Der Antichrist. Fluch auf das Christenthum – razlika između verzija

Prema Ničeu, u hrišćanstvu se ni moral ni religija ne dodiruju ma sa kojom tačkom stvarnosti. Postoje imaginarni uzroci ("[[Bog]]", "[[duša]]", "[[ja]]", "[[duh]]", "[[slobodna volja]]" ili "neslobodna"), imaginarne posledice ("[[greh]]", "[[iskupljenje]]", "[[milost]]", "[[kazna]]", "[[praštanje grehova]]") i opticaj između imaginarnih bića ("Bog", "duhovi", "duše"). Ovaj svet fikcije ima koren u mržnji prema prirodnom, odnosno stvarnosti. Niče zaključuje da razlog za bežanje iz stvarnosti ima samo onaj ko trpi od nje. Ovi gubitnicidekadenti sebe ne zovu slabi, nego "dobri". Oni smeštaju svog boga na ravan "dobra po sebi", i svete se svojim gospodarima time što o[[đavo]]ljuju njihovog boga.<ref name="Antikrist"/>

Niče ocenjujeo datri suhrišćanske hrišćanstvu bili neophodni varvarski pojmovi da bi zagospodarilo nadvrline: [[varvarivera|veri]]ma: takvi su, [[žrtvovanjeljubav]] prvencai, pijenje krvi u [[pričestnada|nadi]]i, preziranjegovori duhakao io kulture,tri mučenjehrišćanska u svim oblicima, fizičkim i psihičkim, i lažni sjaj [[kult]]alukavstva. Za hrišcanstvo nije važno da li je nešto istinito, ukoliko se u to veruje kao istinito. Pošto je [[vera]] potrebna pre svega, tada se [[um]], [[saznanje]], [[istraživanje]], prekrivaju nepoverenjem: "put prema [[istina|istini]] je zabranjeni put". Niče ceni da je [[nada]] mnogo veći podsticaj za život nego bilo koja postignuta [[sreća]], pa hrišćanstvo one koji pate održava nadom koja ne može biti protivrečna ijednoj stvarnosti, koja se ne okončava ni sa kakvim ispunjenjem — nadom u onostranost. Da bi [[ljubav]] bila mogućna mora bog da bude ličnost, da je mlad i lep, obzirom da hrišcanstvo hoće da zavlada područjem gde je afrodizijski ili Adonisov kult već odredio pojam kulta. Ljubav je stanje u kojem čovek ponajčešće vidi stvari takvima kakve one nisu. Pritom, u ljubavi se podnosi više nego inače, sve se dopušta, a ne vidi se ono najgore u životu.<ref name="Antikrist"/>