Tvrtko I i brat Vuk
Tvrtko I i brat Vuk nakon smrti strica Stjepana II 1353. i oca Vladislava 1354. u narednom periodu od 13 godina vodili su međusobnu borbu za mjesto bosanskog bana.
Nakon smrti bosanskog bana Stjepana II 1353. godine, zajednički vladaju: ban Tvrtko, otac knez Vladislav, majka kneginja Jelena i brat knez Vuk. Kad je umro i Vladislav, do 1366. g., presudan utjecaj na samoga Tvrtka i na politički položaj bosanskih zemalja, imala je majka Jelena i brat Vuk. Zbog ponašanja svoga brata Vuka, koji je bio željan vlasti, Tvrtko je bio jedini bosanski vladar koji je molio milost ugarskog vladara, ali po njegovu sreću, bez političkih posljedica.[1]
Uloga majke Jelene i prvi razdor uredi
Poslije smrti kneza Vladislava, njegova udovica Jelena odlazi u Ugarsku s mlađim sinom Vukom. Ludovik I složio se da i Vuk treba da bude ban.
Jelena se vraća i saziva bosanski sabor na kojem bi Tvrtko, po njezinu mišljenju, trebao bratu prepustiti usorski banat. Na saboru nisu predstavnici svih bosanskih zemalja. Skupila su se vlastela iz Donjih krajeva, Zagorja i Huma. Nedostaju Usora i Soli, Uskoplje i Trebotići (to su zemlje koje su zastupane u listini Stjepana II iz 1322).[2]
Tvrtko I nije ispunio majčin zahtjev i počinje sukob s bratom Vukom. Vuk odlazi u Usoru i Soli sa vjernom vlastelom, i tamo preuzima bansku vlast. Bosna sada ima dva bana.
Prvo pomirenje uredi
Od jeseni 1355. g., zbog Livna i cijelog Tropolja, odnosi između Tvrtka i Ludovika postali su napeti. Kneginja Jelena i dva brata su ponovo zajedno u Visokom. U jednom pismu Dubrovniku Tvrtko to potvrđuje: najplemenitijeg mladića kneza Vuka našeg najdražeg brata (cum nobilissimo iuvene comite Vuk nostro fratre karissmo) i vrlo uglednu gospođu, gospođu Jelenu našu najljubljeniju roditeljicu (honestissima domina domina Helena nostra genitrice predilecta).
Pobuna Vuka i vlastele uredi
U toku 1363. g. ugarski kralj Ludovik I Anžuvinski dolazi lično sa vojskom u župu Plivu, a njegove vojskovođe u Usoru. Pod zidinama Sokola Ludovik je izgubio bitku, a vojska u Usori je poražena. Tvrtko je 1363. g. odbranio Bosnu. Tada, a možda i prije, uklanja svog brata Vuka s banstva te sam ostaje jedini ban čitave Bosne.
U februaru 1366. dolazi do pobune, kada je bosanska vlastela, među kojima je i njegov polubrat, budući kralj Dabiša, protjerala Tvrtka i njegovu majku, a Vuka postavili za bana.
Uz pomoć Ludovika, Tvrtko se vratio na bansko prijestolje. U pismu mlečanskom duždu, u kojem se potpisuje Tuert(c)o dei et domini nostri Ludovici regis gratia banus Bosne ac domina Elena, geni- trix ipsius carissima, vestri intimi amici, Tvrtko priznaje ono što su ugarski kraljevi tako dugo iščekivali: bosanski vladar je napokon njihovom milošću sjeo na bansku vladarsku stolicu!
Tvrtkove borbe s odmetnicima trajale su do 1369. god. Opoziciju činili su njegov polubrat Dabiša, vojvoda Purća i Sanko Miltenović. Pomagao ih je Nikola Altomanović. Tvrtko je postepeno raščišćavao zemlju. Uhvatio je dio pobunjenika bacio u tamnicu.
Vuk se povukao na dubrovačko zemljište. Tvrtko je bio sklon za sporazum, i došao je juna 1367. u Dubrovnik, ali se Vuk bojao bratove osvete i uklonio se s njihova područja.[3] Protjerani Vuk povezao se sa papom Urbanom V, koji u Rimu opet pokreće pitanje heretičke Bosne.
Pomirenje uredi
U okolnostima koje nisu dovoljno razjašnjene, Tvrtko popušta svome bratu 1370. godine i prima ga natrag kao mlađeg bana i daje mu usorsku banovinu. Bratsku slogu potvrđuje pozivnica kojom majka Jelena, poziva splićane na ženidbu svoga sina Tvrtka 1374. g.[1] Nakon što je smirio unutrašnje razmirice, Tvrtko se mogao posvetiti uzdizanju Bosne do najveće države Balkana.
Literatura uredi
- Stanoje Stanojević, „Istorija srpskoga naroda“ (treće izdanje, reprint izdanja iz 1926), Beograd, 1989. ISBN 86-83639-01-0
Reference uredi
- ↑ 1,0 1,1 „N.Klaić -Srednjovjekovna Bosna”. Arhivirano iz originala na datum 2017-09-18. Pristupljeno 2017-02-28.
- ↑ Pavao Anđelić: Teritorijalna organizacija srednjovjekovne Bosne
- ↑ „Vladimir Ćorović -Istorija srpskog naroda”. Pristupljeno 9. 2. 2016.