Grb je simbolički znak kao obilježje jedne države, naroda, grada, plemićke obitelji ili pojedinca.

Grb poljske porodice Stankiewicz

Slaveni su riječ grb primili od njemačke riječi Erbe (nasljedstvo).

Znanost koja se bavi izučavanjem grbova naziva grboslovlje ili heraldika. Znanstvenici koji se bave ovim područjem nazivaju se heraldičari.

Prve grbove donijeli su na svojim štitovima ratnici koji su se vratili iz I. križarskog rata (1099.). Grbovi su se nosili na štitovima, što je danas još glavna osnova svakog grba, s ciljem da bi se ratnici međusobno raspoznavali. Nepismeni ratnički svijet onog vremena u svom komuniciranju počeo se prepoznavati prema grbovima. Od križara grbovi su se proširili po čitavoj Europi, pa i na hrvatske zemlje. Hrvatska plemena su ih prihvatila s obzirom da su i sama sudjelovala u križarskim ratovima označujući se grbovima. Kasnije su kraljevi uzeli sebi pravo podjeljivanja grbova u plemićki list (grbovnica) što se kod nas zadržalo sve do 1918. godine.

Do početka 13. stoljeća grb se sastojao samo od štita. Tek od druge polovine 13. stoljeća nad grb se postavlja kaciga s nakitom iz koje viri kratki plašt. Time je grb dobio svoje osnovne elemente: štit, kacigu, nakit i plašt.

Štit ima svoju »geografsku podjelu», mogli bismo je prikazati ovako:

A B C

D E F

G H I

A je desni gornji kut, B je glava, E, je srce, H je podnožje, I je lijevi donji kut štita. ADG je desna strana, BEH stup, a CFI lijeva strana štita.

Ako je u glavnom štitu manji štit, on je položen u sredini i naziva se «štitić» ili «srce štita».

U grbovima je u osnovi bila dopuštena upotreba samo četiriju boja (crvene, plave, crne, zelene) i dviju kovina (zlato i srebro).

Poveznice

uredi