Češka (historijska) – razlika između verzija

|broj stanovnika=6,25 mil. ([[2001|2001.]])

'''Češka''', ponekad i '''Bohemija''' ([[češki jezik|češki:]] ''Čechy''; [[njemačkinemački jezik|njem.]] ''Böhmen'') povijesna je pokrajina koja, zajedno s [[Moravska|Moravskom]] i dijelom [[Češka Šleska|Šleske]] čini najveći dio današnje [[Češka Republika|Češke Republike]]. Češka obuhvaća dvije trećine na zapadnom i središnjem dijelu današnjeg državnog teritorija.

Od starog izraza Bohemija potiče današnji izraz [[boem|boemština]].

Češka pokrajina obuhvaća 52.750 km², a u njoj živi 6,25 milijuna stanovinka, od ukupno 10,3 milijuna stanovnika Češke Republike. Na sjeverozapadu, zapadu i jugozapadu graniči s [[NjemačkaNemačka|Njemačkom]], na jugu s [[Austrija|Austrijom]], na istoku s [[Moravska|Moravskom]] i na sjeveroistoku s [[Poljska|Poljskom]]. Češke granice ocrtane su planinskim lancima kao što je [[Češka šuma]], [[Rudna gora]] i [[Krkonoše]] u [[Sudeti|sudetskom]] kraju.

[[Rimsko Carstvo|Rimski]] autori donose prvo jasno spominjanje ovog područja pod nazivom ''Boiohaemum'', što je bio [[germanski jezici|germanski]] naziv za domovinu [[Boji|Boja]] ([[latinski jezik|lat.]] ''Boii'') koji su pripadali [[Kelti]]ma. U vrijeme [[velika seoba naroda|seobe naroda]] ovim su područjem prelazila [[Germani|germanska]] i [[Slaveni|slavenska]] plemena, a već u [[1. stoljeće pr.vijek Krpne.|1. st. p. n. e.]] ovdje su se naselili Germani, vjerojatno [[Svevi]]. Među njima bili su i [[Markomani]]. Nakon što su oni otišli dalje prema jugozapadu, zamijenili su ih oko [[6. stoljećevijek|6. stoljeća]] slavenski preci današnjih [[Česi|Čeha]].

Nakon što su se oslobodili od vlasti [[Avari|Avara]] u [[7. stoljećevijek|7. stoljeću]], ovim je područjem zavladala dinastija [[PřemyslovićiPšemislovići|Přemyslovića]], koja je ostala na vlasti sve do [[1306|1306.]] godine. Prihvaćanjem [[kršćanstvohrišćanstvo|kršćanstva]] u [[9. stoljećevijek|9. stoljeću]], uspostavljene su bliske veze s Istočno[[Franci|franačkim]] kraljevstvom. Ta je činjenica dovela do toga da je Češka bila dijelom [[Sveto Rimsko Carstvo|Svetog Rimskog Carstva]] već od [[10. stoljećevijek|10. stoljeća]].

Naslov „kralj Češke (''Bohemiae'')“ prvi su ponijeli [[vojvoda]] [[Vratislav II.]] ([[1085|1085.]]) i [[Vladislav II. Češki|Vladislav II.]], no njihovi su se nasljednici vratili naslovu vojvode. Kraljevski naslov postao je nasljednim [[1198|1198.]] u doba [[Otakar I. Přemysl|Otakara I.]] Njegov unuk, [[Otakar II. Přemysl|Otakar II.]] ([[kralj]] od [[1253|1253.]] do [[1278|1278.]]) utemeljio je kratkotrajno carstvo koje je uključivalo i današnju [[Austrija|Austriju]]. Sredinom [[13. stoljećevijek|13. stoljeća]] započelo je doseljavanje [[NijemciNemci|Nijemaca]], budući da je dvorska politika nastojala nadomjestiti gubitke stanovništva nastale za vrijeme [[Mongoli|mongolske]] provale u [[EuropaEvropa|Europu]] [[1241|1241.]] Nijemci su se smjestili ponajviše uz sjevernu, zapadnu i istočnu granicu Češke, premda su se mnogi nastanili u gradovima po cijelome kraljevstvu.

Dinastija [[Luksemburgovci|Luksemburgovaca]] došla je na češko prijestolje krunidbom [[Ivan Luksemburški|Ivana Luksemburškog]] [[1310]]. Nasljedio ga je [[1346|1346.]] [[Karlo IV., car Svetog Rimskog Carstva|Karlo IV.]] koji je utemeljio [[Karlovo sveučilište]] u [[Prag]]u, prvo sveučilište u [[Srednja EuropaEvropa|Srednjoj Europi]]. Njegovo kraljevanje dovelo je Češku do vrhunca u političkom smislu, ali i na drugim poljima, te je postao prvi češki kralj koji je izabran i za [[car]]a [[Sveto Rimsko Carstvo|Svetog Rimskog Carstva]]. Pod njegovom vlašću Češka je kruna obuhvaćala različite zemlje kao što su [[Moravska]], [[Šleska]], [[Gornja Lužica]], [[Donja Lužica]], [[Brandenburg]] i područje oko [[Nürnberg]]a, nazvano Nova Češka, [[Luksemburg]] i razne manje gradove po Njemačkoj.

[[Datoteka:Prague hus statue.jpg|mini|desno|250px|Spomenik Janu Husu na praškom Starogradskom trgu gdje su pogubljeni češki vođe [[1620|1620.]]]]

[[1415]]. godine, na [[Sabor u Konstanci|Saboru u Konstanci]], [[Jan Hus]], [[rektor]] Karlovog sveučilišta u Pragu i vodeči [[reformacija|reformator]] i vjerski mislilac, osuđen je na lomaču kao [[hereza|heretik]]. Presuda je izrečena premda je Husu prije no što je krenuo za Konstancu formalno bila dodijeljena zaštita cara [[Žigmund Luksemburški|Žigmunda Luksemburškog]]. Jan Hus pozvan je na Sabor kako bi mogao braniti sebe i češke stavove na crkvenom sudu, no s carevom je dozvolom pogubljen [[6. 7.|6. srpnja]] [[1415]]. Njegovo pogubljenje, kao i progoni [[husiti|husita]] i [[John Wycliffe|Johna Wycliffa]], doveli su do pobune [[Česi|Čeha]] protiv [[Katolička Crkvacrkva|Katoličke Crkve]] i do [[Husitski ratovi|Husitskih ratova]].

U najvećem dijelu bio je to seljački ustanak protiv carskih snaga, a predvodio ga je bivši trgovac [[Jan Žižka]] iz Trocnova, koji je rabio nove taktike i naoružanja, kao što su [[haubica|haubice]] i [[pištolj]]i (češki: ''píšťala'' = frula, pištaljka), te oklopne kočije. Nakon Žižkove smrti, zapovjedništvo je preuzeo [[Prokop Veliki]] pod čijim su vodstvom husiti pobjeđivali kroz sljedećih deset godina. Ipak, s vremenom su se husiti podijelili u dvije glavne stranke, umjerene [[utrakvisti|utrakviste]] i zagriženije [[taboriti|taborite]]. Nakon što su se utrakvisti vratili u okrilje Katoličke Crkve, uspjeli su [[1434|1434.]] poraziti taborite u [[Bitka kod Lipanyja|bitci kod Lipanyja]]. Žigmund je tom prilikom izjavio: „Samo Česi mogu poraziti Čehe.“

Unatoč pobjedi, češki su utrakvisti i dalje [[1436|1436.]] morali pregovarati o [[vjerska sloboda religije|vjerskoj slobodi]]. Prem Bazelskim sporazumima proglašen je mir i sloboda ispovijedanja vjere između katolika i utrakvista. Taj će mir međutim trajati kratko, do [[1462]]., kad je [[papa]] [[Pio II.]] proglasio Bazelske sporazume nevažećima.

[[1458|1458.]] izabran je [[Juraj Podjebardski]] za češkoga kralja. On je pokušao oblikovati sveeuropski „kršćanski savez“, koji je imao ujediniti sve [[europaevropa|europske]] zemlje u zajednicu utemeljenu na zajedničkoj vjeri. Pregovori u tom pravcu nisu nikad dovršeni, a Jurjev je položaj dodatno otežan pogoršanjem odnosa s papom.

Nakon smrti [[Ludovik II. Jagelović|Ludovika Jagelovića]], češkog i [[Hrvatska u personalnoj uniji s Mađarskom|hrvatsko-ugarskog]] kralja, u [[Mohačka bitka|Mohačkoj bitci]] [[1526|1526.]], [[Austrija|austrijski]] [[nadvojvoda]] [[Ferdinand I., car Svetog Rimskog Carstva|Ferdinand]] postao je češki kralj, a Češka je postala sastavnim dijelom [[Habsburška Monarhija|Habsburške Monarhije]].

Između [[1436|1436.]] i [[1620|1620.]] u Češkoj je vladala vjerska sloboda, te je u tom razdoblju ona bila jedna od najliberalnijih zemalja kršćanskoga svijeta. Car [[Sveto Rimsko Carstvo|Svetog Rimskog Carstva]] [[Rudolf II|Rudolf II., car Svetog Rimskog Carstva]] izabrao je [[Prag]] za svoju prijestolnicu, a premda je sam bio katolik, na inzistiranje češkoga [[plemstvo|plemstva]] objavio je [[1609|1609.]] ispravu ''Maiestas Rudolphina'', kojom je potvrđena stara ''Confessio Bohemica'' iz [[1575|1575.]]

Nakon što je car [[Ferdinand II., car Svetog Rimskog Carstva|Ferdinand II.]] počeo potiskivati prava protestanata u Češkoj, došlo je do pobune, čime je [[1618|1618.]] započeo i [[Tridesetogodišnji rat]]. Knez izbornik [[Fridrik Falački]], koji bio protestant, po odluci češkoga plemstva, izabran je za češkoga kralja, a postao je poznat kao „zimski kralj.“ Fridrikova žena, [[Elizabeta Češka]], poznata kao „zimska kraljica“ ili „kraljica srdaca“, bila je kći [[engleska|engleskoga]] kralja [[JakovJames I., kralj EngleskeStuart|Jakova I.]] Nakon Fridrikova poraza [[1620|1620.]], 26 čeških vođa, zajedno s [[Jan Jesenius|Janom Jeseniusom]], rektorom Karlova sveučilišta, pogubljeni su u Pragu, a ostali su morali otići u progonstvo. Njihova zemlja prenijeta je u vlasništvo lojalnih katolika, većinom [[Bavarska|bavarskoga]] i [[Sasi|saskoga]] podrijetla, čime je okončana reformacija u Češkoj, a Prag više nije bio prijestolnica carstva.

Sve do tzv. „obnovljenog ustava“ iz [[1627|1627.]] [[nemački jezik|njemački jezik]] uveden je kao drugi službeni jezik u češkim zemljama, dok je [[češki jezik|češki]] ostao prvi službeni jezik kraljevstva. Plemstvo je govorilo kako njemački, tako i [[latinski jezik]], iako se njemački sve više širio, dok se češkim govorilo većinom na selu. Službena čaška samostalnost još je više ugrožena kad je [[1746|1746.]] Češki sabor odobrio upravnu reformu koja je podrazumijevala nedjeljivost [[Habsburška Monarhija|Habsburške Monarhije]] i centraliziranu upravu. Tom je odlukom Češka dvorska kancelarija sjedinjena s [[Austrijska dvorska kancelarija|Austrijskom dvorskom kancelarijom]].

Krajem [[18. stoljećevijek|18. stoljeća]] razvio se [[Češki narodni preporod]] u kojem je uzeo dijela i dio češkoga plemstva. Preporodni se pokret zauzimao za obnovu povijesnih prava Češkoga Kraljevstva, te je češki jezik morao imati prednost nad njemačkim kao jezik državne uprave. Prosvijetljeni [[apsolutizam]] [[Josip II., car Svetog Rimskog Carstva|Josipa II.]] i [[Leopold II., carsveti Svetogrimski Rimskog Carstvacar|Leopolda II.]], koji je dozvolio širu uporabu manjinskih jezika, dao je krila preporodnom pokretu, no mnoge od tih reformi kasnije su opozvane. U vrijeme [[Revolucija 1848.-1849.|revolucije iz 1848.-1849.]] mnogi su češki domoljubi zahtijevali češku samostalnost od habsburške Austrije, no na koncu su bili poraženi. Raspušten je i stari Češki sabor koji je bio posljednji ostatak negdašnje neovisnosti, no češki je jezik u tom razdoblju doživio svoje novo rođenje.

Po završetku [[Bachov apsolutizam|Bachova apsolutizma]], zasijeda ponovno izabran Češki sabor. Službeno proglašen program, kako čeških liberalnih političara, tako i većine češkoga plemstva, postaje obnova stare Češke krune, to jest jedinstva Češkog Kraljevstva, [[Moravska|Moravske Marke]] i [[Češka Šleska|Šleskoga Vojvodstva]]. Taj će program biti poznat pod nazivom [[Češko državno pravo]]. Stranke koje su predstavljale [[Nijemcinemci|njemačku]] manjinu i manji dio plemstva izjavljivale su vjernost centralističkom Ustavu (tzv. ''Verfassungstreue''). Nakon austrijskoga poraza u [[Austro-pruski rat|Austro-pruskom ratu]] [[1866]]., [[Ugarska|ugarski]] političari uspijevaju [[1867|1867.]] s dvorom sklopiti [[Austro-ugarska nagodba|Austro-ugarsku nagodbu]] kojom je stvorena dualna [[Austro-Ugarska|Austo-Ugarska Monarhija]]. Pokušaj Čeha da se stvori austro-ugarsko-češka monarhija propao je [[1871|1871.]], no program Češkog državnog prava ostao je službena platforma svih čeških političkih stranaka (osim socijaldemokrata) sve do [[1918|1918.]]

Nakon [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]] Češka je postala dijelom zajedničke države u koju su uz nju ušle i Moravsko-Šleska, kao i sjeverni dio Ugarske u kojem su živjeli [[Slovaci]] ([[Slovačka]]), te potkarpastko područje. U vrijeme svoga prvoga predsjednika, [[Tomáš Garrigue Masaryk|Tomáša Masaryka]], Čehoslovačka je postala bogata i liberalna demokratska republika. Nakon [[Münchenski sporazum|Münchenskog sporazuma]] iz [[1938|1938.]] dijelovi Češke koje su nastanjivali pretežito Nijemci ([[Sudeti]]) pripojeni su [[Treći Reichrajh|Trećem Reichu]]. Bilo je to jedino povijesno razdoblje u kojem je područje Češke bilo podijeljeno. Sljedeće godine i ostatak Češke te Moravska pripojeni su Njemačkoj, a slovački dio postao je [[Slovačka|Slovačka Republika]], njemačka satelitska država. Do [[1945|1945.]] Češka bez Sudeta i Moravska činile su Češko-moravski protektorat ([[njemačkinemački jezik|njem.]] ''Reichsprotektorat Böhmen und Mähren''). Nakon [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]] većina Nijemaca protjerana je iz Češke i Moravske takozvanim [[Benešovi dekreti|Benešovim dekretima]]. [[1949|1949.]] Češka je prestala biti administrativna jedinica unutar Čehoslovačke, a cijela je zajednička država podijeljena na pokrajine.

Po raspadu Čehoslovačke [[1993|1993.]], područje stare Češke postalo je dijelom nove [[Češka Republika|Češke Republike]], koja se prostire na svim zemljama nekadašnjeg Češkoga državnog prava (Češka, Moravska i Češka Šleska). Češki Ustav iz [[1992]]. odnosi se na „građane Češke Republike u Češkoj, Moravskoj i Šleskoj“, te proglašava kontinuitet državnosti sa starom Češkom krunom. U suvremenoj Češkoj Republici Češka nije zasebna upravna jedinica, nego je cijela zemlja podijeljena na 13 pokrajina i glavni grad [[Prag]].

* [[Češka|Češka Republika]]