Gnosticizam – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
struktura
Red 18:
== Istorija ==
[[Datoteka:Abatur.jpg|175px|thumb|Crtež višeg bića, [[Abatur]]a, sa drevnog mandejskog rukopisa.]]
Početke gnosticizma treba tražiti u judejskim krugovima, verovatno u [[Palestina|Palestini]] i [[Sirija|Siriji]], malo pre pojavljivanja hrišćanstva. Istočnjački i naročito persijski elementi, prenose se u gnosticizam putem judaizma, a doprinos helenske filosofije je primetan u nešto kasnijem stadijumu razvoja.<ref name="Зизијулас">[http://www.verujem.org/pdf/Ziziulas_jelinizam_i_hriscanstvo.pdf Јован Зизијулас, Јелинизам и хришћанство]</ref>
 
Postojbina proto-gnosticizma je bila [[Samarija]], odakle potiču [[Simon Mag]], [[Dositej Samarićanin|Dositej]] i [[Menandar Samarićanin|Menandar]].<ref name="Šagi-Bunić"/> Kršćanska predaja općenito svodi početke gnosticizma na [[Simon Mag|Simona Maga]], on još nije gnostik u strogom heterodoksnom smislu.<ref>R. M. Grant, ''La gnose et les origines chrétiennes'', Paris [[1964]]</ref> [[Hegesip]] stavlja početak gnosticizma u vrijeme [[jeruzalem]]skog [[biskup]]a [[Simeon Jeruzalemski|Simeona]], poslije smrti [[Jakob Pravedni|Jakobove]].<ref>EUS., Hist. eccl. 5, 22, 5</ref> Takvo datiranje se poklapa sa povijesnim počecima heterodoksnog gnosticizma poslije [[70]]. godine, tj. poslije [[Opsada Jeruzalema (70)|razorenja Jeruzalema]], kada se oblikuju i druge hereze koje izrastaju iz judaizma i judeo-kršćanstva.<ref>J. DANIÉLOU, ''Nuova storia della Chiesa'', str. 95—96</ref>
 
PostojbinaTek proto-gnosticizma je bilau [[Samarija2. vek]],u odakle„gnosis“ potičuse [[Simonpojavljuje u Mag]]svom konačnom obliku, [[Dositej„sistematičan“ Samarićanin|Dositej]]s ijasnom [[Menandarintegracijom Samarićanin|Menandar]]hrišćanstva.<ref name="Зизијулас"/> Prvo je žarište razvijenog gnosticizma bila [[Antiohija]] ([[Saturnin]]), zatim [[Aleksandrija]] ([[Bazilid]], [[Karpokrat]]); a poslije toga [[Rim]], gdje je sredinom II stoljeća djelovao najveći gnostički pisac [[Valentin]], a istovremeno i [[Marcion]], takođe blizak gnosticizmu po nekim stavovima. Najjači i sasvim jasan sukob između Velike Crkve i gnosticizma razbuktava se sredinom II stoljeća, kad djeluje [[Valentin]] (145-160. u Rimu), vjerojatno najjači predstavnik gnosticizma. Posebno je središte bila i [[Edesa (Mezopotamija)|Edesa]] (u Istočnoj Siriji), sa [[Bardesan]]om (154-222). <ref name="Šagi-Bunić"/>
 
Gnostici u pravilu nisu žestoko nastupali prema ostalim kršćanima i nisu željeli odijeliti se od ostale Crkve: pripadnost crkvi je dobra za mnoštvo, no pravi put do [[spasenje|spasenja]] jest u posjedovanju gnoze, što je pogodovalo stanovitom religioznom individualizmu.<ref name="Šagi-Bunić"/>