Arije – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Autobot (razgovor | doprinos)
m razne ispravke
Autobot (razgovor | doprinos)
m Vanjske veze
Red 1:
[[imageDatoteka:Arius.gif|thumb|Arije iz [[Aleksandrija|Aleksandrije]]]]
'''Arije''' (ili '''Arijan''', gr: ''Areios''; [[256]]-[[336]]) je bio ranohrišćanski [[teologija|teolog]], sveštenik i pesnik iz [[Aleksandrija|Aleksandrije]], osnivač učenja poznatog kao [[arijanstvo]], koje se od pravovernog [[hrišćanstvo|hrišćanstva]] razlikuje po shvatanju odnosa između [[Bog]]a i [[Hrist]]a, koji, prema Ariju, nisu iste suštine (gr: homoousios). Iako je učenje imalo dosta pristalica, proglašeno je za jeres na [[Prvi Vaseljenski Sabor|Prvom vaseljenskom saboru]] u Nikeji [[325]]. godine, gde je utvrđen [[Nikejski simbol vere]].
 
Red 34:
{{main|Prvi Vaseljenski Sabor}}
 
[[imageDatoteka:Arije_bezboznim.jpg |thumb|Razobličavanje Arija (Freska iz Man. Manasije]]
 
Sabor održan u Nikeji u Maloj Aziji tokom maja i juna 325. godine u raskošnim salama carske palate, obično se predstavlja kao jedno od slavnih poglavlja u istoriji hrišćanske crkve. Doskora progonjeni episkopi putovali su carskom poštom, a car ih je dočekivao najumilnijom predusretljivošću. Celivao je ožiljke prisutnih mučenika i lično je predsedavao pregovorima. Bila je to prva pobednička demonstracija crkve, koja je morala da ostavi utisak na one koji vole impozantnu raskoš. Kao kod svih sabora, organizacija je igrala veliku ulogu, pa su se oni koji su se pravili važni tiskali u prvi plan. Često se dešavalo da su se tokom savetovanja na saboru svi učesnici neobuzdano nadvikivali ne obazirući se naročito na svoje episkopsko dostojanstvo. Očevi sabora nisu vodili računa ni o uzajamnom razumevanju niti o očuvanju hrišćanskog bratstva. Samin Makedonac kaže da su oni ljudi koji se sakupiše na saboru, najobičniji prostaci. Taj Sabin, episkop iz Iraklije u Trakiji, sakupio je u jednu knjigu sve što su episkopi na različitim saborima naredili, gde ismeva oce koji su bili na saboru u Nikeji, optužujući ih da su površni i prosti. Diplomatija je stupila u dejstvo, a intrige su vodile glavnu reč kod mnogih neukih episkopa kojima je manjkalo razumevanje problema, a koje je već tada jedan učesnik grubo ocrtao kao „sabor pukih glupaka". <ref>Navedeno po S. A. Bernoulli: Das Konzil' von Nizaa, 1896, str. 15.</ref>