Nouveau roman
Nouveau roman (srpskohrvatski: novi roman) je književni pravac koji se tokom 1950-ih godina razvio u Francuskoj kao romaneskni žanr koji je odudarao od klasične forme. Termin je prvi iskoristio Bernard Dort u travnju 1955. godine, a afirmirao ga je akademik Émile Henriot u novinama Le Monde tokom svibnja 1957. godine. Termin je upotrebljen kako bi se opisao opus autora koji eksperimentiraju u svakom romanu, stvarajući tako novi stil u svakom novom djelu, a Henriot ga je iskoristio povodom kritike romana La Jalousie Alaina Robbea-Grilleta.
Upravo je Alain Robbe-Grillet, utjecajan pisac i teoretičar novog romana, napisao seriju eseja o prirodi i budućnosti romana, koji su kasnije sabrani u djelo Pour un Nouveau Roman. Odbacujući mnoge tradicionalne elemente romana, Robbe-Grillet je mnoge autore nazvao staromodnima zbog njihove fokusiranosti na radnju, dinamiku, narativnost, ideje i likove. Umjesto takvog pristupa, sugerirao je kako bi se roman trebao fokusirati na predmete; idealni nouveau roman bio bi apsolutno individualna verzija i vizija stvari koja bi radnju i likove podredila svijetu, a ne svijet istima. Roman bi tako trebao biti krojen prema individualnoj viziji samog autora, a ne prema koncepciji lika i predeterminirane radnje.
No, unatoč epitetu nouveauté, novi roman je bio samo nastavak tendencija koje su se pojavile već ranije. Primjerice, Franz Kafka je u svojim djelima pokazao kako tradicionalna karakterizacija lika nije nužna za opstojnost samog romana, a James Joyce je isto pokazao i na primjeru radnje. Pisci apsurda već su bili dotakli neke od ideja koje su bile aktualne u novom romanu.
Nouveau roman je imao utjecaja i na film, posebice kada su pisci Marguerite Duras i Alain Robbe-Grillet postali dio filmskog pokreta Rive Gauche, koji se danas smatra podžanrom novog vala. Njihova suradnja s Alainom Resnaisom producirala je klasike poput Hiroshima mon amour (1958.) ili L'Année dernière à Marienbad (1961.). I Durasova i Robbe-Grillet će se kasnije i sami posvetiti režiji.
- Autori