Jeruzalemsko Kraljevstvo
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Jeruzalemsko Kraljevstvo (lat. Regnum Hierosolimitanum, starofr. Roiaume de Jherusalem), bilo je kršćansko kraljevstvo uspostavljeno na području Levanta 1099. godine nakon Prvog križarskog rata. Opstalo je gotovo dvjesto godina (1099. - 1291.) kada su mameluci uništili Akru, zadnji ostatak kraljevstva.
U početku je Jeruzalemsko Kraljevstvo bilo mala skupina gradova osvojenih u križarskim pohodima. Kasnije se kraljevstvo proširilo, a na vrhuncu je bilo sredinom 12. stoljeća. Jeruzalemsko Kraljevstvo se na vrhunci moći protezalo preko današnjeg teritorija Izraela, Libanona i palestinskog prostora. Najsjevernija točka Jeruzalemskog Kraljevstva bila je sjeverna granica Libanona, a najjužnija točka bio je Sinaj. Najistočnija granica bila je današnja istočna granica Jordana i Sirije. Bilo je i pokušaja da se Jeruzalemsko Kraljevstvo proširi i na teritorij bivšeg fatimitskog Egipta. Kraljevi Jeruzalemskog Kraljevstva također su imali i određeni stupanj autoriteta nad ostalim križarskim državama osnovanima na Bliskom Istoku:
Mnogi običaji i ustanove iz Europe preneseni su u Kraljevstvo, a postojale su i obiteljske i političke veze s Europom kroz cijelo postojanje Jeruzalemskog Kraljevstva. U usporedbi s europskim, tadašnjim kraljevinama, Jeruzalemsko Kraljevstvo bilo je mala država, kojoj je često nedostajalo financijske i vojne podrške iz Europe. Jeruzalemsko Kraljevstvo je najuže bilo povezano s Malom Armenijom i Bizantom, od kojih je naslijedilo istočnjačke kvalitete, a na kraljevstvo su utjecale i muslimanske ustanove koje su nekad bile na tom području. U društvu su prevladavali doseljeni Latini, a istočni kršćani i muslimani bili su niži stalež.
U početku se islamski svijet brinuo zbog stvaranja kraljevstva, no dolaskom 12. stoljeća došlo je do ujedinjenja muslimanskih zemalja pod zengidskim atabegom Nurom ad-Din Mahmudom i ajubidskim vladarom Saladinom, koji su s vremenom počeli zauzimati prostor Jeruzalemskoga Kraljevstva. Sam Jeruzalem pada pod Saladinovim napadom 1187. godine, a do 13. stoljća Jeruzalemsko Kraljevstvo obuhvaćalo je samo nekoliko gradova uz sredozemnu obalu. U tom je razdoblju Jeruzalemsko Kraljevstvo (ponekad zvano i "Kraljevstvo Akre"), za vladarsku dinastiju imalo je obitelj Lusignan, porijeklom s križarskog Ciparskog Kraljevstva, a veze su pojačane s Tripolijem, Antiohijom i Armenijom. Kraljevstvom su također dominirali talijanski gradovi-države, pretežito Venecija i Genovska Republika, kao i carske ambicije iz Svetoga Rimskog Carstva. Kraljevstvo je postalo nešto više od pijuna u politici i ratovima ajubidske i mamelučke dinastije iz Egipta, odnosno horezmijskih i mongolskih osvajanja. Mamelučki sultani Baibari i al-Ašraf Khalili s vremenom su zauzeli sve križarske utvrde, a posljednja je pala u opsadi Akre 1291. godine.
