Smrtna kazna – razlika između verzija

[[Datoteka:Auguste Vaillant execution.jpg|thumb|thumb|200px|Usmrićivanje giljotinom u Francuskoj]]

Smrtna kazna razvila se iz tzv. krvne osvete. Krvna osveta bilo je nepisano pravilo u [[zajednica]]ma i [[pleme]]nima koje su živjele prije nekoliko tisuća godina. Ona je dopuštala i omogućavala rodbini ubijene žrtve da se osvete počinitelju i njegovom plemenu. To je često vodilo do beskonačnih svađa između plemena i čak istrebljenja čitavih plemenskih zajednica. U najstarijim pravnim izvorima kao što je Kodeks Ur-Nammu (oko 2100. god.pne.) predviđena je smrtna kazna za ubojstvo i preljub. U Hamurabijevom Zakoniku spominje se Talionsko načelo koje označava situaciju ''Oko za oko, zub za zub''. To načelo je ograničavalo osvetu samo na onoga tko je počinio kazneno djelo. Ovo načelo je još više ograničeno u [[Tora|Tori]] koja navodi da naknada štete treba biti srazmjerna počinjenoj šteti. Ona dakle zahtjeva naknadu štete od počinitelja, a ne osvetu od obitelji žrtve. U Tori se navodi niz vjerskih, društvenih i seksualnih prekršaja za koje se određuje smrtna kazna, a koji su smatrani kao prijetnja egzistenciji čitavom narodu: fizičko zlostavljanje roditelja, vračanje, štovanje i pridavanje žrtve drugim [[bog]]ovima, [[preljub]], [[homoseksualnost]], [[incest]], [[spolni odnos]] tijekom [[Mjesečnica|mjesečnice]]. Također pravi razliku između ubojstva s namjerom i ubojstva u obrani. Za pravovaljanu smrtnu presudu zahtjevalo se najmanje dva nepristrana svjedoka i temeljito provjeravanje njihovih iskaza od strane suca kako bi se izbjegle netočne presude. Mnoga starovijekovna carstva primjenjivala su pored smrtne kazne i novčane kazne te ropstvo. U to doba bila su popularna javna smaknuća i to sa dvojakom svrhom: da bi zabavila gledatelje, a istovremeno da bi ih prestrašili.

U [[Rimsko carstvo|Rimskom carstvu]] su kršćani tijekom tristo godina bilo sustavno proganjani. U to vrijeme su kršćani odbijali bilo kakav oblik nasilja koji je rezultirao usmrćivanjem. Ali, nakon što je [[Konstantin Veliki|Konstantin I.]] 313. godine službeno dopustio kršćanstvo i ono je 380. godine postalo državnom religijom, provođenje smrtne kazne od strane carstva nije opadalo, već je naprotiv raslo, a [[crkva]] je u tome sada aktivno sudjelovala. [[Rimokatolička crkva]] opravdavala je smrtnu kaznu protiv pogana. [[Istočno Rimsko carstvo]] od osmog stoljeća postupno je reduciralo provođenje smrtne kazne i zamjenjivalo kaznama poput odsijecanja noseva i ušiju da bi na taj način proveli jednu vrstu pedagoškog utjecaja na populaciju.U kasnijem srednjem vijeku, kada su postupno sve više bili ugroženi moć, položaj i monopol [[Papa|pape]], [[car]]eva i [[Plemstvo|plemstva]] rasla je i učestalost smaknuća i njihova okrutnost. Tome su najviše pridonjeli ''lov na vještice'' te inkvizicija. Tek u 18. veku razvila se opozicija smrtnoj kazni, a tome je znatno doprinjeo i talijanski književnik Cesare Becaria sa svojim djelom ''O zločinima i kaznama'' u kojem je isticao da je važno prevenirati zločine putem učinkovitog pravnog sustava te dobrih zakona. [[Francuska revolucija]] je također uvelike doprinjela razvoju ljudskih prava i sloboda. U 19. i 20. veku sve više [[filozof]]a i [[književnik]]a zalaže se za ukidanje smrtne kazne. Formiraju se različite međunarodne organizacije kao [[Ujedinjeni narodi]] za održavanje mira i sigurnosti u svijetu, širenje tolerancije i promicanje poštivanja ljudskih prava i osnovnih sloboda čovjeka te mnoge nevladine organizacije koje obavljaju djelatnosti od javnog interesa odnosno djeluje za opće dobro.U posljednih tisuću godina, ljudsko društvo je jako napredovalo na području tehnologije ali je na psihološkom profilu ostalo gotovo jednako. I danas ljudi provode iste navike, organizacije društva su identične, zabavljaju se na identičan način, a niti način razmišljanja nije se mnogo promjenio. Do kasnog srednjeg vijeka to su bila pojedinačna pogubljenja: razapinjanja, nabijanja na kolac, giljotiranja, spaljivanja na lomači sve dok se u poslijednjih tristotinjak godina nije pribjeglo masovnim pogubljenjima čitavih naroda, poznatim pod nazivom – genocid, koji je bio rezultat ideološke presude raznih politika. Dvadeseto stoljeće će po tome biti posebno zapamćeno.