogove u [[panteon]].<ref name="eck 124">Eck, 124.</ref> Oni su se tamo nalazili sve do [[410|410.]] godine kada su ih [[Goti]] tijekom pljačke grada razasuli.

Kako Rim tada bez obzira na današnje raširene pretpostavke i historijske interpretacije nije bio [[monarhija]] proći će gotovo mjesec dana prije nego što će [[Rimski senatSenat|Senat]] izglasati rezoluciju kojom [[Tiberije]] [[18. 9.|18.9.]] [[14]]. godine postaje novi car.

gl_članak_funkcija = [[Popis rimskih careva|Rimski car]]<br />[[27. pne.]]. - [[14.|14. n.e.]].|