Galijula

Galijula (talijanski: Caiola) je niski plosnati otok na jugozapadnom Jadranu, 3 nautičke milje udaljen na jugoistoku od otoka Palagruža i najjužniji otok Dalmacije. Iako je bliže Italiji (rtu Gargano), još od srednjeg vijeka povijesno pripada Dalmaciji tj. danas Republici Hrvatskoj. Galijula leži na geografskim koordinatama 42°22'49"N i 16°20'23"E. Taj izolirani otok je teško dostupan ne samo zbog udaljenosti na otvorenoj pučini, nego još i više zbog brojnih kamenitih plićina naokolo koje su vrlo opasne za plovidbu zbog nasukavanja i brodoloma. Otok je visok 11m, smjerom istok-zapad je dugačak stotinjak metara i širok oko 40m, površina mu je 3 ha i dužina obale 300m. Galijula je gola i kamenita, uglavnom bez vegetacije osim malo slanuša (halofiti) na sredini, gdje se gnijezde galebovi. Iako je sam otok bez praktičnog značenja, glavna mu je važnost zbog okolnog bogatog ribolova i prostornog razgraničenja jadranske pučine prema Italiji oko toga južnog i najisturenijeg otoka.

Grebeni i plićine

U neposrednoj blizini je plićina "Pupak" jugozapadno od otoka, gdje leži potonuli parobrod. Njegovi ostaci na dnu su još u relativno dobrom stanju s obzirom na doba od potonuća. Otok je okružen brojnim drugim plićinama naročito na sjeveru i istoku, pa mu je prilaz moguć samo iskusnijim pomorcima koji znaju stići do otoka po jugozapadnoj strani do jedine uvalice Buk, gdje je moguć privez za manju barku. Otok je nenaseljen i nije prikladan za sklanjanje od nevremena, jer je sa svih strana izložen udaru otvorenog mora, te s brojnim opasnim plićacima naokolo.

• Olevonta: Oko milju jugoistočno od Galijule na pučini još leži opasna "sika" tj. morska hrid Olevonta, što je na hrvatskom kopnu najjužnija točka Dalmacije na 42°21’N i 16°22’E. Uz oseku i mirno more Olevonta izviruje do 2m nad pučinom, ali pri plimi i valovima je to niža i teško uočljiva hrid tik uz morsku razinu, tako da je tu u nevremenu nastradao već niz brodova. Ovdje leže i tragovi više antičkih i srednjovjekovnih brodskih olupina, pa je tu u podmorju važno arheološko nalazište još nedovoljno istraženo. Na kamenim plićinama oko Olevonte je bogata ribolovna postaja i jedno od najboljih lovišta za rakove na Jadranu. Uz Olevontu su pri olujnom jugu izmjereni naveći valovi unutar Jadrana, visoki do 8,4 metara. Sjeveroistočno od Olevonte se strmo obrušavaju duboke podmorske klisurine do nekih -230m, prema najdubljoj južnojadranskoj kotlini.
• Jugoistočne plićine (brakovi): Daleko u smjeru istok-jugoistok od Olevonte, na otvorenoj pučini jugozapadnog Jadrana u našem akvatoriju su još 2 izdvojene plićine ili kameni 'brakovi' koje niti za oseke ne izviruju nad morem, a obje su važna i bogata lovišta komiških ribara. Jedan kilometar dalje na jugoistok od Olevonte ili 3 km od Galijule je prostrani kameniti 'brak' tj. pučinska pličina Tumbun opasna za nasukavanje i tu je jedno od naših najbogatijih lovišta mnogobrojnih jastoga. Još oko 3 milje istočnije od Tumbuna ili 7 milja od Galijule (desetak milja od Palagruže), daleko na otvorenoj pučini blizu međunarodne morske granice je i drugi sličan kameniti plićak tj. brak od Grujeta. Tu je također bogata ribarska postaja najviše za lov na velike kirnje, a opasan je zbog nasukavanja samo za veće brodove s dubljim gazom.

Povijest istraživanja

Kao naš najjužniji i istureni otok, Galijula je bila predmet raznih stručnih istraživanja već preko pola stoljeća. Zbog kamene goleti i teže dostupnosti iskrcaja, tu su najprije počela istraživanja okolnog podmorja, pa 1950ih Oceaografski institut Split tu proučava smeđe alge, a od 1970ih Hidrografski institut Split uz otok istražuje hidrodinamiku, morske struje i veličinu valova. Prva direktna istraživanja na kopnu Galijule počinju od 1980ih, kada Pedagoški fakultet Split u suradnji sa viškim ribarima na otoku i okolnim plićinama popisuje domaće čakavske toponime, a od 1990ih Institut "R.Bošković" iz Zagreba istražuje kopnenu i obalnu floru i ptice.

Flora i fauna

Osim sitnih insekata i pužića, jedina veća fauna na Galijuli su ptice gnjezdarice. Tu se na višoj sredini otoka gnijezde galebovi (Larus argentatus) i niže uz obalu kormoran (Phalacrocorax aristotelis). U kopnenoj flori osim sitnih lišajeva, rastu tek 3 veće biljke tipa halofita na sredini otoka (Arhrocnemum glaucum, Elymus pycnanthus i Atriplex prostrata). Na obali Galijule i u okolnom podmorju raste par stotina raznih alga, od kojih su najveće smedje cistozire, a najraširenije ovapnjele alge tipa koraligena. Na okolnim plićinama su najbogatija lovišta velikih jastoga (Palinurus elephas), a od raznih riba su tu posebno bogate kirnje, salpe, itd.

Literatura

• Alujević, B.: Pomorski peljar 1. Jadransko more, istočna obala. Hidrografski institut JRM, Split (više izdanja - od 1973 do danas).
• Hodžić, M. (ured.): Zbornik Palagruža, jadranski dragulj. Matica Hrvatska Kaštela, knj. 8, 396 str. Split 1996.

Poveznice

• Dalmacija
• Komiža
• Palagruža