Partizanski film

Partizanski film je naziv za specifični (pod)žanr igranog, odnosno ratnog filma koji se razvio u socijalističkoj Jugoslaviji. Karakteristike su mu bile da je radnjom bio smješten u Jugoslaviju u periodu drugog svjetskog rata, odnosno prikazivao aktivnosti partizana, po čemu je i dobio svoje kolokvijalno ime. Ispočetka zamišljen isključivo kao propagandno sredstvo tadašnjeg režima, koga je veličao i opravdavao podsjećajući publiku na dramatične okolnosti njegovog dolaska na vlast, s vremenom je, zahvaljujući labavljenju cenzure i većoj izloženosti uticajima Hollywooda i drugih svjetskih kinematografija dobio nešto komercijalnije sadržaje - uz manje inzistiranja na sirovoj ideološkoj propagandi, a više na akciji i humoru - te razvio vlastitu ikonografiju i neslužbena "pravila" poput američkog westerna i japanskog Jidaigekija.

S vremenom su se partizanski filmovi počeli snimati ne samo za domaću, nego i za stranu publiku, pri čemu je najveći uspjeh postignut u zemljama Trećeg svijeta i onima koji iz ideoloških razloga nisu smjeli uvoziti američke i druge zapadne filmove. Kao karakteristični primjer se navodi Valter brani Sarajevo, koji je po nekim statistikama zahvaljujući prikazivanju u tadašnjoj Kini bio najgledaniji film svog vremena. Iz tog perioda potiče i neslužbeni naziv gibanica vestern, koji se, međutim, nije uvriježio.

Dok je s jedne strane kod partizanskog filma bila primjetna komercijalizacija, pa i anakronističko povlađivanje modnim i drugim trendovima popularne omladinske kulture u poratnom periodu - za što su najkarakterističniji primjer Otpisani 1970-ih - dio filmaša je žanr koristio kako bi se kroz njega kritički govorilo o tadašnjem jugoslavenskom režimu odnosno dovodio u pitanje neke od službenih istina. U tome je najdalje otišao Zaseda, film Živojina Pavlovića iz 1969. godine. koji pobjedničke partizane prikazuje kao negativce. Zaseda je zbog toga bila zabranjena, a slična je sudbina zadesila i U gori raste zelen bor iz 1971.

Partizanski filmovi su se postepeno prestali snimati 1980-ih, da bi potpuno nestali s raspadom Jugoslavije. Nakon što su neko vrijeme u nekim dijelovima bivše države bili neslužbeno zabranjeni, s vremenom su ponovno stekli popularnost kao svojevrsni oblik kulturne jugonostalgije.

Partizanski filmovi su, također, imali uticaja i na neka ostvarenja izvan jugoslavenskih granica, pri čemu se kao primjer navodi Patriot, historijski film Rolanda Emmericha iz 2000. godine.

Veze uredi