Monofizitstvo – razlika između verzija

 

==Povijest==

Do sukoba u kršćanstvu oko pitanja monofizitstva došlo je ubrzo nakon [[Efeški sabor|Efeškog sabora]], jednog od sedam prvih [[ekumenski sabor|ekumenskih sabora]] Crkva. Nakon smrti [[Ćiril Aleksandrijski|Ćirila Aleksandrijskog]], već ostarjeli carigradski monah imenom Eutih u pokušaju da spriječi novo izbijanje [[nestorijanstvo|nestorijanstva]] (kako sam kaže [[448]]. u pismu papi [[Lav I.|Lavu I. Velikom]]). Tvrdio je da je vjeran Ćirilovu nauku. Doista, Ćiril je [[432]]. govorio o jednoj ''fisis'' u Kristu, a čini se da je pod tom grčkom riječi podrazumijevao ono što se u latinskom kaže ''persona'' (osoba). Ipak, mnogi grčki teolozi razumjeli su tu riječ u smislu latinske riječi ''natura'' (narav), pa su optuživali Eutiha da se vraća na [[arijanstvo]], no, dok je Arije nijekao Isusovo božanstvo, Eutih je nijekao njegovo čovještvo.

 

 

==Raskol==

Gotovo neposredno nakon sabora došlo je do raskola. Biskupi koji se nisu slagali s Lavovom definicijom što ju je sabor prihvatio, odbacili su odluke sabora, govoreći da je prihvaćanje dviju naravi (grč. ''fisis'') u Kristu zapravo prihvaćanje nestorijanstva. Držali su, međutim, da je u Kristu samo jedna narav, zbog čega su i prozvani monofizitima. To je označio i nastanak Istočnih pravoslavnih crkava, koje su se nekad nazivale i monofizitskim crkvama, a danas ih se još naziva i predkalcedonskim crkvama. One, međutim, same za sebe kažu da njihov nauk nije monofizitstvo, nego miafizitstvo. Među njih pripadaju Armenska apostolska Crkva, [[Koptska Crkva]], [[Sirska istočna pravoslavna Crkva]] i druge.

Danas su neke od tih Crkava s onim Crkvama koje su ostale vjerne Kalcedonskom saboru potpisale različite izjave kojima se izriče ista vjera, te se tvrdi da je do raskola došlo zbog nerazumijevanja, a ne zbog različitog nauka.

 

[[Kategorija:Hristologija]]