Korisnik:Pospan/Toharski jezici

Toharski je izumrla grana indoeuropske jezične porodice kojom su se služili Tohari na području oaza sjevernih predjela Tarimske zavale (današnji Xinjiang - Autonomna regija Ujgurskog naroda). Dokumenti datirani na period šestog do osmog stoljeća n.e. bilježe dva bliskosrodna jezika nazvana toharski A (istočnotoharski, agnijski ili turfanski) i toharski B (zapadnotoharski ili kučanski). Glavna tematika kojom se bave tekstovi sugerira da je toharski A bio arhaičniji i korišten kao budistički liturgijski jezik, dok je toharski B bio aktivno govoren na cijelom prostora od Turfana na istoku pa sve do Tumshuqa na zapadu. Korpus posuđenica i imena pronađenih u prakrtskim dokumentima nose naziv toharski C (tzv. kroränijski). Ovi jezici su izumrli nakon širenja turkijskih plemena Ujgura u Tarimsku zavalu u devetom stoljeću n.e.

Otkriće i njegova važnost

Postojanje toharskih jezika i pisma nije bilo naslućivano sve do arheoloških istraživanja Tarimske zavale. Ta istraživanja je vršio britansko-mađarski arheolog Aurel Stein početkom 20. stoljeća a otkrio je fragmente i rukopise sa zapisima na nepoznatom jeziku a datirane na period između 6. i 8. stoljeća.

Uskoro se ispostavilo da zapisi sadržavaju tekstove pisane dvama različitim ali srodnim jezicima koji pripadaju dotada nepoznatoj grani indoeuropske porodice, sada poznate kao toharski:

• Toharski A (agnijski ili istočnotoharski, u izvornom obliku ārśi) s područja Karašara i Turfana
• Toharski B (kučanski ili zapadnotoharski) s područja Kuče i drugih lokacija

Prakrtski dokumenti iz trećeg stoljeća s područja Kröran (Loulansko kraljevstvo) na jugoistoku Tarimske zavale sadržavaju posuđenice i imena za koje se čini da dolaze iz treće varijante toharskog, nazvane toharski C.

Otkriće toharskog početkom 20. stoljeća je pobilo neke teorije o odnosima indoeuropskih jezika i ponovno oživilo to područje istraživanja. Prije otkrića toharskog mislilo se da je podjela na Kentum i Satem jezike jednostavna podjela na zapad i istok s Kentum jezicima na zapadu. No, toharski jezici su bitna geografska iznimka takvom poimanju jer su najistočnija grana indoeuropske jezične porodice a pripadaju jezicima Kentum izoglose. Rezultat ovoga je bila nova hipoteza temeljena na tzv. teoriji valova (njem. Wellentheorie) njemačkog lingvista Johannesa Schmidta, koja sugerira da Satem izoglosa predstavlja jezičnu inovaciju s središnjeg dijela govornog prostora indoeuropskog prajezika, a Kentum jezice na istočnom i zapadnom dijelu bi ta promjena zaobišla.

Toharski je najvjerojatnije izumro nakon 840. godine. Tada u Tarimsku zavalu dolaze Ujguri koje Kirgizi protjeruju iz Mongolije. Ovu teoriju podržavaju otkrića prijevoda toharskih tekstova u ujgurski jezik. Za vrijeme ujgurske vladavine Tohari se miješaju s Ujgurima te se time dobiva velik dio modernog stanovništva današnje provincije Xinjiang.

Nazivi

Kolofon budističkog rukopisa na staroturkijskom jeziku tvrdi da je preveden iz Sanskrta posredstvom jezika nazvanog twγry, kojeg Nijemac Friedrich W. K. Müller čita kao toxrï i kojeg povezuje s novootkrivenom jezikom iz okolice Turfana. Dalje povezuje toxrï s etnonimom Tócharoi (starogrčki: Τόχαροι) koji dolazi iz indoiranskog. Müller predlaže naziv toharski. Ptolomejeve Tócharoi učestalo današnji istraživaći povezuju s skupinom Yuezhi iz kineskih spisa, utemeljitejlima Kušanskog Carstva. Danas je poznato da su oni govorili baktrijskim jezikom, jeziom iz istočnoiranske skupine, a ne toharskim. Unatoč tomu, naziv toharski se koristi kao uobičajen naziv za jezik rukopisa otkrivenih u Tarimskoj zavali. Naziv toxrï je vjerojatno staroturkijski naziv za Tohare i ne pronalazi se u samim toharskim tekstovima. Endonim kojeg pronalazimo u tekstovima toharskog A je ārśi, a u tekstovima toharskog B pronalazimo pridjev kuśiññe koji dolazi od kuśi ili kuči. Potonji naziv je poznat i iz kineskih i turkijskih dokumenata. Povjesničar Bernard Sergent se služio nazivom Arśi-Kuči, no u međuvremenu ga je zamjenio sa Agni-Kuči.