Dijabetes – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Autobot (razgovor | doprinos)
m razne ispravke
Nema sažetka izmjene
Red 12:
 
== Terminologija ==
[[Datoteka:Thomas Willis.jpg|desno|thumb|150px|Tomas Vilis]]
Reč ''dijabetes'' prvi je upotrebio Demetrije
iz Apolonije oko 200. godine pne.<ref name=medij>
Prof. dr Lazar Lepšanović, prof. dr Teodor Kovač:
''Istorijat šećerne bolesti'',
časopis „Me-Dij“, broj 30, 2009. godina,
str. 28-30, ISSN 1451-446X</ref>
Ona je izvedena od [[grčki jezik|grčke]]
reči διαβαίνειν koja u prevodu znači "teče kroz",
što odgovara jednom od glavnih simptoma ove bolesti
– neprestano uzimanje tečnosti
i prekomerna produkciji urina (mokraće).
Godine [[1675]]. Tomas Vilis je
na postojeći naziv dodao reč ''mellitus'',
koja je izvedena iz [[latinski
jezik|latinskog]]
i u prevodu znači „sladak“
(ovo je povezano sa slatkim ukusom urina obolelih osoba).
Metju Dobson je [[1776]].
dokazao da sladak ukus potiče od prisustva [[šećer]]a u [[krv]]
i i [[mokraća|mokraći]] dijabetičara
.<ref name="eng1"> Dobson, M. (1776).
"Nature of the urine in diabetes".
Medical Observations and Inquiries 5: 298–310 </ref>
Reč dijabetes se obično odnosi na
oboljenje ''diabetes mellitus'',
mada postoje i druga stanja koja
u svom imenu sadrže prefiks dijabetes.
Među njima je najpoznatije oboljenje
''diabetes insipidus'' za koga nije
karakterističan sladak ukus urina,
a koje najčešće nastaje usled oštećenja
[[bubreg]]a ili [[hipofiza|hipofize]].
 
Reč ''dijabetes'' prvi je upotrebio Demetrije iz Apolonije oko 200. godine pne.<ref name=medij> Prof. dr Lazar Lepšanović, prof. dr Teodor Kovač: ''Istorijat šećerne bolesti'', časopis „Me-Dij“, broj 30, 2009. godina, str. 28-30, ISSN 1451-446X</ref> Ona je izvedena od [[grčki jezik|grčke]] reči διαβαίνειν koja u prevodu znači "teče kroz", što odgovara jednom od glavnih simptoma ove bolesti - neprestano uzimanje tečnosti i prekomerna produkciji urina (mokraće). Godine [[1675]]. Tomas Vilis je na postojeći naziv dodao reč ''mellitus'', koja je izvedena iz [[latinski jezik|latinskog]] i u prevodu znači „sladak“ (ovo je povezano sa slatkim ukusom urina obolelih osoba). Metju Dobson je 1776 dokazao da sladak ukus potiče od prisustva [[šećer]]a u [[krv]]i i [[mokraća|mokraći]] dijabetičara .<ref name="eng1"> Dobson, M. (1776). "Nature of the urine in diabetes". Medical Observations and Inquiries 5: 298–310 </ref> Reč dijabetes se obično odnosi na oboljenje ''diabetes mellitus'', mada postoje i druga stanja koja u svom imenu sadrže prefiks dijabetes. Među njima je najpoznatije oboljenje ''diabetes insipidus'' za koga nije karakterističan sladak ukus urina, a koje najčešće nastaje usled oštećenja [[bubreg]]a ili [[hipofiza|hipofize]].
[[Datoteka:Thomas Willis.jpg|desno|thumb|150px|Tomas Vilis]]
== Istorijat ==
Ovo [[oboljenje]] je poznato već više od 3.500 godina. Prvi put je opisano na [[Stari Egipat|staroegipatskom]] [[papirus]]u koji je otkriven [[1862]]. godine u grobnici u okolini [[Teba|Tebe]]. Njegov sadržaj je [[1878]]. dešifrovao [[Nemačka|nemački]] egiptolog Georg Ebers, i dijabetes je u njemu opisan kao [[bolest]] koja se odlikuje jakom žeđi i čestim i obilnim mokrenjem. Zapisi na [[sanskrit]]u (oko 500 godine p.n.e) opisuju „medenu mokraću“, a šećerna bolest se spominje i u brojnim drugim spisima lekara iz prethrišćanskog perioda. Početkom [[1. vek]]a [[Stari Rim|rimski]] lekar Celzije je opisao bolesnika sa simptomima dijabetesa, a jedan vek kasnije je antički lekar Aretej iz Kapadokije u svojim spisima detaljno opisao ovo oboljenje. Otprilike u isto vreme su prikaz bolesti dali [[Kina|kineski]] lekar Čang-Čang i [[Indija|indijski]] lekar Šušruta, koji kaže da je to bolest ljudi koji „konzumiraju mnogo pirinča, skrobaste hrane i šećera“. [[Japan]]ski lekari su u [[3. vek]]u uočili da [[pas|psi]] ližu mokraću dijabetičara (zbog visoke koncentracije glukoze), pa su počeli da koriste ove životinje u otkrivanju bolesti. Sličan princip je koristio i Ratsimamanga, lekar sa [[Madagaskar]]a, koji je od svojih pacijenata tražio da mokre pored [[mravinjak]]a i potom pratio da li se [[mravi]] skupljaju na mokraću. [[Persija|Persijski]] lekar i filozof Avicena je u [[11. vek]]u opisao dijabetesnu gangrenu, a nešto kasnije je uočeno da se kod obolelih od dijabetesa često javljaju [[čir]]evi i [[tuberkuloza]]. Čuveni lekar Paracelzus je u [[14. vek]]u pronašao [[kristal]]e u mokraći dijabetičara, ali nije otkrio i prirodu tih kristala. On je smatrao da je uzrok bolesti „suvišna toplota u bubrezima“. Engleski lekar Tomas Sidenhajm je u [[15. vek]]u izneo teoriju da šećerna bolesti nastaje „kao posledica nepotpunog varenja hilusa u krvi, pri čemu se izlučuju neasimilovani sastojci“. Njegov zemljak Morton je krajem [[17. vek]]a konstatovao da je u pitanju nasledno oboljenje. [[Italija]]nski anatom Đovani Batista Morganji je u [[18. vek]]u u svojoj knjizi „O sedištu i uzrocima bolesti“ zapisao da je dijabetes oboljenje sa nepoznatim središtem ({{jez-lat|Morbus in sede incerto locus}}). Tek je kasnije otkrivena uloga [[pankreas]]a u nastanku šećerne bolesti zahvaljujući radovima [[Švajcarska|švajcarca]] Johana Konrada Brunera (koji je psima odstranjivao pankreas i tako izazivao simptome dijabetesa), [[Francuska|francuza]] Kloda Bernara (koji je postavio temenje ekserimentalne fiziologije i proučavao jetru i pankeas) i [[Nemačka|nemca]] Paula Langerhansa.<ref name=medij/>